U predgovoru knjige „Zar je to čovjek“, potresnog svjedočanstva o preživljavanju logora smrti u Aušvicu, Primo Levi piše da knjigu nije napisao kako bi uobličio nove tačke optužnice za nacističke zlikovce, da je imao ozbiljnije namjere, da napiše „materijal“ za proučavanje nekih vidova ljudske duše:

Mnogi mogu da dođu u situaciju, bilo pojedinci ili narodi, da manje-više svjesno vjeruju da je svaki stranac neprijatelj. Štaviše, ovo uvjerenje leži duboko u ljudima kao kakva pritajena zaraza; očituje se samo u povremenim i nepovezanim činovima, i nema ga u korijenu nekog sistema mišljenja. Ali kada do toga dođe, kada neiskazana dogma postane vodeća premisa silogizma, tad na kraju lanca imamo Lager. On je proizvod jednog shvatanja svijeta koje je s neumoljivom dosljednošću dovedeno do svojih posljedica: dogod takvo shvatanje postoji, te posljedice nam prijete. Povijest o logorima za masovno uništavanje svi bi trebalo da shvate kao prijeteći znak opasnosti.

Čini se da ta „neiskazana dogma“ postaje prevladavajuće mišljenje u modernom svijetu. Mislim da ne pretjerujem, tragedija palestinskog naroda je najstrašniji dokaz.

…

U filmu „Shoah“ Claudea Lanzmana, američki istoričar Raul Hilberg kaže da su nacisti najveći broj svojih jevrejskih zakona „posudili“ iz prošlosti, iz mjera koje su tokom hiljade godina donosile crkvene, a onda marljivo preuzele svjetovne vlasti. Jedina „inovacija“ koju su donijeli nacisti bilo je konačno rješenje. Hilberg u filmu kaže:

Čak bih i ovdje sugerirao jednu logičku progresiju koja je dospjela do sazrijevanja u onome što bi se moglo nazvati kulminacijom. Od najranijih vremena, od IV, V i VI stoljeća, kršćanski misionari rekli Jevrejima:

„Vi ne možete među nama živjeti kao Jevreji.“

Laičke vlasti koje su ih podržavale već od ranog Srednjeg vijeka onda odlučiše:

„Vi ne možete više živjeti među nama.“

Napokon Nacisti narediše: „Vi ne možete više živjeti.“

Čovječanstvo ništa ne uči iz istorije. Nesmetano se, s vremena na vrijeme, ponavljaju njene najprljavije stranice, njeni najstrašniji zločini – masovna ubijanja civila, koncentracioni logori, genocid, holodomor… Ta jeziva progresija zločina od „ne možete živjeti među nama“ do „ne možete više živjeti“ i dalje je prisutna. Tragedija palestinskog naroda je najjači dokaz.

…

Zygmunt Bauman pisao je u svojoj studiji „Modernost i Holocaust“ da moderne forme masovnih ubijanja njeguju mehanizme koji proizvode udaljenost između zločinca i žrtve. Distanca omogućuje da se žrtve ne vide, ne čuju i ne osjećaju, da žrtve postanu samo kolone brojeva sasvim različite od ljudi sa konkretnim imenom i prezimenom i karakterističnim izrazom lica. To odstojanje smatra se glavnim obrazloženjem kako „normalne“ osobe mogu učestvovati u okrutnostima nad hiljadama bespomoćnih osoba.

Javnost koja ne učestvuje direktno u ubijanju, ali ga odobrava, priprema se propagandom prema kojoj je stranac neprijatelj, različit od „nas“, i tako ne sasvim čovjek. Na taj način mogu se zaobići i religijske zabrane ubijanja, ako je, kojim slučajem, zločinac vjernik. Također, tako se genocid može ne samo ćutke pratiti iz fotelje, može ga se i gorljivo braniti bez obzira na bezbrojne dokaze. Žrtve tada čak ne treba pretvarati ni u nizove brojeva, moguće je bez trunke empatije gledati snimke izgladnjele djece, zato što su ona „drugačija“, nimalo slična „našoj“ djeci.

