Uzagrebačkom Novinarskom domu predstavljena je knjiga Jovana Vejnovića „Posljednji Jugoslaveni – Sjećanja savjetnika Ante Markovića“, objavljena u izdanju Srpskog narodnog vijeća (SNV), u kojoj je vanjskopolitički savjetnik posljednjeg saveznog premijera skicirao zadnje godine jugoslavenske države.

-Ovo je po opsegu relativno mala knjiga, ali je po sadržaju velika jer ruši takozvani povijesni narativ koji nam je nametnut od 1990. godine, knjiga koja postavlja stvari na svoje mjesto, kronološki i činjenično. Ona je rekvijem za Jugoslaviju i sve one koji su vjerovali u tu državu, ali i rekvijem za međunarodni poredak. Jer da se nije u to vrijeme paralelno urušavao cjelokupni globalni poredak, onda se Jugoslavija sasvim sigurno ne bi raspala onako kako se raspala – poručio je Tomislav Jakić, novinar i u vrijeme Jugoslavije vanjskopolitički komentator Radio-televizije Zagreb.

Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, složio se da se radi o sjajnom publicističkom djelu, knjizi punoj informacija koja ni u jednom trenutku nije dosadna.

-Biti posljednji Jugoslaven krajem osamdesetih godina je bilo teška, gotovo nemoguća misija. Ali kad pogledate postojanje socijalističke Jugoslavije od Drugog svjetskog rata, ustvari je cijelo vrijeme bilo jako malo pravih Jugoslavena koji su je zamišljali onako kako su je na kraju promišljali Vejnović i društvo oko Ante Markovića – kazao je.

Po mišljenju autora knjige, prvi puta u povijesti ovih prostora, jugoslavenski narodi borili su se za svoje interese u Drugom svjetskom ratu, a ranije su to radili pod vodstvom drugih i za druge interese. Poslije rata gradili su Jugoslaviju na revolucionarnom entuzijazmu pobjednika, koji je „čuda radio“ u obnovi i izgradnji zemlje.

-No koncept i partije i države je počeo zakazivati nakon toga. Jugoslavenska revolucija je vojnički pobijedila nacionalizam, ali je on opstao politički i ideološki. Čim su se pojavile prve poteškoće, pojavile su se i naznake unutarnjih trvenja, koja su već od kraja šezdesetih godina kao proces postavljala pitanja kako dalje i kako iz svega izaći. Na revolucionarnom entuzijazmu, kao osnovi te ideologije, nije se moglo dalje. Trebalo je stvari modernizirati, dovesti u kontekst kretanja u svijetu – opisao je Vejnović.

Po njegovom mišljenju, u sedamdesetima su se i kroz pitanje jezika promovirala skrivena i važnija pitanja političkih odnosa u Jugoslaviji.

-To su bile male političke platforme na kojima se odvijao proces koji je išao u neminovnu razgradnju preko šest birokratskih centara. I onda se razvilo nešto specifično u Jugoslaviji: državni nacionalizam koji je bio zajednički. No pošto se nisu našla prava rješenja koja će unaprijediti ono što smo dotad stvorili, na žalost, na političku pozornicu neminovno dolaze političke stranke koje se kroz razne kanale pojavljuju kao aktivan faktor na političkoj sceni – ispričao je.

Kad je 1989. godine Marković došao na vlast, situacija je po njegovom mišljenju još uvijek izgledala normalno, ali samo površinski.

-Jer imali smo kardeljevsku Jugoslaviju koja je počivala na dva kontradiktorna principa. Prvi je pravljenje zajednice udruženog rada, a drugi maksimalni oslonac na naciju i nacionalnu državu. Te dvije koncepcije ne idu zajedno. Kardeljevska koncepcija po svaku cijenu je željela stvoriti nešto što nitko nema, nešto novo. Na žalost to je bila više teorijska igra, nego stvarnost. Da bi mogla normalno funkcionirati, svaka država mora biti mjesto dogovaranja o ekonomskom, kulturnom i političkom razvoju. U tim okolnostima Marković dolazi na čelo Jugoslavije – prisjetio se Vejnović.

Kazao je da se u tome trenutku radilo o čudnoj situaciji, jednom paralelnom sistemu koji je trajao za vrijeme kratkotrajnog mandata Ante Markovića.

-Imate situaciju u kojoj vlada pokušava zaustaviti inflaciju što i uspijeva na određen način. Donosi ekonomski program koji daje rezultate, povećava se izvoz, rastu devizne rezerve, ekonomski se aktivnost dinamizira, rastu desetine hiljada malih firmi. Ljudi počinju osjećati dobrobit toga sistema, stabiliziraju se plaće, povećava se kupovna moć. U toj situaciji, u političkom smislu, Jugoslavija se politički razgrađuje. Tri države postupaju na političkom planu kao praktički nezavisne države – rekao je.

Zbog navedenih promjena, takav je sistem po njemu mogao postojati neko vrijeme.

