Stefan Simić, književnik i sociolog iz Srbije napisao je na društvenoj mreži Fejsbuk kako je ranije u Crnoj Gori najlajkše zakazivao nastupe, sve dok kako kaže, profesionalni Srbi nijesu došli na vlast, kojima je bitno da li srbuješ i koliko. 

– Nigdje nisam lakše zakazivao nastupe nego u Crnoj Gori. Samo se najavim. Da li može? Može. Sve dok profesionalni Srbi nisu došli na vlast, kojima nije bitno kakav si umjetnik, koju širinu nosiš, nego da li Srbuješ i koliko. Srbovanje je mjerilo svega. Samo treba da im pričaš da Crna Gora ne postoji, da su to sve Srbi, da je sve to Srbija, da je Vučić dobar. I eto ti – naveo je Simić. 

Kako kaže, slično je i u Republici Srpskoj.

– Sve im pominji, samo nemoj Bosnu. Srbovanje se najskuplje plaća. Što bolje Srbuješ, veći si umjetnik. Srpstvo se mjeri u decibelima – što se više dereš, veći si Srbin. Ništa van toga ne postoji. Ni drugi narodi, ni druge kulture. Svi su uzurpatori. A na ličnom primjeru vidiš da i nije baš tako. Pritom, ko se bar malo razumije u ljubav, zna da to nije busanje u grudi, pričanje velikih priča, nego nešto mnogo suptilnije i umjetnički jače, koje objedinjuje sve, a ne razdvaja – naveo je on. 

Dodaje da Srbi po profesiji to, nažalost, ne znaju.

– Srbujem, dakle postojim. Nije ni čudo što je predstava Nenada Jezdića „Knjiga o Milutinu“ uvijek rasprodata u Beogradu, gdje se priča samo jedna strana – srpska, a ne univerzalno ljudska, što je suština svake drame. Skup više mišljenja koje stvara cjelinu. Ne. Postoji samo jedno – srpsko. Svi ostali su neprijatelji, ne žele nam dobro. Kojim to nama, ne znam tačno. Svijet je uvek protiv Srba. I onda maltretiraj koga možeš – napisao je Simić. 

Ističe da Vučić zato i dalje opstaje na vlasti.

– Kada nemaš šta da ponudiš ljudima, digni tri prsta, rasprostri šator, natakni na Informerov ražanj svakoga ko misli drugačije – i pobijedio si. A to što narod iz dana u dan gubi, koga briga. Jeftini populizam uvijek je na cijeni, obo­jen banalnim nacionalizmom i religijom svedenom na sujevjerje. Ljudi ne traže Boga, nego identitet, Crkva se, umjesto čoveka, okrenula naciji. Djeca nam uče istoriju iz tabloida, kao da ne postoji nešto bolje od toga, ništa dublje. Ne. Samo jednoumlje. I teško tebi ako ne pjevaš tu pjesmu. Odmah si neprijatelj. A samo nisi žrtva kolektivnog narcizma i u stanju si da vidiš drugo i drugačije. U svakom slučaju, srpstvo se ne jede, ali se dobro prodaje, kao i srbovanje, kao najbolja terapija za mnoge komplekse. Tako da, teško tebi ako kažeš da podjednako voliš sve ljude. Zato i voliš Jugoslaviju, koja objedinjuje, i umesto razlika traži sličnosti, bez da pita ko je odakle, nego – ko je kakav – poručio je Simić. 

(Pobjeda, karikatura: STUPS)