"I Srđan je mogao da okrene glavu, kao što mnogi od nas okreću glavu misleći da će zlo nestati ako ga ne gledamo"

Trideset tri godine je prošlo od smrti Srđana Aleksića, a mi ga se još uvek sećamo i okupljamo u povodu godišnjice njegove pogibije.
Kako je to moguće u zemlji u kojoj zvanična sećanja ne traju duže od nekoliko meseci, kako je to moguće u zemlji gde masovne pogibije njenih građana preko noći tonu u kolektivni zaborav?
Pa moguće je.
Moguće je zato što smo ovde mi.
Mi koji ne zaboravljamo i koji nećemo zaboraviti.
Mi koji protestujemo, stojimo, ćutimo, opominjemo.
Mi koji se bunimo.
Oni koji su rođeni u godini kada je Srđan umro sada su već zreli ljudi.
Nekoliko generacija je od tada stasalo, tako da ova smrt mnogima predstavlja samo daleki odblesak daleke prošlosti.
Pa zar nije od tada do danas poginulo i nestalo toliko mnogo ljudi? Ko bi se svih sećao, ko bi mogao da živi pod navalom sećanja na tolike smrti?
Pitanje je pogrešno postavljeno.
Ne obeležavamo mi ovde smrt.
Obeležavamo čovečnost.
Slavimo ono čega nam ovde veoma nedostaje.
Čovečnost.
Ljudskost.
Čak se i ove reči sve ređe mogu čuti.
Jer ljudskosti je sve manje, a sve više laži, sve više licemerja, i niskosti.
Srđan je živeo u jednom teškom vremenu, teškom kao i ovome sada, nasilnom i lažljivom.
I Srđan je mogao da okrene glavu, kao što mnogi od nas okreću glavu misleći da će zlo nestati ako ga ne gledamo.
I Srđan je imao svoja pitanja i svoje dileme, svoje planove i svoje snove.
Ni Srđan nije želeo da umre.
Hteo je samo da bude čovek.
Da postupi kao čovek i suprotstavi se zlu.
Izabrao je ljudskost.

Zato sada nemo stojeći ispred njegove spomen ploče, nastojimo da se sećanje na Srđana pronese kroz vreme.
Kada se ova nakazna vladavina, koliko sutra, strovali pod teretom sopstvene mahnitosti, moraćemo da se, kao Srđan pre trideset tri godine, opredelimo na kojoj strani je zlo, a na kojoj dobro.
I neće tu biti nikakve politike.
I neće tu biti nikakvih nacija i nacionalnih jadikovki.
Postojaće samo pitanje da li smo ljudi ili nismo.
(autor teksta je Živoslav Miloradović, a pročitao ga je student Andrej Tanko, danas u Pančevu, na obeležavanju 33. godišnjice ubistva Srđana Aleksića, u organizaciji Građanske akcije Pančevo, kao i u ime Nezavisnog društva novinara Vojvodine)
(Autonomija)


STUPS: Klaster 1