Sudsko vijeće koje vodi proces protiv Momčila Perišića skinulo je početkom marta zaštitu s određenih srbijanskih dokumenata koji su Haškom tribunalu dostavljeni za potrebe suđenja Slobodanu Miloševiću. Radi se o zapisnicima i stenogramima sjednica Vrhovnog saveta odbrane, prisluškivanim razgovorima najviših dužnosnika SRJ-a, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, zatim o unutrašnjoj prepisci UN-a, kao i prepisci UN-a s Vojskom Jugoslavije i Vojskom Republike Srpske, zatim o izvještaja VRS-a i političkog rukovodstva upućenih SRJ-u i VJ-u, te o dokumentima koji govore o suradnji VJ-a i VRS-a, kao i o personalnim dosjeima oficira VJ-a i drugih aspekata suradnje VJ-a i VRS-a

Na 17. sjednici, održanoj 10. januara 1994, Vrhovni savet odbrane SRJ-a raspravljao je o finansiranju Vojske Jugoslavije. Sjednici su prisustvovali Zoran Lilić, predsjednik SRJ-a i predsjednik VSO-a, Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore – članovi VSO-a, zatim Jovan Zebić, potpredsjednik Savezne vlade, Pavle Bulatović savezni ministar za odbranu, general-pukovnik Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba VJ, i general-major Slavko Krivošija, načelnik vojnog kabineta predsjednika SRJ.

Momčilo Perišić: Mi smo proračunali da nam je potrebno za ovu tekuću godinu milijardu i 369 miliona dolara. (…) Sanitetsko obezbjeđenje 66 miliona. Vi znate da smo sa odobrenim dosadašnjim sredstvima lečili i lečimo i dalje sve ranjenike iz Republike Srpske i Republike Srpska Krajina, za šta sada nemamo nikakvih sredstava; vojne penzije 102 miliona i 727 hiljada dolara. Ostale delatnosti – pre svega to su organizacijsko-mobilizacijske. Na primer, sada smo doneli odluku da pošaljemo vojne obveznike sa prostora Republike Srpske i Republike Srpska Krajina; te ljude treba pozvati, obezbediti im prevoz i niz drugih stvari; za pozivanje rezervnih sastava na obuku potrebno je 69, što ukupno iznosi milijardu i 379 miliona dolara. Nije ništa uračunato ako dođe do nemira na kriznim područjima, kao i finansiranje Republike Srpske, odnosno Republike Srpske Krajine. Ako bi se tamo nastavio rat znamo da im treba pružiti određenu pomoć, počev od ubojnih pa preko svih drugih sredstava, što bi po bilansu bilo kao minimalne potrebe za Vojsku Jugoslavije. Ali kada tome dodamo potrebe RS-a i RSK-a to se već penje na dve milijarde i 325 miliona dolara. Znači za Republiku Srpsku treba 522 miliona dolara, a za RSK 307 miliona dolara; za Vojsku Jugoslavije, ako budemo išli na obezbeđenje svih materijalnih rezervi za njih i ako budemo bili prinuđeni da izvodimo bilo kakvu operaciju – toliko.

Slobodan Milošević: Momo, tu nešto nije u redu. Ako su plate, naknade i druga primanja 258 miliona i 149 hiljada dolara, a imaš zaposlenih oko 64.000, to ne može biti tačno. To je skoro 400 dolara mesečno po zaposlenom! Predvideli ste za penzije 102 miliona dolara?! To znači da je po penzioneru 2.400 dolara, a to je onda prosečna penzija 180 dolara!

Momčilo Perišić: Ovde su u pitanju sva primanja: dnevnice, plate, pozivanje rezervnog sastava, itd. Nama treba godišnje 65 miliona dolara za rezervu. (…) Ovde je uračunato još 65 miliona dolara za vojne obveznike, da bi nadomestili nedostatak vojnika.

Slobodan Milošević: Koliko računaš da ćeš prosečno permanentno imati rezerve u toku godine?

Momčilo Perišić: U proseku mora biti oko 30.000.

Momir Bulatović: Pošto je mehanizam raspodjele plata u VJ bio katastrofalan po pripadnike VJ-a; oni su najlošije prolazili samom činjenicom da je to uplaćivano preko Poštanske štedionice. Zato je plata načelnika Generalštaba toliko mala, jer u trenutku obračuna iznosi toliko, a kad je primi to je 10-ak puta manje. Razgovarao sam sa komandantom II armije to je katastrofa, ljudi prime jednu do dvije marke.

Jovan Zebić: Razmišljao sam da nam uopšte ne odgovara, niti politički, da je vojska 75 odsto državnog budžeta.

Slobodan Milošević: To je 90 maraka – prosečan lični dohodak u ovim uslovima.

Pavle Bulatović: Raspon između vodnika i načelnika Generalštaba sada je 1:2,8.

Slobodan Milošević: Ali vodnika imamo oko pet hiljada, a načelnik Generalštaba je samo jedan. (…) Kako ove naše fabrike računaju? Koja je sada cena jednog pešadijskog puščanog metka, na primer?

