Iako sam imao namjeru da se u ovom tekstu isključivo bavim političkim performansom novokomponovanog mirotvorca Andrije Mandića, kojem zera fali da se prekrsti u Endrjua Nelsona Mendelu, ipak cu ga započeti sa Jakovom Milatovićem.

I „fašističkim napadom“ na ovog predsjedničkog kandidata na Cetinju, kako ga stručno, i rječnikom Putinovih portparola Zaharove i Peskova, okvalifikova francuski ambasador u CG Kristijan Timonije. I to na centaršut-pitanje režimskih Vijesti.

Pikolo diplomata

Nažalost, ambasador Timonije nije otrio koja mu je tajna služba to dojavila. Francuska!? Srpska!? Ruska!? Ili, što je najvjerovatnije, moćni DSV. Dezinformaciona služba Vijesti.

S toga je možda najmudrije, bar u ovom tekstu, ovdje staviti tačku na „ruski rječnik“ francuskog pikolo diplomate. Riječ je, dakako, o Ekselencijinim diplomatskim dometima. Jer Timonije ne pravi, ili ne želi da napravi, razliku između građanskih protesta i fašizma.

S druge strane, razumljivo je što Jakov Milatović i njegove kolege iz PES-a, te režimski mediji, prije svih Vijesti, prodajući svoje laži, pokušavaju da događaj na Cetinju predstave kao brutalan i neviđen. Što zorno pokazuje koliko ne uvažavaju crnogorsku istoriju, cetinjski patriotizam i animozitet prema samoproglašenim apostolima.

I što ne razumiju cetinjski animozitet prema apostolu Milatoviću, koji je, u noći „okupacije“, između 4. i 5. septembra, bezdušno konstatovao: „pa šta ako na Cetinju pogine 10 Crnogoraca“. A, znamo đe padne 10, lako padne i 110. glava. A tu bi se, prije svaga radilo, o cetinjskoj đeci i mladosti.

Cetinjski detektor i konobari Sloba Miloševića

Da Cetinjani nijesu nikakvi fašisti, već patriote ništa manje od onih ukrajinskih, zlu ne trebalo, pokazuju i njihove ranije pobune i istorijske „dočekuše“ akademicima SANU i crnogorskim predsjednicima. Koje su Cetinjani nepogrešivo detektovali i obilježavali kao izdajnike. A vrijeme potvrdilo.

Godina je 1990. U posjetu Cetinju stiže korpulentni Branko Kostić, predsjednik Predsjedništva CG, tj. njen predsjednik. No, na Cetinju ga fizički napada Boro Zorić. Liberal. Zorić predsjednika Kostića prvo naziva “Konobarom Slobodana Miloševića”, pa ga pljuje, a onda snažno udara pesnicom u glavu.

No, predsjednik Kostić ne bježi, već skida sako i zavrće rukave košulje da podijeli megdan sa Zorićem. Međutim, do tuče ne dolazi: predsjednikovi tjelohranitelji, drškama pištolja “lome” glavu napadaču, obaraju ga na zemlju i onesposobljuju.

Nakon što su mu rane zarasle, Zorić je osuđen na tri mjeseca zatvora.

Istorija se ponavlja 29. septembra 1993. godine. Grupa Cetinjana, predvođena Bobom Bogdanovićem, verbalno i fizički napada crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Dvadeset momaka sa Cetinja tog dana, prilikom izlaska predsjednika Bulatovića iz Biljarde, skandira “Momire izdajniče”, “Ubico”, “Lopove”, “Kopile Slobodana Miloševića”, “Izdao si Crnu Goru”.

Za razliku od predsjednika Kostića, Bulatović hitro bježi u automobil. A onda junački iz automobila pokazuje srednji prst demonstrantima. Nastaje prava drama: mladići probijaju obezbjeđenje, a potom iz sve snage lupaju po kolima, nogama i šakama, pokušavajući da slome stakla i dočepaju se Momira… Da Bulatovićev vozač nije dao puni gas, Bog zna šta bi se tu sve desilo. I sa Momirom. I sa srednjim prstom. I sa njegovim brkovima.

Demonstranti su osuđeni na 16 godina zatvora. Međutim, nijesu odležali te kazne.

Slično Momiru, prošle su se sedmice ponijeli Jakov Milatović i njegovo obezbjeđenje. Tako što su uspaničeno pobjegli kroz onaj uski prolaz i vrata, međusobno se gurajući, spotičući i padajući jedan preko drugoga… Pravi stampedo. Nikad viđen na Cetinju. I čudo je da se nijesu polomili.

