Francesca Albanese, ekspert za međunarodno pravo, već četiri godine specijalna izvjestiteljica UN-a za okupirana palestinska područja, boravila je nekoliko dana u Srbiji. U Beogradu je objavljen prevod njene knjige “Kad svet spava” (Quando il mondo dorme). Ima i podnaslov: “Priče, reči i rane Palestine”.

Knjigu je prevela Gordana Subotić, a izdala ju je Čarobna knjiga. Već su objavljeni engleski, francuski, španski i arapski prevod, da samo njih spomenemo, u pripremi je njemački. Ukupno je do dana kad ovo pišem objavljeno 20 prevoda. U Italiji je to jedna od najprodavanijih knjiga, imala je već 10 izdanja. Tek objavljena knjiga je skoro razgrabljena i u Beogradu i u Novom Pazaru, gdje su upriličeni razgovori s autoricom.

Deset poglavlja govore o dehumanizaciji, protjerivanju, aparthejdu i genocidu koje država Izrael sprovodi na palestinskim područjima koje je okupirala još 1967, dakle na Zapadnoj obali rijeke Jordan, u Pojasu Gaze i u Istočnom Jerusalemu. Uz priče o pojedinim osobama nadovezuju se komentari koji podrobno i bolno jasno opisuju stanje jednog naroda izloženog najokrutnijim zločinima. Knjiga je u Italiji objavljena 2025, a ono o čemu govori otada se mnogo pogoršalo, pa će za neko buduće izdanje morati da bude dopunjena, kao svojevrsni work in progress.

Dekalog čine devet ličnih imena plus završno poglavlje čiji naslov ne sadrži ime, a ono govori o Maxu, mužu autorice Albanese, istinskom junaku na putu svoje životne družice. Sva imena su stvarna, događaji koji se pripovijedaju su stvarni i istiniti. Imena su to stvarnih ljudi sa kojima se Albanese susretala tokom svojih boravaka na okupiranim područjima ili izvan njih. Samo jednu od tih deset osoba nije upoznala, za nju je saznala iz izvještaja o ubijenima.

To je šestogodišnja Hind Rajab, ubijena rafalima izraelskih vojnika, nakon što je vapila za pomoć, jer su prije nje u autu ubijeni njeni stric, strina i njihova djeca. Snimak poziva male Hind ostao je kao dokument u Crvenom polumjesecu, i sačuvan je i u filmu “Glas Hind Rajab” tuniske režiserke po imenu Kaouther Ben Hania. Izraelska vojska je pobila i ekipu hitne pomoći koja je išla da spasi dijete.

Francesca Albanese na kraju pripovijesti kazuje da za tu okrutnu smrt niko nije odgovarao. I zaključuje: To je djetinjstvo u Palestini. Ta smrt je slika bezobzirnosti vojske današnjeg Izraela. Djevojčica je ubijena iz rafala, u autu, u kojem su tri sata ranije bili ubijeni stric, strina i njihova djeca, četvoro na broju. Britanski tim forenzičkih arhitekata, koji je rekonstruirao udaljenost i učestalost hitaca utvrdio je da “nije vjerovatno” da izraelski vojnici koji su pucali iz tenka nisu mogli vidjeti civile u autu na koji pucaju.

Taj forenzički tim je predvodio Eyal Weizman, Izraelac, arhitekta i pisac, osnivač i rukovodilac istraživačke strukture Forenzička arhitektura (Forensic Archtecture). Njegovim imenom je naslovljeno sedmo poglavlje, koje ima podnaslov “Kako smisliti uslove koji dovode do uništenja jednog naroda”.

U tome poglavlju saznajemo kako je autorica došla do potpunijeg razumijevanja nasilja čitajući Weizmanovu knjigu “Šuplja zemlja” (Hollow Land. Israel’s Architecture of Occupation) u kojoj je podrobno opisan proces teritorijalnog rasparčavanja zemlje na kojoj žive Palestinci, čime se sprečava i poništava teritorijalni kontinuitet i njihovo upravljanje infrastrukturama. Okupacijska arhitektura je posebno izražena na Zapadnoj obali, a Weizman ju je studirao u razdoblju od 40 godina, od 1967. do 2007.