-Antu su potkopavali, pokušavali prikriveno onemogućiti ono što radi. Prema ispitivanjima javnog mnijenja, Marković je uživao veliku podršku jer se osjećao određen boljitak i stabilizacija. Na žalost, sve je to skupa trajalo vrlo kratko i stvari su se počele raspadati. Da ne govorim kako je Milošević upao u monetarni sistem i izvukao milijardu i osamsto milijuna dolara. Radili su to i drugi, ali ovo je bilo najgore, a Marković nije imao političke instrumente da se s tim pozabavi – istaknuo je Vejnović.

Što se tiče međunarodnog pogleda na zadnje godine Jugoslavije, Tomislav Jakić je rekao da je globalna pobjeda zapadne demokracije i kapitalizma značila da socijalistička Jugoslavija zapadu više ne treba.

-U takvoj situaciji su nacionalizmi iskoristili priliku, najprije iz Beograda pa iz Zagreba i negdje uvijek prisutan slovenski nacionalizam. Čekali su svoju šansu, i u uvjetima u kojima je međunarodni interes za očuvanjem Jugoslavije praktično splasnuo, sveo se na verbalnu podršku da se nešto učini i da se ta država reformira. Jugoslavija je bila praktično osuđena na propast – istaknuo je Jakić.

Na pitanje je li međunarodna zajednica mogla spriječiti rat, Jakić je odgovorio da je mogla učiniti više ali nije, prije svega zato što nije razumjela stvari na terenu.

-Međunarodna zajednica je mogla utjecati, ali je mogao presudno utjecati i Ante Marković – odgovorio je i nastavio:

-Ako je ova knjiga, kako sam rekao, rekvijem za Jugoslaviju, ona je i rekvijem za Antu Markovića. On je bez daljnjega bio sposoban gospodarstvenik. Imao je više nego dobre namjere, ali je bio tipičan produkt marksističkog gledanja na društvo. Bio je uvjeren da ako napravi dobre stvari u ekonomskoj bazi da nadgradnja mora biti u redu. On je uvijek odmahivao rukom na upozorenja što rade u Beogradu i Zagrebu, tvrdeći da ne mogu ništa, da samo prosipaju fraze, a da on ima rezultate. Marković je bio izravan rezultat sistema koji nije prihvaćao mogućnost da iracionalnost u jednom momentu može preuzeti stvari u svoje ruke. Bio je naivan u smislu da je podcjenjivao ono što se događa, polazeći sa stanovišta racionalnog. Sa istog stanovišta polazila je i međunarodna zajednica, koja je ispravno govorila da bi rat u Jugoslaviji bila velika katastrofa, ali su oni mislili da upozorenjima mogu nešto postići. Pokazalo se da nisu mogli – kazao je Jakić i ponovio da je „ekipa na vlasti, od Markovića na dolje, podcjenjivala snagu nacionalizma i iracionalnosti“.

-To ih je došlo glave. Tako da je ova knjiga kronika raspada Jugoslavije, kronika raspada međunarodnog sistema kakav je bio, i kronika ljudi dobrih namjera s prevelikom dozom poštenja i naivnosti u svijetu podivljalog iracionalizma – zaključio je Jakić.

Gledajući iz današnje perspektive, Hrvoje Klasić je izrazio mišljenje da je raspad Jugoslavije bio neizbježan i dodao da godinama polemizira s intelektualcima u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, oko protagonista koji su radili na njenom rasturanju.

–Nitko nas nije posvađao, nikome na zapadu, niti u SAD-u ni Njemačkoj ni Francuskoj, nije bio u interesu raspad Jugoslavije. Ono što se dogodilo je bio naš produkt. Druga je stvar jesu li mogli pomoći da se na vrijeme zaustavi. Ali ne bi mogli zaustavljati nešto da mi to nismo započeli, dakle Srbi, Hrvati i Slovenci i svi koji smo na ovim prostorima živjeli. Sve je upućivalo na to da se Jugoslavija raspala davno prije nego što je svijet za to saznao ili što su obični ljudi možda htjeli znati. Jugoslavija je već nakon Titove smrti, pa i prije toga, bila u fazi raspada. Na žalost, ono što dolazi iz Beograda sredinom osamdesetih, dobilo je svog partnera i u Ljubljani i u Zagrebu, jer nacionalizmi su zakoni spojenih posuda. Biti tada u vrhu Jugoslavije, a posebno biti Jugoslaven je doista usporedivo s filmom Posljednji mohikanac – izjavio je Klasić.

Čitajući Vejnovićevu knjigu, palo mu je na pamet i koliko je Hrvatska propustila ljudi koji su joj toliko toga mogli ponuditi.

-U sudstvu, diplomaciji, gospodarstvu, pravosuđu, policiji… Koliko smo sposobnih ljudi poslali na ulicu, koji su bili dio jednog sistema s kojim se ne morate slagati ideološki, ali koji je funkcionirao puno bolje nego danas. Pokušavao sam, na primjer, zamisliti u kojem bi uredu današnji ministar vanjskih poslova mogao raditi sedamdesetih godina u diplomaciji – rekao je Klasić.

(Portal Novosti)/foto: Autonimija)