Mandić protiv Mandića

Vratimo se sada novopečenom crnogorskom Mendeli i njegovoj navodnoj katarzi. Ključno je pitanje što se krije iza spektakularnog pomirenje između grdno posvađanog četničkog vojvode Andrije Mandića i Andrije Mirotočivog. I hoće li vojvoda Mendela pobijediti vojvodu Mandića? Odgovor na to krucijalno pitanje ćemo dobiti ako prostudiramo sve dosadašnje Vojvodine mirotvorne misije.

Prva misija: uoči parlamentarnih izbora 2012. godine, vojvoda Andrija Mandić, čiji je šinjel još zaudarao na njegove mirovne vojne poduhvate tokom „oslobađanja Dubrovnika“, doživio je prvo prosvjetljenje: na poslaničku listu DF-a stavio je nekadašnjeg potpredsjednika SDA Rifata Veskovića. Na 48. mjesto. Stoga, Vesković nije ušao u crnogorski parlament.

Po sistemu „vuk na ovcu pravo ima“, četnički vojvoda je udomio još jednog viđenog člana SDA. „Slijepog diverzanta“ Ibrahima Čikića. Tako što je Čikića postavio za člana Političkog savjeta DF-a. To jest Čiča Dražinog Fronta. I to pod rednim brojem 3. Od ukupno 23. člana.

No, nakon lošeg rezultata na izborima, krepalo je „bratstvo i jedinstvo“ četnika i bivših SDA-ovaca.

Vojvoda Mandić je potom krenuo u novu misiju: pomirenje Srba i Crnogoraca. Tim povodom se, 17. marta 2012. godine, sastao sa suvlasnikom antiratnog Monitora i koncerna Vijesti Miodragom Perovićem. U poznatom podgorickom restoranu „Voda u kršu“.

Burek umjesto infuzije

Pošto je Miško Perović vazda ginuo za Crnu Goru, i to skupo naplaćivao, otišao je na taj randevu. Iako je znao da je Vojvoda žestoki protivnik crnogorske suverenosti i da je zbog crnogorskog priznanja Kosova, više od deset dana štrajkovao glađu. Iako mnogi tvrde da su mu za to vrijeme, umjesto infuzije, davali bureke. S mesom. Uvezenim iz Srbije.

Nakon što su se pozdravili sa „Pomoz Bog Junače“, i tri puta poljubili, na tom ručku dvojica samoproglašenih vođa nijesu na salvetama crtali karte, kako da podijele Crnu Goru, već su se dogovarali o Deklaraciji o nacionalnom pomirenju Srba i Crnogoraca. No, nakon teških pregovora, đe su postradale koljenice i poneki Turčin, dvojica neprikosnovenih lidera su uspjeli da se dogovore „samo“ o promjeni Ustava CG: da „srpski jezik bude crnogorskim Ustavom definisan kao službeni, a da srpska trobojka bude uvedena kao zastava u punoj upotrebi”.

No, da Vojvoda mijenja šinjel, ali ćud nikako pokazaće se 2015. i 2016. godine. Šatorski protesti, četnička orgijanja, prijetnje manjinskim narodima, pokušaj nasilnog zauzimanja Skupštine CG, planiranje ubistva Đukanovića u režiji ruskih agenata… pokazali su da lider Dražinog fronta nije doživio nikakvu katarzu. Nasuprot.

A, onda je, to je valjda božje davanje, Vojvoda Andrija ponovo doživio prosvjetljenje: pokrenuo je, februara 2017, ni manje, ni više, nego Deklaraciju o pomirenju Srba i Bošnjaka u Crnoj Gori. Zajedno sa bivšim sandžačkim muftijom Muamerom Zukorlićem i čečenskim predsjednikom Ramzanom Kadirovim. Sveti cilj ta tri osvjedočena mirovnjaka bio je„pomiriti Srbe i Bošnjake u Crnoj Gori“. I napokon staviti tačku na „neriješeno srpsko i bošnjačko nacionalno pitanje“.

Zavjera pod krinkom pomirenja

U suštini nije se radilo o pomirenju, već o perfidnoj zavjeri da se pod krinkom navodnog pomirenja dva neposvađana naroda, Crnoj Gori blokira tada već izvjestan ulazak u Nato. I da se, u konačnici, sruši Milo Đukanović i njegova vlast.