U posljednjih dvadesetak godina ta se arhitektura još učvrstila i usavršila s pomoću geografskog haosa strukturiranog tako da nepogrešivo ide na palestinsku štetu. I ta arhitektura pošasti je work in progress. Ona ide u širinu i u visinu, ništa ne prepušta slučaju, uzima zgrade po visini, i vazduh nad njima, a naravno i podzemlje, akvadukte i tunele. Autorica Albanese izražava divljenje Weizmanovu pozivu da otvorimo oči pred opasnošću “humanitarnog paradoksa” koji podlo poziva da podržimo humanitarne intervencije, umjesto da im se suprotstavimo.

Eyal Weizman je bio onaj autor koji je, zajedno sa Francescom Albanese, bio pozvan da februara 2025. govori o teškim posljedicama izraelskih vojnih operacija i masovnih zločina prema civilnom stanovništvu u Gazi. Nastupi njih dvoje su otkazani dvaput, a posebno je kukavički otkaz bio onaj čuvenog sveučilišta Freie Universität. To je, naravno, učinilo da studenti budu uskraćeni da od autora Weizmana čuju ono što piše u njegovoj knjizi (uostalom prevedenoj i na njemački): da je već generacijama za Palestince dom “nešto što se napušta, a ne mjesto na kojem se ostaje”.

Propustili su studenti da uz Weizmana, čuju i Albanese kako govori o genocidu uvezanim sa doseljeničkim kolonijalizmom, i sa etničkim čišćenjem. Na kraju je marksistički list Junge Welt prihvatio dvoje predavača, pred mnogo manjom publikom nego što bi bila da njemački političari ulanačani sa cionistima nisu zabranili nešto što je bilo već pripremljeno za profesore i studente. Tako iz Weizmanovih usta nisu mogli čuti njegovu tvrdnju izvedenu iz pomnih istraživanja da je Pojas Gaze ništa drugo nego rezultat inženjerijskog nastojanja da se uslovi za život unište iznutra.

Ova knjiga je prozor u svijet koji spava pod anestezijom, dok se na jednom komadu njegove zemlje događaju zločini koje moćne države ne samo dopuštaju nego u njima i sudjeluju. Njihove firme, agencije i korporacije zarađuju na genocidu. Palestinski narod je prepušten kolektivnom zločinu današnjih moćnika. Ti moćnici ono što Izrael čini, a oni odobravaju i potpomažu, zovu “rat”, i ta hipokrisija prolazi kroz njihove medije, njihove novine i objave.

Rat to nije, Francesca Albanese to odlučno i kazuje i dokazuje, u svim svojim izvještajima koje dvaput godišnje dostavlja Ujedinjenim nacijama. Dokazuje to i u ovoj dirljivo časnoj knjizi, pisanoj na osnovu onoga što je istraživala i na osnovu onoga što je doživjela. Živjela je u Palestini tri godine, živjela je u Istočnom Jerusalemu, zna o čemu govori. Nju niko ne može preveslati, ni besramna izraelska propaganda ni propagande država sklonih Izraelu.

U ovoj će knjizi čitalac naći riječi koje nikada ne može zaboraviti. Kad Albanese palestinskoj djeci koja kupe dudinje ispod krošnje duda u njenom dvorištu kaže da slobodno mogu ulaziti na vrata, a ne kroz rupu koju su načinila u ogradi, njoj odgovori dječak Muhamed, pun poštovanja: “Ne, hvala. Ne morate nam ostavljati kapiju otvorenu. I dalje ćemo ih uzimati ovako, pentrajući se, kao i dosad!” Gospodstvo potlačenosti, rekao bi Božo Koprivica.

