U subotu će se u 15 h u Podgorici održati Montenegro Prajd, pod sloganom „Živjećemo, života radi!“. Većina nas koji sebe zovemo građanskom Crnom Gorom neće biti tamo. Ne baš zato što smo protiv. Da nas ko pita, sigurno bismo rekli da nemamo ništa protiv, možda ćemo lajkovati i neku šarenu fotografiju.

Ali nećemo biti tamo zato što imamo nekog drugog posla toga dana, zato što to nije baš naša tema, zato što ima važnijih stvari, zato što jedna šetnja ne mijenja mnogo i zato što nas ljudi iz najbližeg okruženja pitaju: A što ćeš ti tamo?

Zbog takvih odluka i pitanja, odlučila sam podijeliti nekoliko vijesti i činjenica koje su vam možda promakle.

U martu 2025. mađarski parlament je zakonom praktično zabranio Prajd u Budimpešti, uz obrazloženje da time štiti đecu. Tri mjeseca kasnije na ulice je izašlo više ljudi nego ikad u istoriji tog događaja, organizatori su govorili o preko sto hiljada. Većina njih nije bila LGBTIQ. Bili su to ljudi koji su shvatili da zakon nije o Prajdu, nego o tome ko u Mađarskoj odlučuje što se smije.

Rusija je 2013. dobila zakon o „propagandi netradicionalnih odnosa“. Deset godina kasnije Vrhovni sud je „međunarodni LGBT pokret“ proglasio ekstremističkim. Između te dvije tačke stali su zakon o stranim agentima, gašenje nezavisnih redakcija i agesija na Ukrajinu.

Poljska je 2019. i 2020. dobila stotinu opština sa „zonama bez LGBT ideologije“, što je iziskivalo novu borbu za stečena prava. I u svakoj od ovih zemalja, prije zakona, sigurno su postojale rečenice: Nije sad trenutak, Ima važnijih stvari, To su njihovi problemi. Svaka zvuči razumno, svaka je izgovorena od pristojnih ljudi, svaka u dobroj namjeri.

A samo iz ova tri primjera jasno je da represija nikad ne počinje od većine. Ona počinje od grupe za koju se procijeni da je niko neće braniti.

Zato vrijedi razumjeti kako desničarska politika ukida slobode, jer to nikad ne radi frontalno. Kao što vidimo iz gornjih primjera, ne kažu da ukidaju slobodu govora, već “ukida se propaganda”. Ne kažu da ukidaju pravo na okupljanje, već “štite se đeca”. Ne kažu da zabranjuju manjine, već “čuva se tradicija”.

Međutim, isti rječnik radi i kad se promijeni tema, i od Budimpešte do Moskve može se pratiti gotovo od riječi do riječi.

Kad je Centralnoevropski univerzitet išćeran iz Budimpešte, nijesu rekli „univerzitet se zatvara“, već „donosi se zakon o jednakim uslovima za strane univerzitete“, uslovima koje jedino on nije mogao da ispuni. Kad je nekoliko stotina mađarskih redakcija završilo u jednoj fondaciji bliskoj vlasti, nijesu rekli „gasimo nezavisne medije“, već da su se vlasnici „dobrovoljno odrekli“ svojih listova u opštem interesu.

Kad je u Moskvi ugašen Memorijal, organizacija koja je tri decenije dokumentovala staljinističke zločine, nijesu rekli „ukidamo pamćenje“, već da je „prekršila zakon o stranim agentima“.

Kad je Gruzija 2024. donijela zakon protiv civilnog društva, nazvali su ga zakon o „transparentnosti stranog uticaja“. Kad je slovačka vlada iste godine ukinula javni servis i osnovala novi, sa svojim ljudima, nijesu rekli „preuzimamo televiziju“, već da je „depolitizuju“.

Nijedna od tih rečenica tamo nije zvučala kao ukidanje slobode. A sve su to bile. Od evropskih prijestonica u kojima vlada desnica Crna Gora se ne razlikuje po rječniku. „Tradicionalne vrijednosti“, „istorijska istina“, „depolitizacija“ koja znači kadrovsko punjenje i „strani novac“ kojim se opanjkava nevladin sektor, sve to ovđe već čujemo. Razlikujemo se, zasad, samo po tome što takav rječnik još nije dobio zakonski karakter, a svjedoci smo da svake godine sve manje donosilaca odluka učestvuje na Prajdu.

Svaki korak desničarskih vlasti formulisan je tako da razumnom čovjeku izgleda kao da se ne tiče njega. U tom trenutku razumni čovjek i jeste najvažniji učesnik, jer se od njega ne traži da učestvuje, već samo da se ne miješa.

Kad se princip jednom uspostavi, primjena se širi s LGBTIQ prava na žene, na medije, na jezik, na istoriju, na ono što nam je do juče bilo podrazumijevano. I tada više nema nikoga da prigovori, jer su svi koji su mogli već jednom naučili da to nije njihova tema.

Zato izlazak u subotu nije neka tamo njihova stvar. Mehanizam desnice lakše se zaustavlja na početku, onda kad se može prošetati jedan sat, nego kad se godinama živi u strahu.

Mi još imamo luksuz da prođemo jeftinije od društava u kojima se desnica odomaćila – da izađemo u šetnju kao da je obična subota, da podržimo prava ugroženih, da čujemo što traže, da svojoj đeci primjerom pokažemo kako se drži do slobode drugih.

I da onima koji računaju da nema ko da štiti građanske slobode u Crnoj Gori pokvarimo račun.

(Portal Analitika, foto: privatna arhiva)