Sveučilišni profesor Siniša Malešević, šef katedre na najvećem irskom sveučilištu u Dublinu i stručnjak za moderno ratovanje, govori što se krije iza iznenadnog prelaska ukrajinske vojske u Rusiju te o mogućnostima eskalacije rata na Bliskom istoku

U očekivanju prijevoda na hrvatski jezik zadnje, pete knjige 55-godišnjeg sveučilišnog profesora Siniše Maleševića, šefa katedre za sociologiju na najvećem irskom sveučilištu u Dublinu, razgovarali smo u povodu iznenadnog prelaska ukrajinske vojske ruske granice i osvajanja prostora u ruskoj Kurskoj oblasti. Riječ je i o nekadašnjoj važnoj točci u Rusiji za snabdijevanje Europe ruskim plinom. To je donijelo posve novu konotaciju ratu u Ukrajini koji, po Maleševićevoj ocjeni, različitim intenzitetom traje već puno desetljeće, od 2014. godine i nakon ruske okupacije poluotoka Krima u Ukrajini. Hoće li upad ukrajinske vojske na ruski teritorij udaljiti ruskog predsjednika Vladimira Putina od pregovaračkog stola ovisit će od ishoda američkih izbora, od toga hoće li 1. siječnja sljedeće godine predsjednica postati Kamala Harris ili će Donald Trump ipak uspjeti osvojiti drugi predsjednički mandat. Malešević, stručnjak s međunarodnim referencama koji se upravo u Irsku vratio nakon održanih predavanja u Australiji, osvrnuo se i na aktualni rat na Bliskom istoku Izraela protiv palestinskog Hamasa. Nakon likvidacije u Teheranu Ismaila Hanijeha, najvišeg političkog vođe Hamasa, pa tim povodom najavljene odmazde Irana napadima na Izrael, sigurnosnu situaciju na Bliskom istoku Malešević je ocijenio „jako opasnom“ za eskalaciju sukoba.

Malešević je studij sociologije završio je u Zagrebu, gdje je neko vrijeme i radio u Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Magistrirao je u Pragu i Lancasteru, a doktorirao na University Collegeu u Corku. U Irskoj je izabran i za redovitog člana Irske akademije znanosti (Royal Irish Academy), ali je i član i Europske akademije znanosti (Academia Europea). Nova knjiga ‘’Zašto se ljudi bore?’’ (Why humans fight: The Social Dynamics of Close-Range Violence), objavljene u izdanju ugledne izdavačke kuće Cambridge University Press, bavi se ratovima i organiziranim nasiljem na mikro razini. Govori o tome kako vojnici doživljavaju rat i nasilje na fronti. Knjiga istražuje ulogu biologije, psihologije, ekonomije, ideologije i prisile u nečijem iskustvu borbe, naglašavajući kulturnu i povijesnu varijabilnost borbenosti. Američko sociološko udruženje ocijenilo je Maleševićevu knjigu iz 2017. „The Rise of Organized Brutality“ najboljem knjigom iz područja sociologije rata, organiziranog nasilja i mira, a od istog američkog udruženja prošle je godine dobio i nagradu Robin M. Williams za ukupni doprinos u tom sociološkom području izučavanja organiziranog nasilja, konflikata i mira.

NACIONAL: Upravo ste se vratili u Dublin iz Australije. Kojim ste povodom tamo boravili?

Bio sam u Australiji na tamošnjoj vojnoj akademiji u Canberri i održao nekoliko predavanja. Australci tamo obučavaju svoje visoke časnike, uglavnom brigadire i pukovnike dovodeći stručnjake iz cijelog svijeta da održe predavanja o vojnim pitanjima. Govorio sam o transformaciji ratova kroz vrijeme i generalnim teorijama rata. Od Carla von Clausewitza pa do suvremenih teoretičara, s naglaskom na novije sociološke pristupe – Michaela Manna, Anthonyja Kinga, Charlesa Tillyja, Miguela Centenoa, Andreasa Wimmera i drugih.

NACIONAL: Je li rat doista nastavak politike drugim sredstvima?

Ima puno različitih definicija rata. I Clausewitz definira rat na nekoliko različitih načina u svojoj čuvenoj knjizi „O ratu“. U društvenim znanostima od sedamdesetih godina dominira definicija Davida Singera i Melvina Smalla po kojima je rat svaki nasilni konflikt, koji rezultira s više od tisuću vojnih žrtava u okviru jedne kalendarske godine. Pokušao sam objasniti zašto ta definicija nije prikladna kada se pogleda kako se rat transformirao kroz povijest. Ta se definicija fokusira samo na broj stradalih na fronti, a ne uzima u obzir dugoročne posljedice na društvo. Kroz povijest ratovi su imali vrlo različite oblike te ovakve izrazito kvantitativne definicije ne mogu obuhvatiti ta vrlo različita iskustva rata. Na primjer, u srednjovjekovnoj Europi ratovi su se često svodili na opkoljavanje i iscrpljivanje velikaških utvrda gdje su glad i bolesti bili puno važniji uzroci smrti nego oružje i direktni sukobi vojski.