Pa slikarka Malak, čije ime nosi osmo poglavlje, i čija je slika na koricama ove knjige, Malak Mattar. Ona je utekla iz Gaze slučajno, dan prije zločina koji su načinili pripadnici Hamasa, stigla je u London, gdje je, uz jedva vjerovatan povoljan sticaj okolnosti uspjela dovesti svoje roditelje, sestru i brata. Njenu sliku, onu što stoji na koricama knjige, Francesca Albanese je vidjela još 2010, kad je Malak bila djevojčica, a srela ju je trinaest godina kasnije u Londonu. E njoj, na kraju toga dirljivog razgovora, iz kojeg saznajemo da slikarka ima potresnih slika o nestanku novinara, pjesnika, slikara, Malak kaže: “Izgleda da ljude zanima da vide naslikan bol Gaze. Ali nema dovoljno boja da se njima ispriča sav bol.”

Sva su poglavlja ove knjige takva da u čovjeku gase razgovorljivost. I ono o Hasanu, hirurgu koji je otišao iz Londona da vrši operacije na ranjenicima, koji je u jednoj noći izveo šest amputacija na djeci i koji svjedoči da je samo u prvim mjesecima nakon 7. oktobra 2023, devet stotina djece bilo podvrgnuto amputacijama. To je poglavlje puno strave, u njemu se govori o hapšenjima i zatočeništvu djece kao sredstavima represije i progona Palestinaca.

Zatočeništvo ima tri aspekta: fizički, birokratski i digitalni. Onaj prvi služi da se Gaza drži kao zatvor pod otvorenim nebom, drugi ograničava svako kretanje, a treći služi svrsi neprekidnog nadgledanja. Ta jeziva stvarnost, koja uključuje zlostavljanje, prisiljavanje da djeca daju informacije o bliskima samo je jedan dio stravične stvarnosti nazvane unchilding, ‘bezdjetinjstvenost’, koja je zavedena odavno, mnogo prije 7. oktobra 2023, a koja, među mučenjima, ima podatak o preko 700 hapšene djece svake godine. Na okupiranim područjima Izraelci žive pod građanskim pravom, a Palestinci pod vojnim.

U poglavlju naslovljenom Ingrid upoznajemo osobu koja je u okupacijsku stvarnost na palestinskom ozemlju uvela termin aparthejd. To je Ingrid Jaradat Gassner, iskusna istražiteljka kršenja ljudskih prava. Ingrid je jedna od osnivačica pokreta BDS (Boycot, Divestiment and Sanctions) koji je nadahnut globalnim otporom aprthejdu u Južnoj Africi. Aparthejd provodi Izrael, pokret BDS zahtijeva svjetske sankcije za Izrael. Albanese ne zaboravlja ni irsku prodavačicu koja je prva odbila da nekom kupcu proda grejpfrut, jer je bio uvezen iz Južne Afrike, u vrijeme kad je u toj zemlji vladao aparthejd. Veliki pokreti počinju prvom akcijom.

U trećem poglavlju na dvadesetak stranica kroz povijest o Palestincu hrišćaninu Georgu i muslimanu Ibrahimu, čitalac ima najvažnije informacije o povijest države Izrael i nasilju nad Palestincima, ali i upoznajemo Palestinca Georga, inženjera koji je studirao u SAD i došao u Palestinu da radi na izgradnji nečega što se nadao da će biti slobodna Palestina. Njegov poduhvat se pokazuje kao nemoguć, jer je njegova sloboda mišljenja kod svakog poslodavca izazivala otpor, jer su ovi, bez razlike, jesu li izraelski ili međunarodni, od njega očekivali da ne govori ni o okupaciji ni o aparthejdu.

Za Palestinca je život u Jerusalemu svakodnevno suočavanje s praksom i jezikom potčinjavanja cionističkom projektu. Ibrahim, potomak jedne od najstarijih palestinskih porodica, biva bezobzirno diskretidiran za bliskost s njemačkim nacistima, a on je dopisnik jednog zapadnog medija i u svom poslu, koliko god ga obavljao časno, prinuđen je da s riječima postupa kao da gazi po minskom polju.

