Prije više od deset godina srpski novinar Milomir Marić mi je u Bijeljini, gdje smo snimali televizijsku emisiju na BN Televiziji ispričao šokantnu, užasnu priču, koja će se kasnije pokazati istinitom, što je rijetka odlika priča koje decenijama raspiruje Marić.

Svaka priča u Srebrenici iz jula 1995. godine je strašna, a ovu je dodatno jezivom učinilo što je onaj koju je ispričao jedini dželat iz Srebrenice kojeg sam osobno poznavao. Dakle, u julu 1995. godine, nekoliko dana nakon srpske okupacije Srebrenice, došao je u redakciju nedjeljnika „Intervju“ u kojem je Marić bio glavni urednik, novinar Zoran Petrović-Piroćanac, još jedna srpska novinarska „cvećka zla“, i bacio mu na stol tekst- reportažu iz Srebrenice, taze napisanu. „Ja pročitam prvu rečenicu i ne mogu da verujem šta je ludak napisao“, pričao mi je Marić. „Rečenica kojom je Piroćanac počeo reportažu je glasila ovako: „Možete mi verovati, ili neverovati, ali ja sam bi tamo i svedok sam da smo ih u Srebrenici potamanili tri i po-četiri hiljade komada“!

Marić je, veli, odbio štampati Piroćančevo katilsko , sladostrasno samohvalisanje.

Ubrzo nakon toga Zoran Petrović Piroćanac će o svojim dojmovima i novinarskim podvizima iz „oslobođene“ Srebrenice svjedočiti na televiziji „Studio B“ gdje je da ne bi ostavljao dilemu da li ih je srpska vojska potamanila „3,5 – 4 hiljade komada“ prikazao i video zapis svog putešestvija po poklanoj enklavi, na kojima su zabilježeni gotovo direktni prenosi zvjerstava srpske vojske i policije . Vrlo brzo nakon televizijske premijere, nevidljiva cenzorska ruka, sklonila je i uništila najbrutalnije snimke koje je Piroćanac donio kao svojevrsni ratni plijen iz Srebrenice.

O tome je u nekoliko navrata ovaj žurnalistički slobodni strijelac, takoreći snajperista, Petrović-Piroćanac, svjedočio u Haagu. Taj opskurni, medijski satrap i egzibicionista je kazao da je pokolje snimao iz pinzgauera komandanta policijskih specijalaca Ljubiše Borovčanina, sa kojima je „šest dana jula“ kružio po cestama koje su vodile do masovnih kasapnica širom Podrinja.

Zoran Petrović je prije nekoliko godina umro, cijela njegova biografija je mutna, toksična i krvava, petljao se sa različitim tajnim službama i policijama od Južne Amerike do Evrope, ašikovao sa „revolucionarno-ljevičarskim“ pokretima širom svijeta. Upoznao sam ga, kao i Marića, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u Miloševićevim „godinama raspleta“.On je pisao u „Dugi“ (ali i hrvatskim medijima, „Vjesnik“, „Start“ ) gdje je Marić bio, čini mi se zamjenik glavnog urednika, bez portfelja. „Duga“, odranije utočište literarnih desničara-antikomunista, novinarskih nacionalističkih protuha i političkih konzervativaca, je tih godina postala oficijelno glasilo Miloševićevog režima, ali još više Srpske akademije nauka i umetnosti, neka vrsta ilustritranog Memoranduma u koloru.

Marić nije bio dio tog projekta-pokreta. Tih je godina napisao bestseler „Deca komunizma“ u izdanju novinske kuće u kojoj sam bio jedan od šefova. Mjesecima smo isplaćivali plaće zahvaljujući novim i novim izdanjima te knjige. „Šta, bre čoveče, radite sa jadnom „Dugom“, pa to se smeće više ne može čitati“, pitao je jednom Milomir Marić urednika njegove knjige Zorana Sekulića, novinara godinama specijaliziranog za Bosnu i Hercegovinu i „muslimanski fundamentalizam“ u njoj.

Zajedno sa Perom Lukovićem bio je Marić disident unutar tog malignog, šovinističkog uredničko-suradničkog kružoka na čijem je čelu bio Brana Crnčević, navodni književnik, a zapravo dugogodišnji štićenik srbijanske tajne službe zadužen za podizanje morala, odnosno ustanaka u „srpskim zemljama“.