NACIONAL: Je li se onda u Ukrajini dogodila invazija ruske vojske, koju ruski predsjednik Putin naziva „specijalnom vojnom operacijom“ ili pravi rat dviju najvećih europskih država?

Naravno da je to rat koji traje već više od 10 godina nakon okupacije Krima 2014., a zadnje dvije godine postao je vrlo intenzivan. Od okupacije Krima taj rat nije prestajao, nego se samo povećavao njegov intenzitet. Veća se pozornost tom ratu počela pokazivati nakon ruske invazije 2022. Novi element u tom ratu je činjenica da je Ukrajina zauzela dijelove teritorija u Rusiji, u Kurskoj oblasti, relativno blizu drugog po veličini milijunskog ukrajinskog grada Harkiva koji je redovito bio izložen ruskim raketnim napadima. Grad Kursk je blizu ukrajinske regije Sumi koja je dosta izložena ruskom raketiranju.

NACIONAL: Zašto je baš Kursk izabran za ukrajinski prodor i otvaranje kopnenog sukoba i na ruskom teritoriju?

S jedne strane, razlog je bio da se zaustave napadi na Ukrajinu iz Kurske oblasti, a drugi je bio da prisile Putina da prebaci dio vojske iz Donjecka i drugih okupiranih teritorija u taj prostor. Rusi u tom području nisu imali skoro nikakvu vojsku, pa su zato Ukrajinci lako zauzeli tu rusku oblast dvadesetak kilometara od ukrajinske granice. Trenutno su preuzeli kontrolu na tisuću kvadratnih kilometara ruskog teritorija. Međutim, Ukrajinci tamo nemaju puno vojnika, vjerojatno ne više od 10.000, pa sumnjam da će dugoročno gledano uspjeti zadržati tu teritoriju oko Kurska. Za tako nešto treba puno više vojnika. Ipak, ova invazija je imala korist za Ukrajince. Pomogla je u vojnom smislu jer se otvorio novi front, pa je dijelom oslobođen pritisak u Donjecku. Još je veći simbolički značaj u smislu borbenog morala jer se pokazalo da Ukrajinci mogu zauzeti ruski teritorij. Uspiju li sačuvati taj prostor kasnije bi mogli zamijeniti taj teritorij za neki ukrajinski teritorij u potencijalnim mirovnim pregovorima. Mnogo toga ovisi i o budućim predsjedničkim izborima u Americi i hoće li na njima pobijediti Kamala Harris ili Donald Trump.

NACIONAL: Što bi za rasplet rata u Ukrajini značila pobjeda kandidatkinje demokrata Kamale Harris, a što pobjeda republikanca Donalda Trumpa?

Upad Ukrajinaca na ruski teritorij u svrhu je i njihove pripreme za eventualnu pobjedu Trumpa na američkim izborima. Da bi u tom slučaju imali i neki teritorij koji bi onda u pregovorima mogli razmjenjivati s Rusima. Trump i JD Vance, njegov potpredsjednički kandidat, nekoliko su puta ponovili da ne žele naoružavati Ukrajinu. Vance je bio još oštriji od Trumpa naglasivši da se Ukrajinu prestane vojno podržavati. Poručio je da oni tamo nemaju nikakav interes, pa onda ni ambicije naoružavati Ukrajinu. Njihov plan više je orijentiran na to da se ide u pregovore s Putinom za uspostavu primirja nauštrb ukrajinskih teritorija. Kandidatkinja demokrata Kamala Harris i njen potpredsjednički kandidat Tim Walz, guverner Minnesote, zalažu se čak i za veću pomoć Ukrajini. Zastupnički dom američkog Kongresa već je izglasao 95 milijardi dolara vrijedan paket sigurnosne pomoći, ali ne samo za Ukrajinu nego i za Izrael i Tajvan. No taj novac opet u značajnom dijelu ostaje u Americi jer se troši za kupovinu američkog naoružanja koje ide Ukrajini. Iako šalju Ukrajini i novije oružje, usput prazne vojna skladišta sa starim naoružanjem, a pune ih novijim, suvremenijim oružjem. Dakle, nije to čisti novac koji ide Ukrajini.

NACIONAL: Omogućava li ta američka politika i nova ulaganja u vojno-industrijski kompleks, pa i spašavanje američkog gospodarstva od eventualne nove prijeteće recesije?

