Žrtva je žrtva, svaka jednaka. Svaki zločin nije. Između žrtve i čina zločina je cijeli svijet. Zločini se moraju razumjeti, pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi svaka ubijena ili povrijeđena osoba dobila jednak dignitet. Zločin se mora razumjeti, pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi se žrtvu prestalo zloupotrebljavati te počelo komemorirati sa dužnim i univerzalnim opšteljudskim pijetetom, koji mora biti jednak za sve žrtve. Nekad za to treba vrijeme, godine, decenije…

Veliki Hans Gros kaže, parafraziram: „Kada se osvijestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda, onda imate pravo na vlastite suze…“ To je moralna po(d)uka izrečena davno njemačkom društvu, ali i politička poruka izrečena njemačkoj državi/politici. To je moralno pravilo koje se prvo mora primijeniti na one čiji su zločini bili cilj agresije i rata.

Na onu vojno i politički moćniju političku zajednicu i njeno društvo, koja se u datom istorijskom kontekstu nije sustegnula od sile, nije zauzdala nacionalizam i fašizam, nije ušutkala bojne pokliče i nije se odrekla oružanog nasilja kao načina rješavanja političkih nesuglasica. To bi mogla biti moralna poduka i politička poruka i za državu Srbiju, za srbijansko društvo, te za višestruko sluđene, indoktrinirane i pasivizirane građane bh. entiteta Republika Srpska.

‘Naše’ i ‘vaše’ žrtve

Karl Jaspers govori o tri vida odgovornosti za ratne zločine: političkoj, moralnoj i metafizičkoj. Na moralnom planu žrtve su žrtve, nema razlika između žrtava, a odgovornost se ne veže za političke zajednice (država, poredak, režim), već se proteže na pojedince i ljude po principu „svi odgovaramo za jednu žrtvu i jedan odgovara za sve žrtve“.

Ja, kao stanovnik Banje Luke, ili pobunjeničke tvorevine RS, za vrijeme rata, mogu reći da osjećam i da imam moralnu odgovornost za svaku žrtvu pansrpskog nacionalizma, za sve žrtve zločina počinjenih u ime velikosrpstva u Banjoj Luci, Srebrenici ili Bosni i Hercegovini. To može i reći grupa ljudi, veterani ili cijeli kolektiv koji sebe naziva „srpskim narodom“, ali neće, ćuti i okreće glavu. Uprkos tom ćutanju, moralna odgovornost kaže da je nehuman i jednouman svaki pokušaj da se žrtve segregiraju na „naše“ (agresora) i „vaše“ (branioca) i da se jednim daje moralna veličina, a druge moralno unizuje i negira. Time se, ustvari, negiraju sve žrtve, pa i, uslovno rečeno, „naše“ žrtve, jer smo u startu pristali na stav da i ona druga strana, kao i mi, ima pravo da moralno uzdiže „svoje“, a negira „naše“ žrtve.

Samo ćutanje je čin negiranja i ignorisanja, a samim tim i unižavanja tuđe žrtve, ali to što ćutimo i ignorišemo ne znači da nam moralna odgovornost ne diše za vratom. O da, diše, i te kako. Jer, ljudi moji, ovdje se ipak radi o odnosu ljudi prema žrtvama, o odnosu čovjeka prema čovjeku.

No, na političke odgovornosti stvari su bitno drugačije. Tu se odgovornost isključivo veže za političku zajednicu, njenu komandno-političku strukturu i političke odluke (država, poredak, režim, politika i strategija), te se na žrtvu ne gleda kao na ljudsku žrtvu (pojedinca ili grupu koje više nema), već se na žrtve gleda kao na posljedicu ili produkt određenih politika, odluka i strategija.

Ubijani su Bosanci i Hercegovci

Te politike se onda daju razlikovati i etički vrednovati, s obzirom na to da li su bile provođene od vojno nadmoćnijeg agresora, napadača, osvajača; ili od vojno slabijeg branioca. Politike se ne smiju različito vrednovati tako što ćemo različito vrednovati kosti žrtava, već tako što ćemo različito vrednovati ciljeve i strategije u ime kojih je ta politika ili država činila zločine (namjere). Ili, pak, razlikujući načine i taktike izvršenja zločina (radnje). Ili, pak, razlikujući ukupne političke ishode tih zločina (posljedice).

Jaspersove misli o političkoj odgovornosti mogao bih kontekstualizirati na primjeru Bosne i Hercegovine i reći: zločini počinjeni u ime projekta RS i pansrpskog nacionalizma su bili politički cilj i strategija rata kojim su se vodili srpski zvaničnici i komandno-političke strukture RS-a i Srbije, a zločini branilaca Bosne i Hercegovine su politička posljedica rata (ali i dalje zločini koji traže i krivičnu, i moralnu odgovornost).