Momčilo Perišić: Oko jedne marke.

Jovan Zebić: Pošto su granate?

Momčilo Perišić: Zavisi od kalibra; prosečna granata je 200-300 dolara. Kalibar je 76-152. (…)

Momir Bulatović: Htio sam da vas upoznam da smo faktički danas u Crnoj Gori dobili od admirala Isakovića neku vrstu ultimatuma da do 12 sati moramo da prekinemo promet sa Republikom Albanijom van graničnih prelaza oko goriva. Predsednik Lilić nije bio tu, ali predsednik Milošević je upoznat sa tragičnom činjenicom da je brod od 90 hiljada naftnih derivata vraćen akcijom američkog broda 5,5 milja unutar naših teritorijalnih voda zahvaljujući činjenici da nije bilo pripadnika ratne mornarice na tom prostoru. Danas je predsjednik Crne Gore odgovorio kontra-admiralu Dojčilu Isakoviću; između ostalog upoznao ga je da ću danas na sjednici VSO-a informisati o ovom pitanju. Inače, proces saradnje i koordinacije između Vlade Crne Gore i Ratne mornarice do sada je tekao besprijekorno. Ovdje su napisana sva mjesta, sva preduzeća koja su ovlaštena, čitav postupak, procedura i dobra volja da se dosadašnje slabosti i propusti, kojih smo i sami svjesni, na ovom prostoru otklone. Umjesto svih preduzeća, koja su do sada na tačno određenim mjestima vršila taj šverc, odredili jedno preduzeće i spremni smo da, zajedno sa Ratnom mornaricom, utvrdimo sva moguća pravila ponašanja.

Slobodan Milošević: U uslovima sankcija svaki uvoz je šverc. Sve što može da se uveze, treba omogućiti.

Momir Bulatović: Drugo, razgovarajući danas sa komandantom II armije, informisao sam se kako teku aktivnosti na realizaciji odluke, odnosno zaključka sa prošle sjednice VSO-a oko upućivanja regruta Vojske Republike Srpske Krajine i Republike Srpske u njihova odredišta. Ispričao mi je kakvo je naređenje i kakvi su realni problemi, s obzirom da se tu zahtjeva snažna koordinacija sa Ministarstvom unutrašnjih poslova. Na osnovu toga želim da vam predočim koje su realne opasnosti koje iz svega toga proizilaze. Naime, smatrao sam da smo prošli put zaključili da ćemo to pitanje tretirati kao međudržavni sporazum o vojnoj saradnji, da će to biti pravni “priključak” za te naše aktivnosti i da ćemo na taj način biti država koja će pružiti dobre usluge i vratiti te vojne obveznike u RSK i VRS. Međutim, konkretno, aktivnost ide na sljedeći način: da se iz spiskova, jedini raspoloživi spiskovi su spiskovi Crvenog krsta, traže ljudi i vojni obveznici te da se njima upućuje poziv, čiji tekst i sadržina nisu važni, ali je bitno da je stavljen pečat Vojske Jugoslavije. Sa tim pečatom VJ sebi namećemo ogroman teret, jer je u pitanju, u Crnoj Gori na primjer, otprilike 900 ljudi; njima treba da uručite poziv da se javi, da dođe u kasarnu. Međutim on sa tim pozivom može da ode kod bilo koje nenaklonjene političke stranke ili nekog stranog posmatrača, da se pokaže i dokaže da mi to radimo. Bilo je ideja i zalaganja, a nije mi jasno zašto nisu usvojena, da mi koristimo pečat VRS-a ili RSK-a, a da naša policija samo privodi te ljude, dovede ih u kasarne i odatle ih transportuje i prebaci. Ili, slobodan sam da razmišljam i na sljedeći način: zašto bismo uzimali na sebe taj rizik sa velikim neizvjesnostima, imam informaciju da je samo u Beogradu 14.000 ljudi tako potrebno privesti; ovih dana to može da bude pravi “rusvaj”. Zar nije jednostavnije da iz tih spiskova Crvenog krsta uradimo to isto, ali na drugačiji način; predlažem da iz spiska Crvenog krsta dobijemo zahtjev, recimo, policije RS-a i policije RSK-a, da naša policija te ljude njima isporuči, a da se u tome angažuje i VJ. Želim da vam skrenem pažnju da je rizik jako veliki. Znači, ne žeim da remetim ono što smo se dogovorili prošli put, ali moramo otvoriti oči da u realizaciji našeg opredjeljenja ne napravimo neke greške.

Slobodan Milošević: Potpuno se slažem. Mislim da se stvari potpuno besmisleno komplikuju. Mi imamo ovde pedesetak hiljada vojnih obveznika. Mi treba da izvršimo samo asistenciju organima RS-a i ništa drugo. Ja sam rekao Karadžiću i Krajišniku da mora da upute odluku njihove vlade našoj vladi, gde se traži i moli da se vojni pozivi VRS-a i VRSK-a uruče njihovim građanima na našoj teritoriji; to su njihovi vojni pozivi, nisu naši, mi ih ne zovemo u VJ. Verovatno da postoji određeni procenat ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku, nego kad se ogluši o vojni poziv onda se privodi isto kao usluga organima RS-a ili RSK-a. Zato sam im rekao: “Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru.”

