Otvoreno simpatisanje Milorada Dodika i izjave o trenutnoj ukrajinskoj krizi, zbog kojih se našao na crnoj listi te zemlje, hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, barem za veliki broj neutralnih posmatrača, svrstao je u skupinu ljudi koji, na neki način, promoviraju i šire „ruski politički utjecaj” u regiji.

Neki su stava da je Milanović dobio podršku ruskih lobista i oni koji dijele to mišljenje tvrde da je taj utjecaj najjasnije vidljiv u sklapanju neke vrste, barem simboličko – ideološkog, saveza na relaciji Milorad Dodik – Dragan Čović – Zoran Milanović.

S druge strane, postoje i oni koji Milanovićevu iznenadnu rusofiliju tumače kao odraz njegovog karaktera, a simpatije prema Rusiji objašnjavaju njegovom željom da u svakom političkom pitanju, pa i tom, oponira trenutnom hrvatskom premijeru, Andreju Plenkoviću.

Tako misli i iskusni hrvatski novinar i politički komentator Vlado Vurušić koji je Milanovićevo ponašanje usporedio sa onim češkog predsjednika Miloša Zemana.

„Pa ja neke konkretne podatke o tim stvarima nemam, nekakve povezanosti Milanovića sa nekim ruskim lobijem ili nečim sličnim, moram priznati da nema. Nema nekih opipljivih stvari, možda tu nešto ima, ali ne možemo ništa tvrditi. Po meni, dobrim dijelom ne mora obavezno biti povezano, naravno nije isključeno, sa neklim ruskim lobistima, ili tako nečim nego to prvo može biti i taj njegov karakter, jer je on u zadnjih nekoliko mjeseci prilično, za 180 stupnjeva, promijenio svoj svjetonazor i političke poglede na kojima je dobio izbore“, kaže Vurušić.

Ipak, jezik njegovih izjava, u samoj zemlji, izazvao je konsterniranost i to najviše među ljudima koji su na prošlim predsjedničkim izborima glasali upravo za Zorana Milanovića

„U Hrvatskoj je prilična konsterniranost upravo kod njegovog biračkog tijela, odnosno kod ljudi koji su za njega glasali. Prvo se mora znati da su ljudi glasali ne toliko zbog njega koliko zbog toga jer su htjeli da Kolinda Grabar – Kitarović ne bude više predsjednica. Druga stvar, kada povezujemo ovo što on govori oko Bosne, povezivanje sa Dodikom i ovo što je govorio oko NATO i Ukrajine, on je, tako se govori u Hrvatskoj, postao neka vrsta hrvatskog Miloša Zemana, za kojeg znamo da često daje slične i izjave koje koriste toj ruskoj poziciji, a zapravo on, kao i Milanović, nema te ustavne ovlasti koliko bi htio predstaviti da ima“.

Ruski utjecaj posebno izražen u Crnoj Gori

Šta se krije iza Milanovićevog ponašanja teško je odgonetnuti, ali da je „ruski utjecaj“ itekako prisutan, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i dugim zemljama regije, kristalno je jasno, kaže politička anlitičarka iz Banjaluke Tanja Topić.

Najočitije se „ruski utjecaj“ može vidjeti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a do izražaja je došao, pojašnjava Topić, onoga trenutka kada je postalo i više nego jasno da Crna Gora postaje članica NATO saveza.

„Definitivno ruski utjecaj postoji i Rusija je na neki način iskoristila taj prostor u kojem se Evropska unija bavila sopstvenim problemima, preslagivanjem sopstvenih stvari, tako da je prespavala to jačanje i snaženje ruskog utjecaja u regionu. On je posebno došao do izražaja onog trenutka kada je bilo otvoreno pitanje uključivanja, odnosno priključivanja, Crne Gore u članstvo NATO-a i tu je zapravo urađena velika kampanja koja je nastojala da taj proces jednostavno osujeti i spriječi. Dalja vrsta utjecaja se također ticala u pogledu stvaranja haosa unutar same Bosne i Hercegovine, gdje smo vidjeli da smo od gotovo završene stvari i reforme koje je BiH usaglasila na svim nivoima, u smislu pristupanja NATO-u, danas došli do potpuno drugačije situacije gdje imamo protivljenje RS-a članstvu BiH u NATO“.

Dalje, pojašnjava Topić, ne smijemo zaboraviti da Rusija svoj utjecaj u Bosni i Hercegovini ostvaruje formalno i javno. To se očituje u funkcioniranju kancelarije visokog predstavnika u BiH i djelovanju Vijeća za implementaciju mira.