Ako različite zločine možemo, ljudske žrtve tih zločina nije moguće razdvajati po aršinu političke odgovornosti. Prvo, to bi značilo da pristajemo na stav da su civili legitiman i legalan politički cilj svake ratne ili zločinačke politike ili, pak, odmazde – a tada ratni zločini protiv civila i ne bi bili zabranjeni ratnim i humanitarnim pravom. Drugo, to bi značilo da mi politike direktno vežemo za identitet pojedinačno svake žrtve (odnosno svake pojedinačno osobe čija prava na živote moralno i politički ne možemo razlikovati) – što je opet nemoguće, jer politika ili država nije ubijala Ibru ili Jovana zato što je politika ili država lično poznavala Ibru i Jovana i željela njihovu smrt.

Država čak nije željela smrt Ibre ili Jovana ni zato što su oni ove ili one vjere, već zato što su žrtve na različite načine smetali postizanje državnog ili političkog cilja, ili su se njihove žrtve tolerisale kao trenutna politička potreba, ili njihove žrtve nije bilo moguće spriječiti i kontrolisati. Tako, smatram da bosanski muslimani i bosanski katolici nisu ubijani samo zato što su druge vjere, to je bio kriterijum, ali pravi motiv njihovog istrebljenja je bio politički: zato što su oni bili Bosanci i Hercegovci, a kao takvi najznačajniji demografsko-politički supstrat države i istorije koju treba napasti, osvojiti, podijeliti i uništiti. Isto važi i za uništavanje kulturnog i vjerskog nasljeđa u ratu.

U ime ‘velike Srbije’

Između žrtve i politike ili države stoji čin zločina, koji ima određeni politički (a ne vjerski) cilj ili motiv sa svim drugim svojim elementima i organizacijom. E, u tom činu zločina politička odgovornost se utvrđuje mjeri, presuđuje, pa i razlikuje, ali žrtve ostaju moralna vertikala, etičko mjerilo koje postaje univerzalno i ne da se različito vrednovati. Ukoliko bi se žrtve razlikovale na „naše“ i „vaše“, a zaboravljalo na čin zločina i političke motive zločina, tada ne bi bilo nikakve razlike između žrtve i zločinačkog čina, između zločinca i žrtve.

Tada bismo mogli pravdati zločin time da je žrtve doprinijela zločinu, što upravo i čine srpski etnofašisti kada genocid u Srebrenici pravdaju i relativiziraju zločinima branilaca oko Srebrenice. Ili, još gore, kada sve zločine kojima je stvaran RS pravdaju i relativiziraju zločinima nacista, Nezavisnom Državom Hrvatskom i drugih kolaboranata u Drugom svjetskom ratu. Te se stvari jednostavno ne mogu porediti – ni pravno, ni politički, ni moralno, a ni istorijski.

Grosovu misao bih tako mogao kontekstualizirati u duhu Jaspersovih misli, kao poruku svim građanima koji sebe identifikuju kao Srbe ili pravoslavce u Srbiji, Bosni i drugdje: možete i trebate tražiti da se sve žrtve ratnih zločina u Bosni i Hrvatskoj, bez obzira na etničku ili vjersku (ne)pripadnost, posmatraju jednako i sa istim pijetetom i dignitetom, ali tek kada priznate da zločini počinjeni na Ovčari, u Prijedoru, Kotor-Varošu, Višegradu i Srebrenici, u ime osvajačke ideologije pansrpstva devedesetih godina, nisu isti i nikada ih svjetska istorija neće smatrati ni sličnim onim zločinima počinjenim od branilaca neovisne Republike Hrvatske i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.

Između žrtve i zločina počinjenog u ime „velike Srbije“ i pansrpskog nacionalizma je kompleksan svijet osvajačkih politika i mitologija, agresorskih strategija, genocidnih namjera i jedan vojno nadmoćniji režim države Srbije i njenih pobunjeničkih tvorevina. Između žrtve i zločina počinjenog od branilaca Bosne i Hercegovine je potpuno drugi svijet političkih odluka, nekontrolisanih odmazdi, ali i jedan višestruko slabiji politički režim, koji je, da bi opstao, morao pristati na okupaciju i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a onda i tolerisati da ta etnička podjela bude legalizovana u Daytonu i što „čišća“ u oba tora.

Srbi, da li možete osjetiti i uvidjeti tu razliku? Budite uporni u tome, jer od toga zavisi vaš opstanak.

Plan zvani RAM

Da bih dodatano obrazložio, vratio bih se malo naslovu teksta te analizirao zločine unaprijed osmišljenog i sistematično izvedenog plana etničkog istrebljenja (u širem kontekstu i genocida) nad civilima nesrpske ili nepravoslavne etno-vjerske identifikacije Prijedora i sanske doline. Tu je genocide započeo u aprilu 1992. godine, da bi se, po istom strateškom planu, okončao genocidnim pokoljem u Srebrenici u julu 1995. godine.

