Zaista bih volio vjerovati u humanost političkih „elita“, ali bezbroj puta do sada sam se uvjerio u suprotno. Zbog toga nisam povjerovao ni da se probudila tokom posljednjih strašnih poplava koje su izazvale velika stradanja. I pored deklarativnih izjava sućuti i podrške, mnogi od njih tragediju su iskoristili za nastavak kampanje čak i tokom obavezne predizborne šutnje, a neki su već sutradan euforično slavili rezultate. I pored Dana žalosti, proglašenih u gradovima pogođenim poplavama, pjevalo se, plesalo, trubilo, urlikalo, ispaljivali se vatrometi, puhalo u torte, dernečilo cijelu noć do jutra.

Čemu su se radovali svi ti novi gradonačelnici? Jedna od najčešćih metafora za gradonačelnike u svijetu jeste da su oni slični kapetanima prekookeanskih brodova. Kod nas oni više liče na mahmurne šofere koji voze pokvarene autobuse, s gorivom na rezervi, pune pijanih putnika koji se svađaju i tuku. Jer, svi oni nasljeđuju od drugih ili samih sebe male budžete, zastarjelu infrastrukturu, divlju gradnju, tromu administraciju popunjenu nepotizmom, nedostatak stručnog kadra koji i dalje bježi, škole koje prokišnjavaju, vrtiće bez djece, ambulante bez zavoja, vatrogasce bez opreme, policajce u ljetnim cipelama… jad, bijedu, belaj, da dalje ne nabrajam. Svaka ozbiljna i odgovorna osoba uplašila bi se od takvog zadatka i pobjedničku noć probdjela zbog nervoze hoće li ga, bar donekle, ispuniti. Ali, nažalost, mi nemamo posla s takvim osobama.

Dva najpopularnija refrena, koja se pjevaju na tim pobjedničkim slavljima, dobro opisuju kako novi gradonačelnici i gradonačelnice doživljavaju svoju ulogu. Iako dolaze iz pjesama različitog muzičkog usmjerenja (grupa Colonia i Mitar Mirić) izgledaju kao da pripadaju istom hitu, uvjerite se sami:

Svijet voli pobjednike

Voli zlatno znamenje

Kada si prvi, svega si vrijedan

Na tronu može biti samo jedan

Ne može nam niko ništa

Jači smo od sudbine

Mogu samo da nas mrze

Oni što nas ne vole

Ključni stihovi refrena, koji se tokom horskog pjevanja naglašavaju, da ne kažem urlaju, su „kada si prvi svega si vrijedan“ i „ne može nam niko ništa“. Prvi opisuje političku doktrinu pobjednika, a drugi njihov odnos prema zakonu i važećim propisima.

To su najvažnije smjernice koje će slijediti novi gradonačelnici tokom svog rada. Zbog toga se toliko raduju, znaju da će im životi od te izborne noći biti sasvim promijenjeni. Ne samo zato što će konačno biti cijenjeni i uvaženi u svojim zajednicama, nego zato što imaju pune četiri godine da poprave imovinsko stanje, pokupuju neophodne diplome, zbrinu sve članove uže i šire porodice, formiraju vlastitu političku ili kriminalnu mrežu kroz koju će prosijavati javne prihode, povežu se kumskim vezama s tajkunima čije će firme obavljati javne poslove, zavedu tužioca, podmite sudije, ucijene policijske komesare… Četiri godine mogu im omogućiti munjevit napredak na društvenoj ljestvici – od provincijskog stranačkog poslušnika do bahatog kantonalnog silnika. Oni čije su ambicije veće i od navedenih, jurišaju na nove mandate.

Najveća nervoza vladala je kod onih koji tokom prvog mandata nisu zaokružili sve poslove i počistili iza sebe sve materijalne dokaze pa su prinuđeni da se ponovo kandiduju. Dugo su strepili da će ih rival, ukoliko pobijedi, iz čiste pakosti i ljubomore na njihov uspjeh, strpati u zatvor. Zamislite samo njihovo olakšanje kada je tokom izborne noći brojanje glasova prevagnulo u njihovu korist. Zbog toga ne razumiju zašto je nemoralno da se njihova  radost obilježi s par raketica, malim vatrometom ili nekoliko trubača? Zašto bi nečiji Dan žalosti bio važniji od njihove Noći radosti, pitaju se.

A unesrećeni, njihova tuga, empatija, obećana humanost?

Pa, poslaćemo im u ponedjeljak kamion s rižom i brašnom (što će donirati njima naklonjen tajkun) i uplatiti koju hiljadu maraka (koje će skinuti s računa namijenjenih socijalno ugroženim s područja njihove opštine), odgovaraju slavljenici glasom promuklim od pjevanja himne bolesnoj ambiciji i gramzivosti:

Svijet voli pobjednike

Voli zlatno znamenje

Kada si prvi, svega si vrijedan

Na tronu može biti samo jedan

Ne može nam niko ništa

Jači smo od sudbine

Mogu samo da nas mrze

Oni što nas ne vole

…

Nadam se da će jednoga dana u Bosni i Hercegovini stasati bar jedan gradonačelnik kojega će poštovati svi građani bez obzira na političku opciju. I to ne zato što im je poklonio junicu, zaposlio sina, prepadao ih komšijom ili podmitio baklavom, nego treba li zaista napisati – isključivo zbog poštenja i rada. 

(zurnal.info)