Ultradesničari mrze Rome, Muslimane, Židove i uopće, sve strance. Mrze i Europsku uniju, imaju pretenzije prema dijelovima drugih država, služe se govorom mržnje, neki od njih slave Hitlera i Breivika. Nisu sve njihove partije jednake, ali su sve nacionalističke, populističke, ultradesničarske, a bogme i neofašističke. Neke od njih zagovaraju silu, a neke je i prakticiraju. I takvi su ljudi pozvani na skup u Zagrebu, a pozvala ih je po ideologiji sestrinska partija HČSP. Nije čudo da je predsjednik Josipović izrazio nezadovoljstvo, da su se antifašisti zgrozili, da je Beth Israel upozorio da je ovaj skup atak na građanske vrijednosti i slobode. Atmosfera, dakle nije bila sklona ovom ultradesničarskom okupljanju iako ni HČSP, a niti njegovi uzvanici, ma kako dubiozni bili, nisu zabranjeni.

Međutim, sve političke i pravne dileme prekinula je policija koja je donijela odluku da zabrani skup zbog ‘svjetonazorskih i političkih’ razloga, kako je pojasnio sam premijer. Na što je dramatično reagirao predsjednik HČSP riječima da je ovo kraj demokracije u Hrvatskoj.

Je li, kako je to upozorio Beth Israel, ovaj skup na neki način trebao legitimizirati ovu ideologiju, učinivši je javnom i dajući joj vidljivost? Da, nesumnjivo, no to i jest cilj skupa ove vrste. Je li skup trebalo zabraniti? O tome se mišljenja razilaze. Što će ova zabrana postići? Zabrana je demonstrativni akt vlasti koja ovime daje jasni signal da je protiv ustašoida i njihovog razmetanja, da se ultradesna moda više u Hrvatskoj ne nosi. Što naravno, ne znači da je to stvarno tako.

Budimo realni: u posljednjih deset godina broj i utjecaj ultradesnih partija u državama EU je značajno porastao i još uvijek raste. Jorg Haider je bio sam, a sad postoje deseci njegovih klonova. U desničarenju, zanimljivo, prednjače civilizirane dobrostojeće zemlje na sjeveru Evrope u kojima se najmanje osjeća ekonomska kriza. Hrvatska, dakle, u tome nije izuzetak, Dapače – ona je u ovom slučaju na neki način, da parafraziram Tuđmana ‘Evropa prije Evrope’. Imali smo ultradesnicu kad su je drugi samo sanjali!

Zašto smo se uzbunili?

I baš zato, ono što, po mome mišljenju, najviše zbunjuje u najnovijoj aferi je atmosfera općeg neodobravanja koja je stvorena – barem sudeći po medijima – oko ovog skupa. Zašto se hrvatska javnost ustvari uzbunila? Zašto bi joj smetao takav jedan ultradesničarski skup? Je li samo stvar u tom jednom koraku ka ‘autanju’ odnosno konačnom izlaska iz sjene HČSP-a kao ultradesne profašistoidne partije? Ili je stvar u tome da je nekako nezgodno da se svi ti evropski neofašisti okupljaju baš sada – pred naš ulazak u EU, i baš ovdje, u našoj maloj zemljici u kojoj je na konačno došla na vlast koalicija lijevog centra?

Ako je tako, onda je ponovo, po tko zna koji put, riječ o običnoj hrvatskoj dvoličnosti. Naime, razmislimo… sjetimo se. Ta se ista javnost, građanska kao ni politička, nije pretjerano pretrgla dići glas protesta kad je, primjerice, u Hrvatskoj devedesetih objavljena knjiga Adolfa Hitlera Mein Kampf, zabranjena u većini evropskih zemalja. Nije se bunila ni kad je upravitelj koncentracionog logora Dinko Šakić slavljen u medijima koji su bez ograde citirali njegove riječi kako ‘mirno spava’ i kako bi sve to napravio ponovo. Sve to pritom znači naređivanje smaknuća, čak – prema nekim svjedocima – izravno sudjelovanje u njima. Šakićeva je popularnost trajala sve dok Izraelci nisu rekli dosta i prisilili naše pravosuđe da mu sudi. Niti je Đapićevo ironično tumačenje fašističkog pozdrava kao ‘mjerenje visine kukuruza’ izazvalo provalu zgražanja, da o popularnost Thompsona i ustaške ikonografije na njegovim koncertima, kao i na nogometnim utakmicama, ni ne spominjemo. Uostalom, baš nedavno je, skoro prigodno pred planirani skup, usred Zagreba otvoren dućan s ‘modnim asortimanom’ koji sadrži fašističke uniforme i insignije.

Nije nužno dalje nabrajati tzv. incidente jer oni ustvari čine opće mjesto hrvatske kulture koja očito tolerira ovakvo ponašanje, znakovlje i ideologiju. Jesu li sve ove pojave poticanje mržnje? Da, svakako, ali kome je to smetalo? I ako jest, zašto su ti isti do sada šutjeli? Vjerojatno od straha, jer se ustaštvo nosilo. Bilo je IN, baš kao da se radi o pukom modnom dodatku. Sad se, sudeći i prema reakcijama javnosti i političke elite – očito više ne nosi. Konačno, moglo bi se reći, kad to zbilja ne bi bilo tek pitanje mode u Hrvata… Da nije pitanje trenutačne političke mode, onda bi se o ovim pojavama već dugo i ozbiljno razgovaralo. Naime, kod nas nema suočavanja s problemom, s odnosom prema vlastitoj povijesti – samo reakcija na nešto što se događa. Nema u tome ozbiljne namjere suočavanja. Da je bilo pameti, ovaj je skup mogao poslužiti baš zato da se konačno objelodani o kakvim se vrijednostima radi i na koje se povijesne činjenice te vrijednosti nastavljaju. Vidjet ćemo hoće li možda zabrana skupa poslužiti istome cilju?

Ova epizoda desničarenja nije izuzetak, naprotiv, kao da se nastavlja na sapunicu na temu treba li Sabor tj. predsjednik, premijer itd. sudjelovati u komemoraciji žrtvama partizana na Bleiburgu. I ponovo se radi o istom fenomenu, o dvoličnosti. Kao što sada nema osude fašističke ideologije – sama zabrana nije dovoljna za to – tako nema ni jasnog stava prema komunističkom nasljeđu. Jer sama posjeta Bleiburgu je tek simboličan čin. Prošlost je još uvijek obavijena maglom i ideološkim floskulama. Ukratko, stječe se dojam da sva ta ultradesna pomodna dreka, zabrane, baš kao i klanjanje žrtvama, ima puno više veze sa živima nego s pijetetom prema mrtvima.

Suština problema nije ni historijski događaj, poput Bleiburga, niti održavanje ultradesnog, neonacističkog skupa u Zagrebu, već neartikuliran odnos društva – a ne samo vlasti – prema tome. Hoće li se ovo društvo ikada osvijestiti i uozbiljiti i koliko će još sličnih ‘incidenata’ i zabrana trebati da se to dogodi?

(Tportal)