Pražnjenjem skladišta s naoružanjem taj se novac vraća i američkoj ekonomiji. Tako se to radi u ratovima na drugim mjestima izvan SAD-a, a prezentira se kao financijska pomoć. Vjerojatno je da bi Ukrajinci dobili i veću pomoć od trenutačne za nastavak rata od Kamale Harris nego od Donalda Trumpa i njegove potencijalne administracije.

NACIONAL: Nakon upada Ukrajinaca u ruski Kursk, pojačavaju se i Putinove prijetnje napadima na Europu, a definirao je 32 konkretne mete koje bi mogle biti napadnute.

To je i dio ruske propagande. Oni cijelo vrijeme prijete nuklearnom opasnošću. Ako se to prečesto naglašava, onda znači da to i nije stvarna prijetnja. Drugo, Rusi taj popis raznih europskih gradova kojima prijete imaju od prije. Nije to ništa ekskluzivno novo. Mnoštvo tih stvari ostalo je još iz sovjetskog vremena. To je bio i dio sovjetskih priprema za potencijalni treći svjetski rat. Treba imati na umu i da su ratna retorika i propaganda također dio rata. Za Rusiju sve ovo predugo traje. U Donjecku nisu zauzeli određene važne dijelove, a intenzivno ratuju već dvije godine. Gradić Pokrovsk u Donjecku i dalje je Rusima problematičan za osvajanje iako su sad vrlo blizu tog grada. Ukrajinci su se tijekom rata uspjeli tehnološki transformirati i ojačati. Bili su donedavno u puno lošijoj situaciji.

NACIONAL: Koliko je upad Ukrajinaca u ruski Kurs približio rat u Ukrajini mirovnim pregovorima? Ili su sada ti pregovori postali još neizvjesniji?

Mislim da do izbora u SAD-u neće biti nikakvih novih inicijativa za mirovne pregovore. Sve i dalje ovisi o tome tko će biti u Bijeloj kući od 1. siječnja 2025. Ako Kamala Harris pobijedi i SAD krene s još većom podrškom Ukrajini, onda se Putin može odlučiti za pregovore. Trumpova pobjeda bi isto mogla dovesti do pregovora, ali oni bi bili puno lošiji za Ukrajinu.

NACIONAL: Procjenjuje se da su Rusi izbjegli dugo najavljivanu veliku ukrajinsku ofenzivu, pa su Ukrajinci razočarali i dio zapadnih saveznika. Rusi su i dalje u dominantnijoj poziciji.

Rusi su popravili svoju poziciju na bojišnici oslanjajući se na dronove i navođene projektile. Ali unatoč tome, s obzirom na ogroman ruski vojni potencijal i izvore kojima raspolažu, još uvijek je na bojišnicama manje-više pat pozicija. Osim supersoničnih projektila, Rusi imaju još i drugog novijeg naoružanja koje još nisu koristili. Nešto ne mogu koristiti i zato što bi to još više izazvalo stradavanje civilnog stanovništva, čime bi još više oslabili svoju ideološku poziciju. Za razliku od Izraela u Gazi, Rusi koliko toliko paze da baš masovno ne ubijaju civile.

NACIONAL: Unatoč sankcijama Zapada Rusija se, prema podacima Svjetske banke, probila na četvrto mjesto na svjetskoj rang listi potiskujući Njemačku, ekonomski najmoćniju državu Europske unije na peto mjesto. Kako to objašnjavate?

Ipak je to zemlja od 144 milijuna stanovnika, pa ima relativno veliko tržište da lakše preživi u izolaciji. S druge strane, neke zapadne kompanije ne poštuju te sankcije. Rusija je površinom najveća država te je bogata ne samo naftom i prirodnim plinom, nego i drugim važnim mineralima i rudama koje imaju visoku cijenu na svjetskom tržištu. Rusija se okrenula prema Indiji i Kini i njima prodaje naftu i plin. Također radi na proširenju zemalja BRICS-a, pa je tako osigurala i nova tržišta. Nije to ništa neobično, ali rat će dugoročno ostaviti znatne ekonomske, a u konačnici i političke posljedice na Rusiju. Znamo kako je Sovjetski Savez prošao u drugoj polovici osamdesetih godina kada je bio prisiljen povući se iz Afganistana i odustati od njegove okupacije. I SAD se morao povući iz Afganistana, jer dugotrajno prisustvo na neprijateljskom, tuđem teritoriju okupatora iscrpljuje.

NACIONAL: Ujedinjeni narodi donijeli su rezoluciju za rat u Ukrajini, ali se na sličan način ne oglašavaju na sukob na Bliskom istoku, na stradanje Palestinaca u Gazi.