Topić pojašnjava da je taj utjecaj godinama bio vidljiv, jer je Rusija, u pravilu, izdvajala svoje mišljenje i podržavala Republiku Srpsku i Milorada Dodika a „kruna te vrste utjecaja bila je ispoljena u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i kada je BiH dobila novog visokog predstavnika Christiana Schmidta, što je zapravo dovelo do toga da je RS, odnosno Milorad Dodik, osporio i postojanje kancelarije visokog predstavnika i novog visokog predstavnika, njegovo imenovanje, uz snažnu podršku Rusije koja je na neki način proširena i podrškom Kine, koja je također u Savjetu bezbjednosti zastupala tu poziciju Rusije“.

Podrška Draganu Čoviću

Što se tiče onog neformalnog i nevidljivog utjecaja Topić kaže da je svojim savezništvom sa Rusijom Milorad Dodik uspio izboriti naklonost Rusije i za svoje saveznike, ponajprije za predsjednika HDZ-a Dragana Čovića.

„Milorad Dodik vrlo jasno i javno govori da uživa podršku Rusije, zahvaljuje se toj podršci koju ima i ističe Rusiju kao prijatelja. Znači, Rusija se negdje opredjelila na jednu stranu, odnosno da podržava politiku koja dolazi iz RS-a, ali isto tako vidimo da je u tim odnosima podrške zapravo izvojevana i ta vrsta podške i za predsjednika HDZ-a Dragana Čovića“.

U tom svjetlu Topić vidi prisutnost „ruskog utjecaja“ i u susjednoj Hrvatskoj uz ogradu da se jasno moraju diferencirati stavovi koje iznosi hrvatski predsjednik, s jedne strane, od stavova koje zastupa hrvatska vlada.

„Na osnovu ove situacije vidimo taj pravac podrške koji je sve izraženiji barem na toj pojavnoj i javnoj i simboličkoj razini na relaciji hrvatski predsjednik Zoran Milanović, što se ne može, u tom kontekstu, poistovjetiti sa potpunim odnosom podrške vlade Hrvatske u odnosima sa Rusijom iz prostog razloga što smo tu neku vrstu ‘raskola’ vidjeli u odnosu prema Ukrajini, ukrajinskom pitanju, ukrajinskoj krizi, gdje zapravo vlada Republike Hrvatske slijedi tu poziciju zemalja članica Evropske unije“.

I Vlado Vurušić ističe da je razlika u stavovima prema „ukrajinskom pitanju“ veoma uočljiva kada se sagledavaju politike hrvatskog predsjednika i hrvatskog premijera.

Milanovićevo suparništvo sa Plenkovićem

„Još jedna stvar, tu je njegovo suparništvo sa premijerom Plenkovićem koji u tim stvarima NATO, Ukrajina, odnosi sa Rusijom, Bosna i Hercegovina ima drugačije stavove. Neke suprotne, neke malo manje, ali u svakom slučaju ne možemo isključiti da Milanović koji je, uvjetno rečeno, u ratu sa premijerom, zapravo sve ovo, između ostalog, radi jer je riječ o priči oko njihovog suparništva, ili njihovog političkog ili ideološkog nadmetanja. Milanović se, na žalost, prometnuo u jednog od političara za koga je glasao ljevi spektar biračkog tijela pa se prometnuo u zastupnika, ne desno, nego prilično radikalno desnog političkog tijela. Oni ga podržavaju i kada govori o BiH i kada govori o Ukrajini“, kaže Vurušić.

Na kraju, Vurušić podsjeća da bi Milanović trebao da se prisjeti nekih historijskih događaja i iz njih izvuče zdravorazumske analogije, posebice kada govori o rusko – ukrajinskom sukobu.

„Situacija je u Ukrajini prilično slična onoj koja je bila u Hrvatskoj 90-tih godina, jer šta su te paradržavne tvorevine u Ukrajini nego SAO Krajina. I Hrvatska je bila izložena agresiji veće zemlje i brojnije nego što jeste sama. Tu je malo čudna stvar. Ne stoji sasvim ni ona priča da NATO nije imao utjecaja na ono što se odvijalo na području Hrvatske pa i kasnije BiH i Kosova, za vrijeme ratova, s obzirom da znamo da je NATO, odnosno Zapad, kasno, ali je ipak reagirao i znamo da je Oluja, na neki način, bila izvedena uz blagoslov SAD-a, NATO-a i čak uz neku logističku i političku pomoć“.

(Al Jazeera Balkans)