Po dobro skovanom planu muftija Zukorlić je formirao „sestrinsku Bošnjačku demokratsku zajednicu“ u CG, na čelu sa Hazbijom Kalačem. Kako bi uništio Bošnjačku stranku i oborio njenog tadašnjeg predsjednika Rafeta Husovića, „desnu koalicionu ruku DPS-a i Mila Đukanovića“.

Istovremeno bi se, zbog saradnje sa Đukanovićem, smijenio crnogorski reis Rifat Fejzić, a na njegovo mjesto instalirao Zukorlićev „pomoćnik za južni Sandžak“, hafiz Abdurahman Kujević. Inače izopšten iz Islamske zjednice CG zbog vjerskog radikalizma.

Zavjerenička trojka i njihova moćna logistika iz Beograda i Moskve bi, na kraju te priče, uz pomoć domaćih saradnika i plaćenih „nezavisnih“ medija, umjesto Rafeta Husovića instalirali Hazbiju Kalača, a potom bi na mjesto Mila Đukanovića inaugurisali Andriju Mandića.

Spomenik heroju Pavlu Đurišiću

No, što mačka rodi to miša lovi: koji mjesec kasnije, Andrija Mandić, će avgusta 2017, zvanično pokrenuti novu Deklaraciju, kojom se traži da Crna Gora podigne spomenik četničkom vojvodi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću.

Uz obrazloženje: “Crna Gora je jedina zemlja u Evropi koja ne dozvoljava da se obilježe mjesta stradanja i sahrane ostaci građana koji u Drugom svetskom ratu nijesu pripadali partizanskom pokretu”.

Izvještaj četničkog vojvode Pavla Đurišića podnešen svom vrhovnom komandantu, generalu Draži Mihajloviću, 13. februara 1943. godine, fino pokazuje kakvim su se humanitarnim radom bavili četnici. Posebno prema nedužnim civilima, ženama i djeci:

„Akcija u Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti (…) Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da ni jedan njihov dom nije ostao čitav (…) Za vreme operacija pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”… “Naše ukupne žrtve bile su 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece…

U selu Moćevići poklato je i spaljeno 81. čeljade. Tu je noćio dio ’oslobodilačke vojske’ koji je od leševa poubijanih Muslimana sagradio nužnik. Na ulazu nužnika stavili su natpis Muslimanska džamija. Nalažene su muslimanske djevojke kojima su poslije silovanja zabijani kolci u stidna mjesta i na taj način umarane. Dosta su muslimanskih djevojaka odveli sa sobom te se do danas ne zna za njihovu sudbinu. Nađen je leš Hadžije Tahirovića u selu Strazici koga su derali od ispod koljena pa uz leđa, koža vraćena niz prsa i ovdje su stavili natpis ’Muslimanka s feredžom’“, raportira vojvoda Pavle Đurišić – generalu Draži Mihajloviću.

Kasnije osuđenom na smrt strijeljanjem zbog teških ratnih zločina i saradnje sa nacistima. On se smatra odgovornim za smrt više više od 50.000 ljudi. Ne zna se đe mu je grob. Ali se znaju i pamte užasni ratni zločini izvršeni pod njegovom komandom.

Crveni sag ne vodi priznanju genocida u Srebernici

Epilozi svih pomiriteljskih inicijativa Vojvode od Deklaracije, govore kako Andrija Mandić slatko zbori, ali grdno radi. No, četnički vojvoda je pred sobom već prostro crveni sag, koji će ga, kako čvrsto vjeruje, s oreolom mirotvorca, dovesti do trona predsjednika Crne Gore.

Računica je prosta: Mandić želi da selektivno izbriše kompromitujući dio svoje biografije i da tako prepran postane prihvaljiv za međunarodnu zajednicu, kako bi on i DF postali dio nove vlasti u CG. Istovremeno, želi biti Prvi Četnik i Prvi Srbin Crne Gore. Što nije samo stvar prestiža, već i cifre na računu. I keša u slamarici.

Zbog toga, tokom ove predsjedničke misije, Vojvoda zaobilazi, kao minsko polje na dubrovačkom ratištu i tokom agresije na BiH, iznošenje stavova o nepriznavanju genocida u Srebrenici, protivljenju prizanja Kosova, te činjenice da se ne odriče ratnih zločinaca Ratka Mladića, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića…

Što nam sve, u konačnici, govori kako četnički vojvoda Mandić, njegov mentor Vučić i vučići, dlaku mijenjaju, ali ćud nikako.

A ni zube.

(tekst i foto: Gradski.me)