Vladimir Đerić, dugogodišnji zastupnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, je sudiji Richardu Mayu, koji je predsjedavao Vijećem koje je vodilo suđenje Slobodanu Miloševiću, podsjećajući ga da su o tome već razgovarali Goran Svilanović, Carla del Ponte i Geoffrey Nice, rekao da bi svjedočenje Lilića o onome što je saznao dok je obavljao dužnost šefa države moglo razotkriti podatke čije otkrivanje bi bilo suprotno interesima državne sigurnosti. Kao argument je naveo i da Jugoslavija ima jak interes da sačuva dostojanstvo države u situaciji kad jedan bivši jugoslavenski šef države svjedoči na suđenju drugom šefu države. Đerić se pozvao na dostojanstvo države koje po njemu treba uvažiti. Sudija Patrick Robinson, koji je također prisustvovao ovoj povjerljivoj sjednici, tražio je primjer za takvo što u pravnoj praksi podsjećajući Đerića da traži posebne zaštitne mjere što će imati dalekosežne pravne posljedice. Đerić je to pojasnio kao pomoćni argument za zaštitu državne sigurnosti
“Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, mi nemamo sredstva i ne bismo bili u stanju ratovati”, izjavio je Radovan Karadžić 11. maja 1994. godine.

Kakva je i kolika bila uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH govore zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SR Jugoslavije koji su odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala – postali zaštićeni. Sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore kojim su zaštićeni ovi dokumenti, a koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid, potvrđuju dvije odluke (povjerljive) koje su potpisale sudije Tribunala Theodor Meron i Fausto Pocar 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. godine.

Kada je započet postupak protiv Slobodana Miloševića, zapisnici VSO-a su trebali biti među ključnim dokazima, međutim, još 2003. predstavnici Srbije i Crne Gore su (u skladu s Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY-a) stupili u kontakt sa Sudskim vijećem Haškog tribunala koje je vodilo postupak protiv Miloševića. Uslijedile su povjerljive rasprave koje javnosti nikad nisu postale dostupne. Jedino se zna da su Srbija i Crna Gora zatražile zaštitu stenograma i dokumenata VSO-a, kao i još nekih fajlova iz srbijanskih arhiva, što im je Vijeće Tribunala odobrilo.

Po Ustavu SRJ

Oni koji su imali prilike vidjeti zapisnike VSO-a, ne umanjujući njihov značaj za dokazivanje uloge Srbije u ratovima u BiH i Hrvatskoj, objašnjavaju da oni ne nude jednostavne odgovore na ta pitanja jer se radi o sastancima na kojima se raspravljalo o raznim sigurnosnim aspektima, podršci bosanskim Srbima, paravojnim formacijama, slanju pripadnika JNA u BiH i Hrvatsku, kontaktima VSO-a i Ratka Mladića…

Zoran Lilić, bivši jugoslavenski predsjednik, svjedočeći pred Haškim tribunalom na suđenju Slobodanu Miloševiću, sredinom juna 2003., ispričao je da je u vrijeme njegovog prethodnika Dobrice Ćosića “funkcionisalo telo po imenu Državni savet koje je usaglašavalo stavove oko vođenja državne politike, a okupljalo je predstavnike Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”.

Članovi VSO-a bili su predsjednici Srbije, Crne Gore, Savezne Republike Jugoslavije te nekoliko visokih vojnih i civilnih dužnosnika. Po Ustavu SRJ, vojskom u ratu i u miru komanduje Vrhovni savet odbrane. Sastanci VSO-a održavani su intenzivno od 1992. i donošene su odluke koje su se direktno ticale “odbrane i bezbednosti”. Prema dokumentaciji, koju posjeduju Dani, 23. jula 1992. VSO je na sjednici donio Poslovnik kojim se “uređuje organizacija rada” VSO-a, a VSO koristi “informacije, analize i druge materijale koje priprema Ministarstvo odbrane, Generalštab Vojske Jugoslavije i drugi državni organi”. Odluku o usvajanju Poslovnika potpisao je Dobrica Ćosić, predsjednik Vrhovnog saveta odbrane. Poslovnik je mijenjan nekoliko puta, a na sjednici VSO-a 23. marta 1999. godine odlučeno je da Poslovnikom “Vrhovni savet odlučuje o postavljenjima i o prestanku profesionalne vojne službe generala i admirala konsenzusom, na osnovu predloga načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, a odluke verifikuje predsednik Republike svojim ukazom”. Odluku je opet potpisao predsjednik VSO-a, ovaj put to je bio Slobodan Milošević.

