Ko god je pomislio da je o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva rečeno sve, da o agresiji na Bosnu i Hercegovinu više nema tajni, bude zaprepašten otkrivanjem novih činjenica i detalja.

Film Sarajevo safari slovenskog režisera i scenarste Mirana Zupaniča jedna je takva priča, šokantna, nevjerovatna, a istovremeno mračna i pesimistična. Istine o opsadi Sarajeva, koje su iznesene u ovom iskrenom i brutalnom dokumentarcu, koji će biti prikazan na ovogodišnjem AJBDOC-u, pomjeraju granice podnošljivog u razumijevanju rata.

Sarajevo safari je film koji govori o slabo poznatom fenomenu “lova na ljude”, zapravo, tačnije i preciznije, o bogatim strancima koji su dolazili na položaje Vojske Republike Srpske u okolini Sarajeva i odatle pucali po gradu, ubijajući civile.

Početna stanica, ona sa koje su “avanturisti” kretali u safari lov na ljude, bila je Beograd, kaže u intervjuu za Al Jazeera Balkans Miran Zupanič: “Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji su vjerovatno imali udobnije uslove za putovanje do Sarajeva.”

Šta je to ‘sarajevski safari’?

–“Sarajevski safari” je bila specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku opsade Sarajeva je bilo bogatim strancima koji su platili određenu nadoknadu dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili, koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca.

Koliko ljudi je, po Vašim saznanjima, učestvovalo u toj ‘igri’ ubijanja?

–Taj fenomen je, dakako, bio i još uvijek ostaje ovijen velom tajne. Mi smo taj veo odmaknuli koliko je bilo moguće i tu vam ne mogu dati nikakav konkretan odgovor, jer ga ne znam. No, u svakom slučaju je bio potreban čitav lanac onih koji su nudili te lovačke aranžmane, onih koji su na safari išli i onih koji su brinuli za logistiku i organizaciju na terenu.

Kada ste se prvi put susreli s tim fenomenom?

–O “safariju” mi je prvi pričao moj producent Franci Zajc februara 2019. godine i meni je ta priča bila apsolutno šokantna. S Francijem i snimateljem Božom Zadravcem smo već u početku godine 1993. snimali u Bosni i Hercegovini. Oči Bosne je bio prvi i, mislim, jedini slovenski dokumentarac snimljen na tlu Bosne i Hercegovine u toku rata. Onda su oni bili u Sarajevu krajem ‘93 i početkom ‘94. godine i snimili još više materijala.

Osim ranjavanja Faruka Šabanovića, sve arhivske snimke u filmu Sarajevo safari snimila je naša ekipa. U stvari, Franci je najviše zaslužan za taj film, jer je on godinama tražio i onda i našao ljude koji su bili spremni o safariju pričati pred kamerom. Nažalost, bilo je i onih koji su prvo pristali na snimanje, pa su se onda predomislili. Strah je još prisutan poslije skoro 30 godina.

Koliko su vlasti na Palama učestvovale u organiziranju ‘Sarajevo safarija’?

–Prema svjedočenjima, u organiziranju “safarija” sudjelovali su pojedini pripadnici Vojske RS-a i Vojske Jugoslavije. Ko konkretno i na kojoj razini komandovanja, ili možda čak političkog odlučivanja, ne znam. O ulozi vlasti na Palama nemam informacija. Tu moram ispostaviti da nam namjera nije bila identifikacija konkretnih ljudi, jer nam, s obzirom na delikatnost teme, te informacije nisu ni bile dostupne.

Koliko znam, naš je film prvi koji javnosti otvara tu stravičnu priču. Ako ima ko programski interes i produkcijske resurse, može slobodno nastaviti tražiti dalje, ali moram odmah napomenuti da je skupljanje autentičnog i vjerodostojnog materijala izuzetno teško.

Ko su bili učesnici ‘safarija’; iz kojih dijelova svijeta, kojih nacionalnosti?

–Jedan izvor navodi Amerikance, Kanađane i Ruse, drugi Italijane. U svakom slučaju, to su bili dovoljno moćni i dovoljno bogati ljudi veoma specifičnog psihološkog profila.

Je li među njima bilo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije?

–Tu informaciju nije niko potvrdio.

Da li je Beograd bio zborno mjesto za dopremu stranih avanturista na sarajevsko ratište?

–Beograd je tada imao normalne avionske veze s inostranstvom, a dalje je postojao specijalan logistički aranžman. Jedan izvor kaže da su ih iz Beograda vozili helikopterom Vojske Jugoslavije do Pala, prema drugom su ih transportirali cestama. Viši po rangu, moćniji i bogatiji, vjerovatnu su imali udobnije uslove za putovanje do Sarajeva.

Svjedočenje srpskog dobrovoljca iz Paraćina otkriva da su bili odjeveni u lovačku opremu. Kakav je bio profil ljudi koji su dolazili ubijati građane Sarajeva – bogati, politički utjecajni, psihopate, avanturisti?

–Naš film otvara više pitanja nego što daje odgovora. Sasvim sigurno je da u toj laboratoriji zla koju zovemo kugla zemaljska postoji i posebna vrsta ljudi koji su bez ikakvog vanjskog povoda spremni pucati na bilo koga ko im se nađe na nišanu: na dijete, na majku, na bilo kog anonimnog muškarca ili ženu. Kakvi unutrašnji porivi ih tome vode? Kakvo zadovoljstvo im to nudi? Kakvu moć posjeduju da im to netko organizira? Odakle dolaze i kamo se vraćaju?

Tu je bezbroj pitanja na koja nemam odgovore. Ali, nije samo to: strane obavještajne službe su pratile taj fenomen i sve tako izgleda da niko iz međunarodne zajednice nije intervenirao na način da se taj ‘safari’ zaustavi. Zašto ne? To je za mene najznačajnije pitanje.

Da li su sve to plaćali i imate li saznanja koliko je to koštalo, kolika je bila tarifa za učestvovanje na ‘safariju’, gdje su imali priliku ubijati ljude kao lovinu?

–Da, stranci su plaćali velike svote novca, ali niko mi nije znao reći koliko konkretno je to bilo. Jedan svjedok tvrdi da su tarife bile više ako su pogodili dijete. Taj isti svjedok, koji je i sam bio više puta prisutan na tom lovu na ljudske glave, kaže da se najviše pucalo iz rejona Grbavice.

Dozvolite da kažem još nešto. U karijeri sam snimio mnogo filmova, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao taj. Tako crn i tako pesimističan. Ali, sa druge strane, čini mi se izuzetno važno da svi koji imamo tu mogućnost – širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću. Da bi se tom zlu znali suprotstaviti. Ali, ne s vlastitim zlom, već s pojedinačnim i zajedničkim dobrim.

(Jasmin Agić, Al Jazeera / Foto: Paul Lowe – ustupljeno Autonomiji)