Iako je od sukoba koji je zahvatio republike bivše Jugoslavije prošlo mnogo godina, suđenja za ratne zločine još traju, ne samo u Haškom tribunalu nego i na sudovima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Ova su suđenja od ključnog značaja za utvrđivanje činjenica, ali do njih nikad ne bi došlo bez svjedoka – kako žrtava tako i “insajdera” – posebno zbog toga što je materijalne dokaze o zločinima počinjenim tokom rata u nekim slučajevima nemoguće pronaći.

Ipak, unatoč njihovoj važnosti za procesuiranje zločina, oni koji svjedoče na domaćim sudovima i dalje su izloženi prijetnjama, zastrašivanju, nasilnim osvetama i objelodanjivanju njihovog identiteta u javnosti, što nekad čine upravo oni koji bi trebalo da ih štite. U nekim slučajevima, zaštita ili podrška se jednostavno ne pružaju.

Ovo je i dalje gorući problem u bivšoj Jugoslaviji, a izvještaj IWPR-a se odnosi na situaciju u BiH i Srbiji.

ZAŠTITA SVJEDOKA INSAJDERA U SRBIJI

Tokom sukoba na Kosovu krajem 1990-ih, M. je bio pripadnik srpske paravojne jedinice koja je upala u jedno selo, poredala u vrstu desetak albanskih žena i djece i strijeljala ih. Većina nije preživjela.

M. kaže da se ovoj jedinici nije svojevoljno priključio, te da je svoje saborce pokušao spriječiti u ubijanju ovih civila.

Nakon dugotrajne istrage, oslobođen je krivične odgovornosti u ovom masakru i odlučio je svjedočiti protiv ostalih članova jedinice u postupku koji se vodi pred Specijalnim sudom za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu osnovanom 2003. godine. M. je svjedočio pod pseudonimom i njegov lik nikad nije prikazan javnosti. Svi optuženi dobili su dugogodišnje zatvorske kazne.

Kako se M. i dalje plaši za svoju sigurnost, IWPR je pristao ne objaviti njegovo pravo ime, pseudonim koji je koristio u sudnici, kao i druge detalje koji bi mogli otkriti njegov identitet.

“Jedan [od onih protiv kojih sam svjedočio], možda za četiri ili pet godina, izaći će iz zatvora”, rekao je M. u nedavnom intervjuu za IWPR. “Pitanje je minuta, dana… kada će me neko jednostavno ubiti. Ja sam za njih izdajica.”

Bez zaštite – Dokumentarni film IWPR-a u kojem se pokazuje tretiranje lica, svjedoka na sudjenjima za ratne zločine u Bosni.
U suđenjima za ratne zločine, koja se često održavaju više godina nakon zločina, svjedočenja očevidaca, kako preživjelih tako i onih koji su bili na strani počinitelja, često su najvažniji dokazi koje tužioci imaju na raspolaganju.

“U ovim suđenjima ne možete naći mnogo materijalnih dokaza, veoma ih je teško prikupiti, pa su insajderi – pripadnici oružanih snaga koje su učestvovale u ratu – ključni u dokazivanju odgovornosti, jer su akteri ovih događaja i svjedoci”, kaže Sandra Orlović, zamjenica izvršne direktorice Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Kao što M-ov slučaj pokazuje, svjedoci insajderi često se smatraju izdajicama i suočavaju se sa osvetama zbog svog svjedočenja protiv onih “sa iste strane”.

Srbija ima Jedinicu za zaštitu svjedoka, JZS, koja ima ovlasti da svjedocima obezbijedi novi identitet i premjesti ih unutar zemlje.

Međutim, posmatrači suđenja za ratne zločine, kao i sami svjedoci, kažu da ova Jedinica ne samo da ne pruža adekvatnu pomoć i zaštitu svjedocima, već je u nekim slučajevima tim osobama prijetila i uznemiravala ih, s namjerom da ih odvrati od svjedočenja.

Kako je JZS u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova, koje nadzire policijske snage, dešavalo se da svjedoke insajdere, koji su često i sami bivši policajci, štite pripadnici upravo onih snaga, a nekad i baš oni pojedinci, protiv kojih svjedoče.

U septembru 2011, Fond za humanitarno pravo objavio je izvještaj u kojem se iznose detalji o maltretiranju četiri svjedoka insajdera koji su trebali svjedočiti protiv svojih kolega policajaca. Svjedoci su, zajedno s pet optuženih, bili pripadnici 37. odreda, specijalne policijske jedinice koja je djelovala pod Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije tokom sukoba na Kosovu. Pripadnici ove jedinice navodno su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva.

Prema izvještaju Fonda za humanitarno pravo, pripadnici JZS-a pitali su dva svjedoka, koji su bili izmješteni iz svog grada na jugu Srbije 2009, “o detaljima svjedočenja i njihovim motivima, pokušavajući ih odvratiti od svjedočenja i uplašiti ih tvrdeći da će ih Tužilaštvo za ratne zločine [u Srbiji] odbaciti”.