Zoran Lilić, bivši predsjednik SRJ, u svjedočenju pred Tribunalom, ispričao je da je u novembru 1993. potpisao naredbu o formiranju 30. kadrovskog centra te da su “prosečna mesečna davanja za 30. kadrovski centar bila 1.600.000 nemačkih maraka. Od 1993. do 1997. godišnje smo plaćali oko osam miliona evra za taj centar”

Pod oznakama “vojna tajna” i “strogo poverljivo” u Zapisniku sa sedme sjednice VSO-a, održane 10. februara 1993, navodi se da je “Savet odlučio da će pitanje aktivnosti paravojnih političkih vojski razmatrati na sledećoj redovnoj sednici”. Na sjednici je raspravljano i o prijedlogu zakona o vojsci o čemu su Savet izvijestili general-potpukovnici dr. Milorad Dragojević i Ljubomir Domazetović, a u raspravi su učestvovali Dobrica Ćosić, predsjednik, te Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, Momir Bulatović, predsjednik Republike Crne Gore, dr. Radoje Kontić, potpredsjednik Savezne vlade, general-potpukovnik Života Panić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, zatim general-potpukovnici Ljubomir Domazetović, pomoćnik načelnika Generalštaba VJ i dr. Milorad Dragojević, pomoćnik ministra odbrane te pukovnik dr. Miodrag Starčević, načelnik Pravne uprave (osim njih na sastanku su bili i pukovnik Ratomir Ristić, načelnik Odeljenja za organizaciju i formaciju i pukovnik Slavko Krivošija, sekretar VSO-a).

Problemi u Vojsci Jugoslavije

Nakon rasprave Savet je usvojio zaključak: “Transformacija Vojske Jugoslavije i celovite pripreme zemlje za odbranu zahtevaju da se predloženi zakoni u što kraćem vremenu urade, pri čemu treba jedinstveno i celovito rešiti pitanja odbrane…” Pod tačkom tri je raspravljano o “Informaciji o problemima finansiranja Vojske Jugoslavije i finansiranja pomoći Republici Srpska Krajina”. Nakon rasprave, zaključeno je: “Polazeći od veoma složene međunarodne situacije i stalnih pretnji stranom intervencijom, ekonomskog stanja u zemlji, potreba za preduzimanjem celovitih priprema za odbranu zemlje i transformacijom Vojske Jugoslavije, Savezna vlada treba da iznađe realne izvore za redovno finansiranje potreba Vojske Jugoslavije u 1993. godini i pružanje materijalne pomoći Republici Srpska Krajina. U vezi s tim treba ispitati mogućnost dobijanja strane vojne pomoći, kao i naplate naših potraživanja od stranih partnera kroz isporuke određenih vojnih proizvoda.”

Zapisnik sa sjednice potpisao je Dobrica Ćosić, koji je bio vrhovni komandant Vojske kao predsjednik Jugoslavije. No, ta njegova dvojna funkcija nije trajala ni punu godinu, a povod za smjenu je bila (navodna) dojava jednog generala predsjedniku Miloševiću da Ćosić (iza njegovih leđa) blisko surađuje s tadašnjim predsjednikom Savezne vlade Milanom Panićem. Ćosić je smijenjen, a za novog predsjednika je 25. juna 1993. imenovan Zoran Lilić. Pod njegovim predsjedavanjem je održano oko 60 sjednica VSO-a. Na jednoj od prvih narednih sjednica VSO-a donijeta je odluka o penzioniranju 42 generala. Dotadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Životu Panića zamijenio je Momčilo Perišić. Novim unapređenjima u generalske činove, što je podrazumijevalo i nova postavljenja na sva važna mjesta u vojnoj hijerarhiji, o čemu je također odlučeno na sjednicama Vrhovnog saveta odbrane od 25. augusta i 7. septembra 1993. godine, potpuno je obnovljen generalski kadar i više nije moglo biti nikakve dvojbe o tome iza koga (na političkoj sceni) stoje oficiri visokih činova. Milošević koji je i do tada imao kontrolu postao je neprikosnoveni komandant.

