“Europska unija se već godinama nalazi u nekoj vrsti krize. Ako ne u krizi, onda barem u situaciji gdje su joj kao organizaciji potrebne velike promjene da efektivnije funkcionira i poboljša svoj imidž (među običnim građanima kao i političkim elitama). Danas se EU suočava s velikim pritiscima iznutra (na primjer, pad kvalitete demokracije u zemljama istočne Europe, Brexit…) i izvana (na primjer, rat u Ukrajini i ovisnost na Rusiji za energiju). Ti pritisci najvjerojatnije nisu dovoljni jaki da ugroze opstanak Unije, ali iz tog istog razloga ne postoji dovoljno veliki poticaj za značajne reforme“, smatra dr. Ivor Sokolić, predavač politike i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Hertfordshire i gostujući suradnik na Europskom institutu Londonske škole ekonomije i političkih znanosti.

Njegova ekspertiza obuhvata proučavanje postkonfliktnih društava, odnose na Balkanu, tranzicijsku pravdu, europske politike prema regiji. Smatra da je odnos EU prema zemljama Zapadnog Balkana postao problematičan jer je politika proširenja Unije nejasna i neodlučna.

Srbija je klasificirana kao izborna autokracija

“Sloveniji i Hrvatskoj je put prema članstvu bio relativno jasan, tako da se politika u tim zemljama mogla ekskluzivno orijentirati prema tom cilju dugi niz godina. To je rezultiralo u relativno uspješnim procesima demokratizacije. Nejasne poruke prema ostatku Zapadnog Balkana su dovele do te situacije da te zemlje nisu ni sigurne ako je pristupanje Uniji moguće, tako da je pritisak za demokratizaciju i reforme generalno puno manji“, kaže Sokolić.

Kao možda najbolji primjer izdvaja Srbiju, koja je, kako tvrdi, sada klasificirana kao izborna autokracija, zbog pada kvalitete demokracije.

“Tamo postoji vrlo malo pritiska za rješavanje sukoba s Kosovom i za politiku pomirenja općenito. Istovremeno je Unija izgubila neki dio svoje moći da nadzire nad Slovenijom i Hrvatskom, tako da su se, na primjer, prava srpske manjine u Hrvatskoj smanjila nakon ulaska u Uniju i Hrvatska se sada puno više i otvorenije miješa u unutarnju politiku Bosne i Hercegovine.“

Prema njegovom mišljenju, Zapadni Balkan je trenutačno u pomalo nestabilnoj situaciji iz tri razloga:

“Prvo, nasljedstvo ratova i dalje velikim dijelom određuje politike država. Dejtonski sporazum u Bosni i Hercegovini ili zamrznuti sukob na Kosovu su očigledni primjeri, ali postoji i niz nijansiranijih nasljedstva, kao, na primjer, selektivne i antagonistične interpretacije prošlosti u svakoj državi. Drugo, politički akteri u regiji su nagrađeni ako upotrijebe podjele između raznih nacionalnosti ili etničkih grupa. Drugim riječima, nacionalistička politika lako osvaja političke bodove. Treće, kvaliteta demokracije se urušava u regiji i vidimo sve veće autokratske tendencije. Iz tih razloga rastu tenzije u regiji.“

Nasilje u regiji se moralo zaustaviti puno ranije

Na pitanje ima li razloga za zabrinutost na Zapadnom Balkanu odgovara potvrdno.

“Da, u smislu da je to uznemiravajući trend, zbog kojeg najviše pate obični građani. Njima je teško, skoro nemoguće, utjecati na okolnosti u kojima žive. Ali nije zabrinjavajuće u smislu da je neka ozbiljnija kriza na vidiku, jer su ipak EU, Sjevernoatlantski savez i drugi međunarodni akteri i dalje motivirani i angažirani da održe mirne odnose i demokraciju (do neke mjere) u regiji“, ističe Sokolić.