MARIĆEVA „DECA ŠOVINIZMA“

Milomir Marić se u ratu spetljao i „zaživio“ sa Vesnom Radusinović, sarajevskom snahom koja je izbjegla, odnosno vratila se u Srbiju na početku rata. Posljednji tekst koji je napisala u Sarajevu ponudila je meni i „Slobodnoj Bosni“, a ja ga neobjavio. Nakon okupacije Bijeljine počekom aprila 92. napisala je portret Željka Ražnatovića Arkan skoro romantizirani prikaz predratnog gangstera i policijskog kilera, a tada, nakon Bijeljine, prekaljenog ratnog zločinca. Kada sam joj to prigovorio kazala je kako sa Ražnatovićem ima neku daleku rođačku, crnogorsku vezu. Nije mi to previše zamjerila-nakon rata mi je poslala svoju knjigu „Muškarci su kao čokolada“ (sa diskretno maznom posvetom). Ironija je htjela da koju godinu kasnije Arkan u Beogradu premlati njenog novog odbaranika Marića koji još nosi ožiljke, odnosno kako on kaže „pismo čitaoca Arkana“ na čelu.

Milomir Marić se prije rata nije družio sa korifeijima srpske nacističke misli Dobricom Ćosićem i Matijom Bećkovićem, nego mu je društvo bio Koča Popović, koji je sve suprotno od ove dvojice. Nije istraživao ravnogorsko četništvo Draže Mihajlovića, nego revolucionarni komunizam Mustafe Golubića. (U čemu sam mu skromno asistirao posredujući u razgovoru sa Nijazom Durakovićem, vrsnim poznavaocem i istraživačem životnog puta njegovog zemljaka i idola, najpoznatijeg Stočanina Mujke Golubića). U Sarajevu je Marić sa bujrumom priman na svakom mjestu i kabinetu, satima je ćaskao sa Alijom Izetbegovićem, Adilom Zulfikarpašićem…

Marićeva posljednja „Ćirilica“ na „Happy TV“ emitirana preksinoć, dva dana prije obilježavanja 23.godišnjice genocida u Srebrenici, nije nikakav šarlatanski, zbrda-zdola sklepani talk show. Ti njegovi „parovi“ koje je skupio u svom revizionističkom reality programu nisu odabir fantasta i lunatika, estradnih analitičara , i celebrity filo-četnika, kakvi najčeššće hodočaste u njegov studio: riječ je o ozbiljnom, seriozno planiranom i provedenom medijskom zločinu u kojem su o najvećem ratnom zločinu, genocidu, govorili oni koji su i najpozvaniji i najupućeniji – ratni zločinci i njihovi advokati.

Oni koji su već presuđeni, Vojislav Šešelj i Vinko Pandurević, kao i oni koji su opuženi i tek trebaju biti suđeni za genocid u Srebrenici, poput Tomislava Kovača, ministra policije koja je aktivno sudjelovala u istrebljenju Bošnjaka Srebrenice. Ovaj potonji, Kovač, posljednjih mjeseci gotovo da ne izlazi iz studija „Happy TV“ i emisija koje uređuje i vodi Milomir Marić. (Ta medijska kuća i nema drugih emisija i voditelja). Kovačev povlašten status na toj televiziji na koji svrne vazda kad god uhvati malo slobodnog vremena, povezivao sam sa njegovim poslovnim vezama za vlasnikom te televizije Predragom Radulovićem-Peconijem, jednim od najbogatijih Srba i jednim od rijetkih ratnih profitera i poslijeratnih biznismena koji su uspjeli ne samo sačuvati živu glavu nego i uvećati bogatstvo stečeno ratnim kriminalom, švercom, zelenašenjem.

Kovač, kojem je prije rata profesionalni limit bilo uhođenje „neprijatelja režima“ poput Šešelja kojeg je opljačkao u vozu Sarajevo-Beograd, redovno se Mariću žali na to što njega, dokazanog profesinalca i vrhunskog policijskog operativca neko može povezivati sa ratnim zločinima.

Ovaj predratni niskorangirani policijski žbir koji je karijeru počeo u rodnim Miševićima kod Hadžića gdje je najmoćnijem komunističkom policajcu Dušku Zgonjaninu pripomagao u pravljenju vikendice, pa ga Zgonjanin begenisao i poveo sa sobom u Sarajevo, bio je napokon iskren preksinoć na Happy TV: njega je neposredno pred rat za komandira policije na Ilidži postavio KOS JNA kod čijih je šefova, kako je kazao, Aleksandra Vasiljevića i Sime(ona) Tumanova bio na višemjesečnoj obuci.