“Odluku Vrhovnog saveta odbrane o upućivanju vojnih obveznika u Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku treba realizovati na osnovu pismenog zahteva vlada ovih republika. Pronalaženje i upućivanje vojnih obveznika koji se ne odazovu pozivu vršiće MUP Srbije i Crne Gore na zahtev policije ovih republika.” Savet je “obavezao načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije da se MUP-u dostave spiskovi profesionalnih vojnih lica kojima treba dati državljanstvo”

Na 10. sjednici VSO-a, održanoj petog jula 1993., bili su: Zoran Lilić, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (predsjedavao sjednicom), Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, Radoje Kontić, predsjednik Savezne vlade, Pavle Bulatović, savezni ministar za odbranu, general-pukovnik Života Panić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-potpukovnik Dane Ajduković, načelnik Uprave za finansiranje i budžet (samo kod rasprave o problemu finansiranja) i pukovnik Slavko Krivošija, načelnik Vojnog kabineta predsjednika SR Jugoslavije i sekretar Saveta. VSO je raspravljao o: 1. Informaciji Generalštaba Vojske Jugoslavije o povredama vazdušnog prostora SR Jugoslavije od strane multinacionalnih snaga, povredama teritorije SR Jugoslavije od strane Republike Hrvatske i problemu daljeg prisustva vojnih posmatrača UN-a na vojnim aerodromima u SR Jugoslaviji. 2. Informaciji Saveznog ministarstva za odbranu o problemima finansiranja i nelikvidnosti Vojske Jugoslavije i zahtjevu za isporuku naoružanja i municije. 3. Izvještaju Državne komisije obrazovane odlukom Vrhovnog saveta odbrane (1-3 od 19. maja 1993.). 4. Analizi generalskog kadra Vojske Jugoslavije. Zapisnik je potpisao predsjednik Zoran Lilić.

VSO je na 17. sjednici, održanoj 10. i 13. januara 1994., raspravljao o finansiranju Vojske Jugoslavije i “tekućim problemima”. Sjednici su prisustvovali: Zoran Lilić, Milošević, Momir Bulatović, Kontić (13. januara), Jovan Zebić, potpredsjednik Savezne vlade (11. januara), Pavle Bulatović, general-potpukovnik, Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije i Slavko Krivošija. Uvodno izlaganje uz obrazloženje minimalnih potreba finansijskih sredstava u 1994. dao je Perišić. U zapisniku se navodi: “Nakon rasprave Vrhovni savet odbrane zaključio je da za minimalne potrebe finansiranja Vojske Jugoslavije u 1994. u saveznom budžetu treba obezbediti 858 miliona dolara…” Jedan od zaključaka bio je i da “odluku Vrhovnog saveta odbrane o upućivanju vojnih obveznika u Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku treba realizovati na osnovu pismenog zahteva vlada ovih republika. Pronalaženje i upućivanje vojnih obveznika koji se ne odazovu pozivu vršiće MUP Srbije i Crne Gore na zahtev policije ovih republika.” Savet je “obavezao načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije da se MUP-u dostave spiskovi profesionalnih vojnih lica kojima treba dati državljanstvo”.