Osvrćući se na međunarodne intervencije u etničkim sukobima u regiji, poručuje da su bile bolje nego da se ništa nije napravilo, ali da su istovremeno imale svoje probleme, jer su takve intervencije izuzetno komplicirane.

“Nasilje se moralo zaustaviti puno ranije nego što se zaustavilo. U tom smislu su intervencije bile uspješne kada su se dogodile, iako su došle prekasno. Same intervencije su bile problematične. Na primjer, Dejtonski sporazum sada paralizira politiku u Bosni i Hercegovini te stvara mnoštvo institucionalnih problema, bombardiranje Srbije je rezultiralo u velikoj šteti i gubicima za obične građane, koji to i dalje pamte, ili civilne žrtve NATO intervencije u Kosovu, koje su danas ignorirane. Intervencije su bile uspješne ako su protumačene kao intervencije da se zaustavi nasilje, a ne kao panaceja za sve društvene i političke probleme u državama. Te intervencije nisu bile namijenjene kao sveobuhvatne političke intervencije i u tom smislu su neuspješne ili barem nepodobne za tu svrhu.“

Komentirajući proces tranzicijske pravde na Zapadnom Balkanu, naglašava da postoje pozitivni elementi i institucije u Hagu, ali i u državama Balkana koje se time bave.

Isporuče optužene u Haag, pa im plaćaju za obranu

“Postoji barem neki prostor gdje se prošlost može raspravljati i preispitivati. Došlo je do neke pravde za neke žrtve, ali daleko od svih. I postoji manji broj izuzetno aktivnih i inovativnih nevladinih organizacija koje se bave tim temama, kao, na primjer, Fond za humanitarno pravo [FHP], Documenta, REKOM, Inicijativa mladih za ljudska prava [YIHR]… Ali, činjenica je da problemi i prepreke tranzicijskoj pravdi rastu. Na primjer, vidimo sve više revizionizma povijesti, rastuću socijalnu distancu između etničkih skupina (naročito zabrinjavajuće među mladima) i opće odbijanje procesa tranzicijske pravde“, kaže Sokolić.

Napominje da se mnogo više mora raditi na procesu tranzicijske pravde i da je veliki dio rada političkih elita bio površan.

“Razne vlade u regiji su vješto instrumentalizirale surađivanje s međunarodnim akterima u okviru tranzicijske pravde za vlastitu korist (na primjer, napredak prema članstvu u EU, investicije…), tako da daju dojam da implementiraju međunarodne zahtjeve za tranzicijsku pravdu, dok se istovremeno protive procesu ispred domaćih publika (na primjer, šalju svoje građane u Haški tribunal, ali onda plaćaju za njihovu obranu ili se otvoreno protive presudama Tribunala). Lokalni političari su se tako pokazali kao sposobniji u kontroliranju javnog mijenja nego međunarodni akteri.“

Sokolić ističe da se znanstvenici ne slažu “o točnom efektu različitih interpretacija prošlosti” i pod kojim uvjetima postaju opasni.

Pogubni antagonistični narativi o prošlosti

“Neki kažu da je idealno dijeliti interpretaciju prošlosti između različitih grupa, bilo to države, narodi, svejedno. Drugi, pak, kažu da su različite, čak i selektivne, interpretacije dobrodošle. Ali samo ako se mogu otvoreno raspravljati i preispitivati između raznih grupa. Argumentiraju da to pomaže u stvorenju zdrave demokratske političke zajednice. U regiji je djelomično moguće raspravljati razne interpretacije prošlosti, što je pozitivno. Dominantne interpretacije mogu biti opasne, jer su bazirane na ideji da je ‘naša strana’ uvijek žrtva i uvijek nevina te da je ‘druga strana’ prijetnja. To je opasno, jer je onda prava manjina, na primjer, prezentirana kao sigurnosna pitanja za većinsku grupu. I ako dođe do povećanih tenzija, onda takve interpretacije mogu brzo postati razlozi za eskalaciju. Takvi su antagonistični narativi o prošlosti i djelomično uzrokovali ratove devedesetih.“

Kaže da političke elite koje se održavaju na vlasti stvaranjem podjela između raznih grupa daleko najviše ugrožavaju mir i sigurnost na Zapadnom Balkanu.

