Film Sarajevo Safari je prikazan u više od 20 gradova u Sloveniji. Distribucija filma je počela u Ljubljani krajem oktobra prošle godine i još traje. Od Portoroža do Murske Sobote, od Tolmina do Krškog film je u slovenskim kinima vidjelo više od 4.000 gledalaca, što je brojka za dokumentarac iznenađujuće velika, jer dokumentarni filmovi u kinodvoranama inače imaju prilično malo publike.

Film su od slovenske produkcijske kuće Asmedia, koja je u koprodukciji sa Al Jazeera Balkans producirala Sarajevo Safari, otkupile slovenska POP TV i talijanski RAI.

Tokom nedavne projekcije filma u Sežani u publici je vladao tajac, a muk je uslijedio i kad su svjetla u kinodvorani uključena.

U razgovoru sa publikom, reditelj Miran Zupanič je govorio o nastanku filma, vjerodostojnosti svjedoka koji govore o bogatim strancima koji su plaćali da pucaju sa položaja iznad Sarajeva, reakcijama publike, javnosti, medija…

Njegov generalni utisak je da je slovenska publika potresena svjedočenjima i arhivskim snimkama, te da je siguran kako ima bezbroj intimnih reakcija u publici.

Do sada je u Sloveniji bio prisutan na barem 20 projekcija i razgovora nakon prikazivanja filma.

“Niti jednom nisam osjetio negativne reakcije. Možda je bilo nešto tako kod pojedinaca, ali su oni to zadržali za sebe. I reakcije medija su u glavnom pozitivne, kod nekoliko novinara se osjećala određena skepsa u smislu da smo trebali iznijeti konkretnije dokaze. Moj odgovor je jednostavan: u filmu su svi dokazi koji su nam bili dostupni, osim svjedočenja američkog marinca Johna Jordana iz 2007. godine pred Haškim tribunalom za kojeg u vrijeme snimanja filma nismo znali. Na stranici Suda pod oznakom tourist shooters, burgermeisters i Beirut, možete pročitati Jordanove izjave i usporediti ih sa izjavama svjedoka iz filma”, pojašnjava Zupanič.

U razgovoru sa publikom u Sežani pojasnio je da John Jordan, američki marinac, bio tokom rata u Sarajevu gdje je kao dobrovoljni vatrogasac formirao dobrovoljnu vatrogasnu brigadu pod zastavom UN-a, i da je imao pristup kompletnom području Sarajeva, dakle i tzv. srpskim položajima.

U kontekstu Sarajevo Safarija, Jordan je, nakon Edina Subašića, drugi svjedok koji govori o turističkim strijelcima (snajperistima). U iskazu pred Haškim tribunalom u februaru 2007. godine Jordan je rekao da mu je fenomen turističkih strijelaca poznat iz Bejruta. Njegovo svjedočenje je otkriveno nakon prikazivanja filma Sarajevo Safari.

Opasnost da ‘Homo sapiens’ sebe uništi?

S obzirom da je u Sloveniji zaposlen veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine i Srbije, na pitanje da li je bilo reakcije pripadnika “suprotnih strana”, onih na koje se pucalo iz snajpera i onih koji su bili na položajima oko Sarajeva sa kojih su snajperisti pucali, Zupanič odgovara negacijom.

“Ne, nikakvih reakcija koje bi došle do mene nije bilo jer su ljudi dovoljno razumni da shvate da to nije film protiv jedne ili druge nacije, već film o zlu koje ljudi nanose ljudima”, kazao je.

Komentirajući angažiranost filma, poruke, razmišljanja o ljudskoj psihi, pitanjima o ljudskosti i neljudskosti, ali i da se Sarajevo Safari (ne)dogodi negdje drugdje, Zupanič kaže kako za njega film, između ostalih, otvara i pitanje da li je agresivnost suštinska i neodvojiva osobina ljudskog roda.

“Ako je to tako, onda postoji realna mogućnost da Homo sapiens samoga sebe ili uništi ili baci u neko novo varvarstvo”, upozorava Zupanič.

Faruk Šabanović u filmu kaže da je ljudima mir dosadan, nego traže, žele nered, rat… I lovci na ljudske glave, kako kaže Edin Subašić, došli su u Sarajevo iz obijesti, nakon što su sve probali, trebao im je safari na ljude?

Snimajući film, Zupanič se stalno pitao što je u glavama ljudi koji plaćaju da ubiju civila s kojim zapravo nemaju nikakav odnos. Dakle, što se događa u glavi čovjeka koji plaća da iz zabave ubija nedužne ljude, uključujući i djecu.

Reditelj je govorio i o svom odnosu prema ljudima s kojima je razgovarao tokom snimanja. Tražio je iskrenost i našao je, a pritom se mnogo puta zgrozio nad današnjim svijetom.

Počeo je u sebi shvaćati da je naša civilizacija ušla u slijepu ulicu zbog destruktivnih djelovanja, agresije i nasilja odakle se neće lako vratiti. Stoga film Sarajevo Safari može poslužiti i kao svojevrsni podsjetnik na prošlost te na što su ljudi sposobni.

‘Faruk, Stana i Samir su ljudi izvanrednog digniteta’

U jednom od komentara iz publike rečeno je kako su svjedoci koji u filmu govore o djelovanju snajperista tokom svojih kazivanja pokazali veličinu ljudskosti, koja znači da nemaju želju za osvetom, mržnju, da nisu opsjednuti onim što im se dogodilo.