Tragedija Palestinaca u Gazi velika je moralna sramota za Europsku uniju, da ne govorim o sramoti za Sjedinjene Američke Države, a za Ujedinjene narode zato što u njima SAD ima ogroman utjecaj. Što god da radi Izrael, Amerikanci će im to dopustiti, što je na neki način stvarno perverzno. Iako o ubijenima u Ukrajini još nemamo pouzdane podatke, od nekoliko stotina tisuća ubijenih u Ukrajini 90% su vojnici, nisu civili. U Gazi je obrnuta situacija. Među 40.000 poginulih Palestinaca 90% su civili. U Gazi je potpuno drugi tip rata.

NACIONAL: Izrael s druge strane optužuje Hamas da koristi civile kao živi štit.

Ogroman broj djece je ubijen, a ta djeca sigurno nisu bili pripadnici Hamasa. Većinom tih podataka upravlja Hamas, pa nismo sigurni koliko je djece poginulo, ali neovisni izvori govore o oko 15.000 djece koja su stradala u Gazi. Riječ je o šokantnom broju ubijene djece za čiju smrt su odgovorni pripadnici Izraelskih obrambenih snaga, vojske koja sebe, stvarno perverzno, naziva „najmoralnijom vojskom na svijetu“.

NACIONAL: Ismail Hanijeh, najviši politički vođa Hamasa, ubijen je u Teheranu u planiraj akciji Izraela. Iran je najavio odmazdu, da će uzvratiti napadom na Izrael. Koliko je to opasno za eskalaciju sukoba? Je li se situacija približila atmosferi iz kubanske raketne krize i obnavljanju Hladnoga rata?

Situacija je jako opasna. Iran će sigurno nešto napraviti da bi na to odgovorio. Iran je već simbolično i napao Izrael na njegovu teritoriju, ali u tom raketnom udaru nitko nije stradao. To je moguće izvesti napadom preko Hezbolaha u Libanonu, koji je iranska ispostava u toj regiji. Ili preko Huta u Jemenu. Što god Iran poduzeo, Izrael će uzvratiti tako da je moguća veća eskalacija sukoba. Međutim, iranski lideri znaju da su tu i Sjedinjene Američke Države, pa ni njima nije u interesu da se dogodi velika eskalacija sukoba. Amerikanci već imaju pripremljene vojne planove za takvu eskalaciju. Dok Iran ne bude imao nuklearno oružje, sumnjam da će se upustiti u nešto veliko. Zna se da Izrael ima i nuklearno oružje. S druge strane, izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu u interesu je da rat traje, jer mu to jamči opstanak na vlasti. Njegova koalicijska vlada ovisi o potpori ekstremističkih stranaka Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha. Prvi je ministar sigurnosti, a drugi ministar financija. Oni će podržati Netanyahua samo dok traje rat. Kad se zaustavi rat, Netanyahu i njegov Likud sigurno će izgubiti izbore.

NACIONAL: Je li taj rat s Hamasom omogućava Netanyahuu političko preživljavanje?

Upravo tako. Njegovi ministri iz ekstremnih, fašističkih stranaka s kojima je u koaliciji, a zalažu se da se svi Palestinci ne samo iz Gaze nego i iz Zapadne obale protjeraju, podržavat će ga samo dok traje rat. Kad se zaustavi rat, Netanyahu nema nikakvu odstupnicu, a u aktualnim anketama javnog mnijenja ne podržava ga više od 10% do 15% stanovništva. Njegovi koalicijski partneri stoje još lošije, a potpora im je svedena tek na nekoliko postotaka.

NACIONAL: Bili ste na vojnoj akademiji u Canberri u Australiji. Za razliku od ovih sigurnosnih ugroza u Ukrajini i na Bliskom istoku, je li u Australiji Kinu smatraju najvećim sigurnosnim izazovom?

Australija je ovisna o NATO-u kao njegova stalna članica. Australija ima ogroman teritorij, ali samo 26 milijuna stanovnika. Tamo nije neka potencijalna konfliktna situacija, ali u Australiji postoji taj strah od Kine kao ogromne zemlje, ponajviše zbog potencijalne opasnosti od invazije Kine na Tajvan. S druge strane, Australija je i ekonomski dosta povezana s Kinom.

NACIONAL: Osim prijetnje potencijalnom invazijom na Tajvan, Kina je pomicala i morsku granicu u Južnom kineskom moru podizanjem i izgradnjom umjetnih otoka.

Kinezi imaju neke zone svojih interesa u Južnom kineskom moru. Oni su jedini s pravom korištenja tog mora. S druge strane, Kina smatra Tajvan svojim teritorijem, a od nedavno kriminaliziraju svako ponašanje gdje se spominje neovisnost Tajvana. To se odnosi i na Tajvance koji trguju s Kinom, a spominju neovisnost Tajvana. Vidimo i kako se Kina ponaša prema Hong Kongu. Iako je Hong Kong postao dio Kine, imao je veliku autonomiju i svoj parlament, a sada je i sve to dokinuto.

(Nacional, foto: Beta-AP)