S tim Ibrahimom i svojim mužem autorica hodajući po starom gradu Jerusalima, naišli su slučajno na čovjeka koji im je poželio dobrodošlicu u Izrael. Ona mu je uzvratila da je to gdje se upravo nalaze okupirana Palestina, na šta joj je dobrodošličar kazao kako Palestina ne postoji, Onda se u razgovor umiješao Ibrahim i upitao: “Ako Palestina ne postoji, šta sam onda ja?” Ti ne postojiš, odgovorio mu je čovjek s australijskim akcentom, za koga će se ispostaviti da je jedan od vođa najnasilnijih doseljeničkih organizacija.

Poglavlje naslovljeno Alon cijelo je u znaku zahvalnosti za podršku koju je pružio Alon Confino, italo-izraelski profesor za povijest judaizma i Bliskog istoka. On se uključio u javnu raspravu koju je započeo predsjednik talijanskog Odbora za vanjske i evropske poslove pri zastupničkom domu parlamenta, optuživši Albanese za ‘pristranost’. Confino se uključio i tu optužbu nazvao sramotnom.

Potom je napisao pismo, koje je Albanese dala da se prevede na talijanskom, ali je dnevni list Repubblica odbio da ga objavi. Pismo nije objavljeno nigdje, ali je njime započela snažna suradnja i prijateljstvo, sve do smrti Alonove, juna 2024. Alon je, uz veliku podršku, ukazivao Albanese i na greške, otvoreno i iskreno. I ona o tome svemu piše. Ovo poglavlje je znak duboke odanosti i zahvalnosti velikom povjesničaru, ekspertu za judaizam i antisemitizam.

Poglavlje o Gaboru možda je najkompleksnije. U njemu upoznajemo kanadskog ljekara i psihoterapeuta Gabora, mađarskog Jevrejina, koji liječi druge polazeći od svoga bola, a čiji glas ne gubi blagost ni kad govori o doseljeničkom kolonijalizmu u Palestini ni o izraelskoj okupaciji. Roditelji njegove majke su stradali u Aušvicu, traume iz djetinjstva su polazište njegovih terapija, bio je dvanaest godina doktor za beskućnike i lutalice u ‘Hotelu Portland’, centru za nevoljnike i ovisnike.

U poglavlju o njemu Albanese iznosi i svoje svjedočenje o gledanju filma ‘Avatar’, koji ona razumije kao film za Palestinu, a gleda kako mnogi Izraelci na kraju filma iz kina u Jerusalemu izlaze plačući. Tek iz razgovora s njima, ona shvati da Izraelci plaču zato što se osjećaju pripadnicima naroda Navi. Gabor Matè ima objašnjenje: viševjekovni progoni po Evropi i Rusiji učinili su da se progonjenost učita kao sjećanje na bol, kao emocionalna disocijacija. I tako dalje, priča po priča.

Francesca Albanese je objektivna u opisu onoga što je vidjela, čula od svjedoka i od žrtava, te pročitala u dokumentima. Njena objektivnost je neprikosnovena i neporeciva, ali Albanese nije neutralna. Ona je, kao svaki moralan čovjek, empatična za one koji stradaju od onih koji stradanje uzrokuju i provode ga.

Ova je knjiga i jedinstven vodič za Jerusalem, pisan rukom osobe koja ne prepisuje iz interneta, nego iz svoga života. Iz ovoga dekaloga bi se mogao načiniti potresan film, da i oni kojima su filmovi draži nego knjige spoznaju u kakvom svijetu živi palestinski narod u zemlji čije se granice ne mogu ni na karti pokazati. Dok takvoga filma ne bude, čitajmo Francescu Albanese, braniteljicu ljudskog dostojanstva. I imajmo na umu njenu opomenu: “Dok svijet spava rađaju se sablasti. Podosta njih je među nama. Prva među njima je naša ravnodušnost.”

(Portal Novosti, foto: Čarobna knjiga)