“Faruk Šabanović, Stana i Samir Čišić su za mene pravi junaci, ljudi izvanrednog digniteta, mudrosti i manifestacija snage Života, pisano velikim početnim slovom. Divim se mudrosti Faruka, Stane i Samira, koji ne koriste kao alibi status žrtve, oni se bore sa životom, idu naprijed… izvanredno su se ostvarili kroz poratne godine”, istakao je Zupanič.

Reakcije iz Republike Srpske i Srbije nazvao je medijsko-političkim cunamijem, spomenuvši reakciju tadašnje premijerke entiteta Republika Srpska, sada članice Predsjedništva BiH, Željke Cvijanović i gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića koji je podnio krivičnu prijavu protiv Zupaniča.

“U sebi sam miran jer znam da smo otvorili jednu istinitu priču. Na žalost je stravična i gotovo nevjerovatna, ali kada trojica izvora iz različitih država, koji se međusobno ne znaju javno svjedoče o fragmentima istog fenomena, onda to više nije fikcija ma koliko god to nekome ne odgovara ili smeta u njegovoj interpretaciji stvarnosti”, rekao je Zupanič.

Na opasku kako je bilo hrabro i prehrabro da čovjek koji nije iz Bosne i Hercegovine objelodani u filmskoj priči morbidnost snajperskog iživljavanja, reditelj odgovara da smo svi najprije ljudi, a tek onda sve drugo.

“Postoji temeljna, univerzalna razina na kojoj smo svi odgovorni jedan za drugog bez obzira na etnički, vjerski, rasni ili bilo koji drugi identitetski moment. To je moj stav. Ako od priče koju nisam tražio i koja je sama došla do mene ne bih napravio film izdao bih najprije sebe kao filmskog stvaraoca. A pošto nisam imao hrabrosti da izdam sebe morao sam snimiti taj film”, komentirao je rediteljske razloge snimanja filma.

Govorio je i o sudskom procesuiranju, odnosno istrazi koju je nakon prikazivanja filma, pokrenulo Tužilaštvo BiH u vezi sa snajperskim turistima u Sarajevu, ocijenivši kako je takva istraga jako složena i delikatna. Smatra da bi bilo jako značajno kada bi istraga otvorila za javnost arhivu Ministarstva obrane BiH u vezi svjedočenja Edina Subašića, te kako je to najmanje što očekuje.

Srebrenica i Sarajevo su stvarne rane u svima nama

Projekcije i razgovori sa publikom se nastavljaju u Sloveniji i reditelj kaže da je još uvijek u tom filmu, ne može gledati na njega sa distance. A kada bi bio to film nekog drugog autora, rekao bi da je to jedna mala ali značajna sonda koja donosi nova saznanja o fenomenologiji ljudskog zla.

Važno mu je, kako je u razgovoru sa publikom u Sežani rekao, da je njegov film “prošao” test sarajevske publike, onih koji su doživjeli Sarajevo Safari.

“Nije namjera filma da skandalizira, sarajevska publika ga je prihvatila kroz vlastito iskustvo, bila je potresena, sa osjećajem poniženosti zbog saznanja da su bili izloženi nišanu obijesnih, bogatih stranaca. Film je prikazan na otvorenom na Kovačima, u posebnom ambijentalnom prostoru, u okruženju velikog groblja gdje su pokopane brojne žrtve iz ratnih ‘90-ih godina”, pojasnio je slovenskim gledaocima atmosferu sarajevske primjere filma.

Zupaničeva dokumentaristička filmografija se od samog početka bavi različitim manifestacijama sistemskog nasilja nad ljudima. Tako je već pred raspad Jugoslavije snimio film o informbirovcima na Golom otoku, pa onda u prvoj godini rata film o zbivanjima u Bosni i Hercegovini, film o pjesniku i disidentu Edvardu Kocbeku, film o djeci čiji roditelji su bili ubijeni 1945. godine kad je komunistička partija preuzela vlast…

Na opasku da ima empatiju za Bosnu i Sarajevo, odgovorio je kako njegova filmografija iskazuje empatiju prema svim ljudima.

“Rođen sam 1961. godine i prostore nekadašnje Jugoslavije još uvijek osjećam kao svoju širu domovinu ili uspomenu na nekadašnju zajedničku domovinu. Nisam nostalgičan i ne patim za bivšom državom jer je bila očigledno od samog početka i dalje osuđena na propast, ali mi je žao da je do njezinog raspada došlo na tako bolan i tako krvav način.

Sva Bosna i Hercegovina, a naročito Srebrenica i Sarajevo su ne samo simboličke već i stvarne rane u svima nama koji znamo da Jugoslavija nije bila samo komunizam i Goli otok. Bilo je tu i jedno veliko zajedništvo, jedno veliko bogatstvo svih tih različitosti. Bosna i Hercegovina i naročito Sarajevo su za mene uvijek bile središnje tačke tog zajedništva. A na žalost su i prije svega političke elite te različitosti pretvorile u uzrok tragedije koja se zbila i koja na neki način još uvijek nije završena”, rekao je na kraju razgovora Miran Zupanič, univerzitetski profesor u Ljubljani, scenarista i filmski reditelj.

Nakon svjetske premijere u Sarajevu na petom izdanju AJB DOC Film Festivala u septembru prošle godine, Sarajevo Safari je u istom mjesecu na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Maribor dobio nagradu DOKUDOC za najbolji cjelovečernji dokumentarni film.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)