“Takvi politički oportunisti vrlo vješto znaju manipulirati nacionalizmom za vlastitu dobrobit, dok ‘obični’ građani snose posljedice takve politike u obliku korupcije i sniženog životnog standarda. Političkim elitama je to omogućeno jer su zajednice u regiji već izuzetno homogene ili segregirane i identiteti su bazirani na sukobu protiv neke druge grupe. Svaka druga skupina je predstavljena kao prijetnja, to postaje primarno, i ostale važne društvene teme padaju u drugi plan.“

Prema njegovim riječima, teško je biti optimističan kada je riječ o Zapadnom Balkanu, posebno imajući u vidu lošu demografsku situaciju u regiji.

Teško je, ali ipak ima razloga za optimizam

“Ne samo da se stanovništva smanjuju, nego cijele regije umiru i manjine polako nestaju (na primjer, Srbi u Hrvatskoj). Zajednice postaju sve više homogene i tamo gdje postoje razne etničke skupine segregacija je sve jača. Neki pozitivan i rutinski kontakt s osobama izvan svoje skupine postaje nemoguć. Razne nacionalnosti i etničke skupine se ne poznaju, ne druže se i gledaju ono drugo i drugačije uz tjeskobu. Podsjeća me na epizodu [TV serijala] Perspektive, gdje srednjoškolac Ante iz Mostara nikada nije posjetio Stari most. Nacionalizam raste i samo podgrijava te tenzije, kroz secesionističke pozive i pričama o razmjeni teritorija, između ostaloga.“

Mišljenja je da će EU nevjerojatnije ostati neodlučna, a Rusija će, osim ako ne dođe do neke značajne smjene režima, i dalje mamiti saveznike u regiji da se suprotstave pritiscima sa Zapada da se demokratiziraju.

“Za neke zemlje barem sada postoji neka malo jasnija ruta prema pristupanju u EU, kao, na primjer, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, ali drugima ta mogućnost postaje sve manje realnija. Ova lista ne obuhvaća sve ozbiljne probleme u regiji, ali je važno napomenuti da su ovi problemi svi na nekom makro nivou. Počinju odozgo i onda se kreću prema dolje. S druge strane, ako gledamo situaciju na nekom svakodnevnom nivou, takozvanom odozdo prema gore, onda možemo biti optimističniji. Zajednice jesu segregirane i društvena očekivanja su da se osobe ne bi trebale miješati s drugima, ali naši nalazi s raznih istraživanja na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (najnovije sa JUSTINT projekta) identificirala su puno razloga za optimizam.“

Mladima se ne sviđaju i ne žele podjele

Sokolić zaključuje da su ti nalazi ishod višegodišnjih razgovora, anketa i analiza koje su obuhvatale cijelu regiju te iznosi ključna zapažanja:

“Najvažniji nalaz je da se mladi u cijeloj regiji žele družiti s drugim mladim osobama, neovisno o nacionalnoj, etničkoj ili religijskoj pripadnosti. Mladima se ne sviđaju te podjele, smetaju im te prepreke i svjesni su da im je ta strukture nametnuta. Ali, ne znaju kako da promijene sistem u kojem žive. Važno je da ta volja i nada ne nestane kod mladih. Trenutačno postoji puno organizacija civilnog društva koje se aktivno bave tim temama. Sredstava nemaju puno, ali ono što imaju je važno sačuvati i povećati. Takve organizacije mogu osposobiti osobe da se angažiraju u politiku i počnu aktivno transformirati društvo. Iz tog razloga nacionalističke i autokratske vlade u regiji pokušaju ograničiti njihov rad, jer su svjesni da je promjena moguća“, zaključuje Sokolić.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)