Tragedija palestinskog naroda je najbolji primjer.

U Levijevoj knjizi koju sam čitao (Plato, Beograd, 2021., prevela Elizabet Vasiljević), logoraši koji su bili u najgorem stanju, na samom rubu smrti, nazivaju se „muslimanima“. U objašnjenju priređivača piše da je etimologija ovog izraza nepoznata, ali da je korištena u svim logorima smrti:

U knjizi „Potonuli i spaseni“, Levi daje neka, mada malo verovatna, objašnjenja o njegovom nastanku. Izraz,,muselmann“ E. Čalić prevodi kao,,skitnica“; možda su, u prenosnom značenju, tako nazivani logoraši koji su besciljno tumarali (skitali) po logoru. U nekim prevodima sreće se i izraz,,hodočasnici“ u istom značenju.

…

Dehumanizacijom žrtve, neumitno se dehumanizira i zločinac, mada na prvi pogled izgleda kao mi. Primo Levi kaže da likovi sa stranica njegove knjige nisu ljudi.

Njihova čovječnost je pokopana, ili su je oni sami pokopali, duboko ispod pretrpljene uvrede ili uvrede nanijete nekom drugom. Opaki i glupi esesovci, kapoi, politički zatvorenici, kriminalci, veliki i mali povlašćeni, sve do Häftlinge, neraspoznatljivih robova, svi stupnjevi te nezdrave hijerarhije koju su smislili Nijemci, paradoksalno su povezani u jednom zajedničkom unutrašnjem beznađu.

Ipak, u logoru Levi sreće Lorenca kojem duguje zahvalnost zato što je preživio logor smrti.

 (…) I ne toliko zbog njegove materijalne pomoći koliko zato što me je neprestano podsjećao, svojim prisustvom, svojom prostodušnom i neopterećujućom dobrotom, da izvan ovog našeg i dalje postoji pravedan svijet, nešto i neko još uvek čist i cjelovit, neiskvaren i pitom, kome je tuđa mržnja i strah; nešto što je prilično teško odrediti, neka iskonska mogućnost dobra, zbog čega ipak vrijedi sačuvati život. Ali Lorenco je bio čovjek; njegova čovječnost je bila čista i neokaljana, on je bio izvan ovoga svijeta negacije. Zahvaljujući Lorencu dogodilo mi se da ne zaboravim da sam i sam čovjek.

Naš odnos prema tragediji palestinskog naroda test je čovječnosti.

…

Za Levija, jedini predah od mljevenja mašine zla bio je Lorenco – „čisti i neokaljani, izvan svijeta negacije“. Takav čovjek bio je i palestinski pjesnik Mahmoud Darwish. On je na svojoj koži osjetio podmuklost dehumanizacije čiji je konačni cilj lakše ubijanje „stranaca“ i „drugačijih“. U njegovoj knjizi „Stanje opsade“ (Buybook, 2022, preveo Mirza Sarajkić), postoji i ova pjesma kojom pokušava da razbije taj zid.

(Trećem stražaru)

Podučit ću te kako da strpljivo čekaš

Na kamenoj klupi,

Pa da se upoznamo

Sigurno ćeš primijetiti kako između nas lebdi sličnost nekakva

Ti imaš majku

I ja mater imadem.

Naša je kiša ista.

Mjesec nam jednako blista

Te uvijek malo zakasnimo na večeru. 

Ako tragedija palestinskog naroda svjedoči o hladnom kontinuitetu zla, poezija Mahmouda Darwisha svjedoči da je humanost, uprkos svemu, ipak moguća. To je nada u koju moramo vjerovati, naročito sada kada nas sve oko nas uvjerava da pravda ne postoji.

(zurnal.info)