Momir Bulatović: Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekome nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija. Bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore i komandanta II armije. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, recimo, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni. Sutra će za njim doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu. Odnosno, da kažete da je zahtjev VRS-a ili zahtjev MUP-a RS-a da privedemo te ljude.

Zoran Lilić: Koliko se sjećam dogovor sa njima je bio da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio.

Momir Bulatović: Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta, jer, objektivno, nemaju evidenciju u RSK-a niti u RS-u. Ali, te izvađene spiskove moraju oni da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtev njihove vlade.

Momčilo Perišić: Ako dozvolite, gospodine predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS-a i RSK. Sa vama se potpuno slažem da Vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spikovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno.

Momir Bulatović: Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?

Momčilo Perišić: Vojske Jugoslavije.

Momir Bulatović: To je problem!

Pavle Bulatović: Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju.

Momčilo Perišić: Nemaju oni nikakvu evidenciju u tome je problem. Momir Bulatović: Imate činjenicu da je jedan broj tih vojnih obveznika već zaposlen. Dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd.

Pavle Bulatović: Neko je dobio i državljanstvo.

Momir Bulatović: Ne možete terati onoga ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRS i VRSK.

Zoran Lilić: Tehnički je to sprovodljivo. Neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive, dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju.

Momir Bulatović: Pečat VJ može imati strašne posljedice.

Momčilo Perišić: Mi to možemo da izmenimo.

Zoran Lilić: Mi to moramo da izmenimo.

Momčilo Perišić: Međutim, problem će, u suštini ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na VJ, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija, a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata VJ da stavimo pečat VRS i VRSK.

Slobodan Milošević: Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvorniku ili u Trebinju.

Momir Bulatović: Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nisu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore, jer da su htjeli da ostanu ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštititi. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom tom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke.

Zoran Lilić: Dobro, to je u redu. Znači odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. (…)

Pavle Bulatović: U zakonu piše da pripadnici VJ-a mogu biti samo državljani SRJ.

Slobodan Milošević: Koliko ima takvih?

Momčilo Perišić: Ukupno oko 4.000.

Slobodan Milošević: Tu postoje dve varijante: prvo, da ih pošalješ da rade u vojsci čiji su državljani; ili, ako su ovdje neophodni dati im državljanstvo i ostaviti ih u VJ.

Nastavak sjednice, 13. januar 1994.

Momčilo Perišić: Ostali smo pri ovoj cifri da nam za sve potrebe treba milijardu i 301 milion maraka. (…) Posebno je problem za oblačenje vojnika. Zadnju partiju regruta smo obukli u decembru sa prekrajanjem i trošenjem zadnjih rezervi. Dobili smo oko hiljadu vojnika iz RSK da ih obučavamo kod nas, njih smo obukli. Za plate, naknade i druga primanja i vojne penzije planirano je 239 miliona dolara i ovde 43. Oficira ukupno ima 16.000, računajući ovde i one u RSK i RS. Podoficira ima 13.000. Civilnih lica ima 24.000 – gledano u sve tri države. Znači, ukupno plaćenih aktivnih lica u RSK i RS i SRJ je 73.722 lica. Ukupno za platu vojnih lica treba 88,75 miliona dolara. Mi možemo i ovo korigovati; Vojska je spremna da izdrži. Dalje, ubojna sredstva za Ratnu mornaricu. Gospodine predsedniče (obraća se Miloševiću) vi ste prošli put pitali zašto su potrebna tolika sredstva kada mornarica nije ratovala? I oni su ratovali, pretežno su tukli ciljeve na zemlji. Ratka i druge ne možemo da storniramo, traže izuzetno skupu municiju koju koriste za tučenje ciljeva na zemlji. Zašto – zato što je veoma efikasna. Za ABHO nam treba 13 miliona i 755 hiljada dolara, u Miloju Zakiću su sposobni da to proizvedu. Mogu vam reći da Muslimani sve više upotrebljavaju hemijska sredstva, gde su Srbi po mnogo čemu došli u inferioran položaj jer nemaju dovoljno zaštitnih sredstava. Mi smo sa dosadašnjim budžetom uspešno lečili sve ranjenike i iz RS-a i RSK-a. Zato nismo dobili ni dinara. Mi smo otkidali od vojske i davali ranjenicima. Sredstva za obuku i školovanje. Ovo je iznos koji ne možemo smanjiti, a to je obuka vojnika 36.000 iz SRJ i 4.100 iz RS-a i RSK-a jer smo prihvatili da ih primimo kod nas. Oni ne daju ništa, za to nam treba 20 miliona. Obuka 36.000 lica i to 14.000 rezervista, ali to nije ona rezerva koja dolazi na popunu, nego su to ljudi na specijalnim sredstvima, to je pretežno plaćanje puta i obuke.

*Dani, 6.5.2011.

(Dženana Karup Druško, Avangarda)