Jedan od svjedoka, označen samo kao broj 2, rekao je Fondu za humanitarno pravo da ga je JZS “nastavio upozoravati da je bolje da povuče svoju izjavu, te da će, ukoliko to uradi, biti prebačen u treću zemlju”.

Jedan drugi svjedok lično je napisao pismo vlastima u aprilu 2011. u kojem traži pomoć.

“Prilikom svakog susreta ili kontakta, pokušavaju nas zastrašiti i poniziti, te nam je nemoguće preživjeti u ovakvom okruženju”, napisao je svjedok u svom pismu, koje je uvršteno u izvještaj Fonda za humanitarno pravo. “Rade sve što mogu kako bi nas izbacili iz Programa za zaštitu svjedoka, čime me sprječavaju da na sudu progovorim o ratnim zločinima kojima sam svjedočio”.

Napisao je da su pripadnici JZS-a kojima se obratio za pomoć “počeli omalovažavati“ njegove izjave, tvrdeći da ono što govori “jednostavno nije bilo moguće”.

Jedan drugi službenik mu je rekao da “dobro pazi šta radi”, kako ne bi završio “na nišanu.”

“Čak i da smo osuđeni na zatvorsku kaznu, moja porodica i ja bismo imali šta da jedemo i bili bismo manje poniženi i zastrašeni”, napisao je ovaj svjedok, opisujući kako mu službenici JZS-a nisu odobrili isplatu mjesečne naknade.

IWPR je intervjuisao još jednog svjedoka koji se spominje u izvještaju Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Ovaj svjedok, kojeg ćemo ovdje nazvati B, strahujući za svoju sigurnost, rekao je: “Program zaštite svjedoka postoji samo u teoriji. Ako želite govoriti istinu, onda je u Srbiji grozno živjeti.”

Prije nego što je ušao u program zaštite u julu 2009, B. je bio načelnik policijske stanice u jednom gradiću u blizini granice s Bugarskom.

Iako nije govorio o detaljima onog što je vidio tokom svog tromjesečnog angažmana na Kosovu krajem 1990-ih, rekao je da neki od zločina počinjenih protiv albanskih civila podsjećaju na “američke horor filmove”.

Rekao je da je “skoro 90% policajaca” iz njegovog grada poslano na Kosovo, i da “svi znaju šta se tamo desilo”. Kolege ga smatraju izdajicom i “srpskim smećem” jer je svjedočio protiv njih.

Kada je postao zaštićeni svjedok, “najsmješnija i najtragičnija stvar” je bila to što su ga “policajci štitili od policajaca”, od kojih je neke poznavao i protiv njih svjedočio.

Kako B. kaže, nakon što su on, njegova supruga i sinčić premješteni na drugu lokaciju u Srbiji, dato mu je da potpiše prazan list papira, a da nije ni vidio tekst sporazuma o zaštiti svjedoka. Tvrdi da su u stanu koji im je dodijeljen bili žohari i drugi insekti, te da mu je sudskom odlukom ukinuta naknada od 300 eura mjesečno na koju zaštićeni svjedoci imaju pravo, s obzirom na to da im nije dozvoljeno da rade.

On kaže da su im policajci dolazili nenajavljeni i “ponašali se kao da je stan njihov” i kao da on i njegova porodica “ne postoje”. Često su vikali na njega i plašili njegovo malo dijete, tvrdi ovaj svjedok.

“Život mi je bio u haosu, bio sam gladan, moje kolege su me mučile i nisam imao novca”, kaže on, prisjećajući se te situacije.

Nakon nekoliko mjeseci, JZS ga je odjednom obavijestio da više nije u programu i vratio se u svoj grad. Još živi tamo i kaže da često sreće ljude protiv kojih je svjedočio, te da svakog trenutka očekuje da će biti ubijen.

“Ovdje u Srbiji nema sigurnosti”, rekao je. “Svakog dana se može desiti da mi ime osvane na smrtovnici”.

Kada je IWPR tražio od JZS-a da komentariše tvrdnje svjedoka, službenici Jedinice odbacili su optužbe da su njeni pripadnici loše postupali prema nekom u programu, ili da su se na neki drugi način neprimjereno ponašali.

“JZS nije maltretirao svjedoke niti ih je zvao pogrdnim imenima, i niko nije uticao na njih da odustanu od svjedočenja”, piše u pismenom odgovoru Jedinice IWPR-u. “JZS se ne miješa u nadležnost tužilaštva za ratne zločine, niti ga zanima koga će tužilaštvo izabrati za svjedoka, ukoliko je on/ona valjan svjedok tokom svjedočenja u sudnici. JZS nema razloga da utiče na svjedoke kako bi oni odustali od svojih svjedočenja.” (…)

Kompletan tekst možete pročitati na:

http://iwpr.net/sr/report-news/slaba-za%C5%A1tita-svjedoka-na-su%C4%91enjima-na-balkanu