Borba za zaštitu dokumenata

Prema zapisniku sa 19. sjednice (16. mart 1994.) na kojoj se raspravljalo o racionalizaciji utroška sredstava za finansiranje Vojske Jugoslavije u 1994. uz prisustvo Lilića, Miloševića, Momira i Pavla Bulatovića, Kontića, Momčila Perišića, Borivoja Jovanića, načelnika Uprave za finansiranje i budžet i Krivošije, doneseni su sljedeći zaključci: “Zadužuje se Savezno ministarstvo za odbranu da uradi jedinstven program proizvodnje naoružanja i vojne opreme u kojem će planirati i potrebe Republike Srpske i Republike Srpska Krajina… Primiti na školovanje u Vojnu akademiju i gimnaziju 240 studenata i učenika za potrebe Vojske Republike Srpske i Republike Srpska Krajina. Potrebna sredstva za školovanje obezbediće Savezna vlada…”

Među dokumentima koji Srbiju i Crnu Goru direktno povezuju sa ratom u Hrvatskoj i BiH su i oni koji potvrđuju postojanje 30. i 40. kadrovskog centra preko kojih je vršena isplata i regulirana služba oficira JNA koji su bili na službi u Hrvatskoj, odnosno BiH. Predstavnici Srbije su se u Haškom tribunalu borili da ovi dokumenti postanu zaštićeni i u tome su dobrim dijelom i uspjeli. Među njima je (vjerojatno) i dokument s oznakama “vojna tajna – strogo poverljivo” koji je Momčilo Perišić potpisao 15. 11. 1993., a kojim se naređuje na osnovu “naređenja predsednika SRJ od 10. 11. 1993.” formiranje 30. kadrovskog centra. U naredbi stoji: “Mirnodopska lokacija Beograd. Vojna pošta u miru 3001 i u ratu 12103”. Istom naredbom je formiran i 40. kadrovski centar: “Formiranje centra izvršiti ODMAH.”

Prema zapisniku sa 19. sjednice (16. mart 1994.) na kojoj se raspravljalo o racionalizaciji utroška sredstava za finansiranje Vojske Jugoslavije u 1994. uz prisustvo Lilića, Miloševića, Momira i Pavla Bulatovića, Kontića, Momčila Perišića, Borivoja Jovanića, načelnika Uprave za finansiranje i budžet i Krivošije, doneseni su sljedeći zaključci: “Zadužuje se Savezno ministarstvo za odbranu da uradi jedinstven program proizvodnje naoružanja i vojne opreme u kojem će planirati i potrebe Republike Srpske i Republike Srpska Krajina…”

U Haškom tribunalu u toku je suđenje Momčilu Perišiću, kao bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije (bio na toj dužnosti od 1993. do 1998.) koga optužnica tereti za zločine u Zagrebu, Sarajevu i Srebrenici koji su se desili u periodu od 1992. do 1995. a koje su počinili Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine. Tužilaštvo je dokazivalo da je Perišić efektivnu kontrolu ostvarivao tako što je pružao finansijsku, logističku, kadrovsku i drugu podršku Vojsci Republike Srpske i Srpskoj vojsci Krajine i imao pravo da odlučuje o unapređenjima i prestanku službe onih njihovih pripadnika koji su u te vojske upućeni posredstvom 30. i 40. kadrovskog centra VJ.

Prema optužnici, ove vojske bile su dio Vojske Jugoslavije kojom je tada zapovijedao Perišić. Bojan Dimitrijević, savjetnik ministra odbrane u vrijeme dok je tu funkciju obavljao Boris Tadić, svjedočeći o 30. i 40. kadrovskom centru objašnjavao je: “To je jedna forma kroz koju se ljudi vode ako su u Vojsci RS-a. Vojska Republike Srpske jednim dobrim delom finansirana je iz Beograda i prosto je na taj način rešavan problem da to bude ta fiktivna forma kroz koju se rešavao status tih ljudi.” Zoran Lilić, bivši predsjednik SRJ, u svjedočenju pred Tribunalom, ispričao je da je u novembru 1993. potpisao naredbu o formiranju 30. kadrovskog centra te da su “prosečna mesečna davanja za 30. kadrovski centar bila 1.600.000 nemačkih maraka. Od 1993. do 1997. godišnje smo plaćali oko osam miliona evra za taj centar.”