Ne može se Kovač u „Ćirilici“ načuditi odakle se i kako se u Srebrenici nakon njenog „oslobođenja“ stvorio Ljubiša Beara kojeg su svi učesnici optužili (nekoliko godina nakon što se uvjerili da je stvarno mrtav) da je organizrao, na svoju ruku, naravno „strašni zločin“. Zbilja, odakle pukovnik-zlikovac KOS-a Beara u Srebrenici? Poslali li ga, naravno, isti oni (Vasiljević i društvo) koji su Kovača uoči rata smjestili za šefa policije na Ilidži, a kasnije za Karadžićevog ministra!

GENOCID JE IZ RAJKA IZAŠAO

Možete li zamisliti da dvadeset i kusur godina nakon Drugog svjetskog rata u nekoj njemačkoj (ili argentinskoj) televiziji gostuju i o holokaustu govore visoki oficiri i dužnosnici Trećeg Reicha, da Rudolf Hess brani Hitlera, a optužuje Goeringa, ili da se Hitlerov ministar policije Wilheim Frick (osuđen na smrt u Nurnbergu i strijeljan) pita zbog čega je protiv njega uopće bila podignuta optužnica u Nurbergu?!

Prije šest godina (2012) Radio-televizija Srbije, na godišnjicu genocida u Srebrenici emitirala je dokumentarni film „Srebrenička polja smrti“ (autorice Slađane Zarić) u kojem su profesionalno i odgovorno javnosti u Srbiju predočeni užasni detalji srebreničke tragedije iz jula 1995.godine, gdje su korišteni i snimci Zorana Petrović-Piroćanca na kojima se vide serijske likvidacije Bošnjaka na kućnom pragu u okolini Srebrenice.

Vjerovalo se da je na taj način, uvjerljiv i pošten, jednom za sva vremena okončano manipuliranje, falcificiranje, prikrivanje, zataškavanje uzroka, naredbodavaca, počinitelja i dimenezija srebreničkog pokolja. Nažalost, emisija „Ćirilica“, odnosno njen urednik Milomir Marić su to vrlo dosljedno opovrgli, uz pomoć „kompetentnih sugovornika“- ratnih zločinaca i njihovih adokata, među kojima je Marić uspio biti čak i najodvratniji.

Ne treba biti naivan, niti kratkovid pa ovaj skandal otpisati i zaobići kao privatni medijski egzibicionizam i „jeftini senzacionalizam“ koji su imanentni „Happy TV“, kao i „Pinku“ i nizu drugih „veselih“, „razbibriga“ televizija. Sve su te televizije, baš kao kao i paprinata džungla tabloida iz kojih kuljaju bujice šovinisitičkih i rasističkih sadržaja (prema svim susjedima, ali i prema trulom Zapadu) upakovanih u pornografsku i prostititucijsku ambalažu, pod neposrednom kontrolom autoritarnog, također „ekzibicionističkog“ režima Aleksandra Vučića.

Pokušajte „upariti“ morbidno šegačenje sa srebreničkim žrtvama, paradiranje Šešelja i drugih ratnih zločinaca po mjestima zločina i medijima, zatim vulgarno vrijeđanje svega što je hrvatsko, ili albansko (nogometaši, predsjednici, umjetnici, žrtve…) sa svakodnevnim vojno-policijskim smotrama i demonstracijama sile na ulicama srpskih gradova, „jačanje namjenske industrije“ Republike Srpske na Palama i Bijeljini, kupovinu čuda vojne tehnike na kopnu i zraku, kojim grozničavo i slavodobitno pribjegava Vučićev režim i dobit ćete…šta? Rane devedesete, u poodmakloj fazi!

Pretjerujem, dramatiziram, baljezgam u još jednom izljevu srbofobije na mozak. Ne isključujem, ali ako mene ne uzimate zaozbiljno, morat ćete uzeti Rajka Vasića, koji, za razliku od mene, nije „srbofob“, a pogotovo autošovinista, nego ozbiljan autor, bivši Goebels u kabinetu Milorada Dodika, danas slobodni umjenik u oblasti seruckanja po društvenim mrežama:

„Nešto mislim. Ako toliko volite taj Genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku“. Naravno, Vasić je ovo napisao na tečnoj „ćirilici“.

(Slobodna Bosna)