Izvršenjem ovog plana, koji je poznat po nazivu RAM, agresor iz Srbije i njegovi republiko-srpski pobunjenici i kolaboranti su u Prijedoru i sanskoj dolini od aprila do septembra 1992. godine postigli dva cilja. Prvi je bio vojno-bezbjednosni, kojim su velikosrpske oružane snage, kroz sistem opkoljenih (ulogorenih) ne-srpskih sela (ili enklava), prelivnih koncentracionih logora i likvidacionih stratišta, uspjele trajno otkolniti vojno-strateški rizik postojanja velikog povezanog područja, većinski naseljenog bosanskim muslimanima unutar opština Prijedor, Sanski Most, Ključ i Bosanski Novi.

Vojni cilj je bio ostvariti bezbjednosno nerizičan i povoljan kontinuitet vojno-okupiranih teritorija i nesmetan tok vojnih operacija Srbije i njenih pobunjeničkih tvorevina RS i takozvana republika srpska krajina. To je bio, demografski i bezbjednosno gledano, „nepovoljan“ prekid između područja Knina, Korduna, Banovine, visoke Krajine i područja Banje Luke (i dalje Semberije i Srbije) koji su bili većinski naseljeni takozvanim bosanskim Srbima. Područje Prijedora i sanske doline je, kao takvo, bilo preblizu teritoriju pod kontrolom oružanih snaga Hrvatske i području Bihaća, u kojem su snage Republike Bosne i Hercegovine uspješno vojno i politički odolijevale napadima velikosrpskih snaga iz tri pobunjeničke tvorevine pansrpskog nacionalizma.

Unutar plana RAM ovaj teritorij je za srpske stratege predstavljao ozbiljan vojno-strateški rizik u slučaju promjene ratne sreće, ili međunarodne intervencije. I to veći rizik no što su to bile enklave Srebrenice i Žepe.

Drugi postignuti cilj je bio politički, jer su potpunom anihilacijom ne-srpskog ili ne-pravoslavnog stanovništva sa ovog područja, beogradski i republiko-srpski zločinci uspjeli ovo područje etnički očistiti i politički integrisati u etnički čiste granice pobunjeničke i zločinačke političke tvorevine RS. Ovim je obezbijeđen ne samo vojno-strateški već i i etno-politički kontinuitet teritorije pobunjeničkih i zločinačkih tvorevina RS i RSK, sa tadašnjom Republikom Srbijom. Ista strategija iz plana RAM je primijenjena i na opkoljene, tada već ulogorene enklave Srebrenica i Žepa tri godine kasnije. S tim da je za srpske stratege napad, osvajanje i genocid u Srebrenici bio daleko važniji kao politički ili diplomatski cilj, nego kao vojni.

Opet će vas ‘pustiti niz vodu’

Možda je zbog toga Srebrenica bila i krvavija od Prijedora i sanske doline. To je ta zločinačka strategija i još živuća ostavština koja stoji iza istrebljenja ne-Srba i ne-pravoslavaca iz Prijedora i sanske doline i genocida u Srebrenici. Ti zločini se, po političkim i osvajačkim etnoekskluzivističkim motivima, metodama, agresorskoj i napadačkoj poziciji i vojnoj nadmoći srpskih snaga, ne mogu porediti niti sa jednim zločinom počinjenim od branilaca Bosne i Hercegovine. Niti sa onim u okolini Srebrenice, ni sa onim na Kazanima, niti bilo gdje. Tek kada shvatimo da postoji ogromna razlika između motiva i pozadina zločina napadača i branilaca, tek tada ćemo moći civilne žrtve i jednih i drugih zločina staviti u istu ravan i dati im isti pijetet.

Srbi, da li možete osjetiti i uvidjeti razliku u ulogama i snagama jednih i drugih? Da li možete razlikovati taktiku blickriga kojom su srpske snage za tri mjeseca osvojile, okupirale 70 posto jedne međunarodno priznate i nezavisne države, od taktike branilaca koji su tu državu branile? Da li možete osvijestiti da je Republika Srpska, u kojoj živite, upravo ta zločinačka strategija i ostavština najvećih ratnih zločinaca u Evropi poslije Drugog svjetskog rata Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića?

Da li shvatate da se u vaše i u ime vaše djece baš ta genocidna strategija i zaostavština sada glorifikuje od režima Milorada Dodika, partija za koje glasate, potkupljenih boračkih udruženja, pa i ovih četnika koji će 11. jula marširati „vašom, srpskom Banjom Lukom“? Da li možete razumjeti da se u vaše i u ime vaše djece baš ta genocidna strategija i zaostavština slavi na dan 9. januara? Da li možete prozrijeti da baš tu genocidnu strategiju i zaostavštinu perfidno i oprezno, sa distance brane, uljepšavaju, ignorišu i relativiziraju sve dosadašnje vladajuće klike Republike Srbije? Da li možete shvatiti da vas je ta zločinačka strategija i ostavština zvaničnog Beograda gurnula u pogibiju i pustila niz vodu. I opet će…

Budite uporni u traženju odgovora na ova pitanja, jer od toga zavisi vaš opstanak!

(Al Jazeera)