Dostojanstvo države

Naredbom Vojislava Koštunice pripadnici 30. kadrovskog centra imali su ista prava na stambeni fond Vojske Jugoslavije, kao i pripadnici VJ. U 30. kadrovskom centru je 28. 2. 2002. izdata potvrda Ratku Mladiću o penzijskom stažu prema kojoj on ima 47 godina i pet mjeseci staža što je bilo dovoljno za “razrešenje od profesionalne vojne službe”. Prema tom dokumentu, Mladić nikad – od 1976. do 2002. – nije prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije. Dakle, njegov vojni i civilni šef sjedili su u Beogradu i za vrijeme i nakon rata u BiH. Tek 23. marta 2001. Koštunica donosi naredbu s oznakom “službena tajna – strogo poverljivo” kojom se ukida 30. kadrovski centar VJ.

Bojan Dimitrijević, savjetnik ministra odbrane u vrijeme dok je tu funkciju obavljao Boris Tadić, svjedočeći o 30. i 40. kadrovskom centru objašnjavao je: “To je jedna forma kroz koju se ljudi vode ako su u Vojsci RS-a. Vojska Republike Srpske jednim dobrim delom finansirana je iz Beograda i prosto je na taj način rešavan problem da to bude ta fiktivna forma kroz koju se rešavao status tih ljudi”

Svjesni važnosti ovih dokumenata koji Srbiju i Crnu Goru direktno povezuju s ratovima u Hrvatskoj i BiH, te dokazuju odgovornost visokih vojnih, policijskih i civilnih dužnosnika za ratne zločine koji su se desili od 1991. do 1995, predstavnici Srbije su vršili pregovore s Haškim tribunalom kako bi pod svaku cijenu zaštitili ove dokumente. Jedan od takvih razgovora vođen je 2003. godine, neposredno pred svjedočenje Zorana Lilića u Haagu. Vladimir Đerić, dugogodišnji zastupnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, je sudiji Richardu Mayu, koji je predsjedavao Vijećem koje je vodilo suđenje Slobodanu Miloševiću, podsjećajući ga da su o tome već razgovarali Goran Svilanović, Carla del Ponte i Geoffrey Nice, rekao da bi svjedočenje Lilića o onome što je saznao dok je obavljao dužnost šefa države moglo razotkriti podatke čije otkrivanje bi bilo suprotno interesima državne sigurnosti. Kao argument je naveo i da Jugoslavija ima jak interes da sačuva dostojanstvo države u situaciji kad jedan bivši jugoslavenski šef države svjedoči na suđenju drugom šefu države. Pojasnio je da je Lilić od 25. juna 1993. do 25. juna 1997. bio predsjednik Jugoslavije i predsjedavajući Vrhovnog saveta odbrane koji je vrhovni zapovjednik tako da je bio na izvoru različitih podataka i njihovo iznošenje na javnoj sjednici nanijelo bi štetu interesima državne sigurnosti Jugoslavije.

Iznoseći razloge zbog kojih Vijeće treba zaštiti dokumente od javnosti, Đerić se pozvao na dostojanstvo države koje po njemu treba uvažiti. Sudija Patrick Robinson, koji je također prisustvovao ovoj povjerljivoj sjednici, tražio je primjer za takvo što u pravnoj praksi podsjećajući Đerića da traži posebne zaštitne mjere što će imati dalekosežne pravne posljedice. Đerić je to pojasnio kao pomoćni argument za zaštitu državne sigurnosti. Tužilac Nice je objasnio da bi to bio nevjerovatan presedan ukoliko bi se Jugoslaviji odobrio ovakav zahtjev, pojašnjavajući da bi to bilo nedosljedno pristupu koji je zauzet prema drugim državama u ovom predmetu, govoreći Đeriću, da iako on ne zna, oni odlično znaju kakav je bio pristup Del Ponteove u njenom vođenju predmeta na Tribunalu, odnosno da je stav Tužilaštva da se, kad god je to moguće, dokazi moraju predočiti javno i to radi višeg dobra. O svemu se izjasnio i optuženi Milošević koji je podsjetio prisutne da je Lilić sam rekao da je spreman javno svjedočiti te da je to sve pokušaj da se zamažu oči jugoslavenskoj javnosti. Rekao je i da je vlada koja se poziva na dostojanstvo i suverenitet sve vrijeme upletena u uništavanje i ponižavanje same sebe.

*Dani, 26.3.2010.

(Dženana Karup Druško, Avangarda)