Crna Gora se nikada u svojoj dugoj istoriji nije nalazila u toliko složenoj društveno-političkoj situaciji kao danas, a dešavanja u posljednjih nekoliko godina su zapravo posljednja faza Antibirokratske revolucije započete 1988. godine, koja su kulminirala potpisivanjem izdajničkog „Temeljnog ugovora“ sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ocijenio je u intervjuu za Pobjedu profesor doktor Radovan Radonjić.

Radonjić je rođen 1936. godine na Njegušima, bivši je dekan Pravnog fakulteta u Podgorici i Kulturološkoga fakulteta na Cetinju, šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac postdiplomskih studija na Pravnom fakultetu u Podgorici, profesor na Muzičkoj akademiji, Fakultetu dramskih umjetnosti i Fakultetu likovnih umjetnosti, Fakultetu političkih nauka, Fakultetu za državne i evropske studije, Centru za međunarodne studije Univerziteta Crne Gore i Univerzitetu „Mediteran“. Osnivač je prve Škole demokratije u Crnoj Gori i prve Škole retorike u Crnoj Gori.

U svojoj višedecenijskoj karijeri napisao je 63 knjige, od čega su 17 dio edicije Montenegrina, a od nekoliko stotina stručnih i naučnih radova više od 50 je prevođeno na svjetske jezike – engleski, francuski, ruski, italijanski, japanski, njemački, kineski.

Dobitnik je Trinaestojulske nagrade 1975. godine, Nagrade oslobođenja Cetinja (1973), Nagrade oslobođenja Titograda (1980). Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike sa srebrnim vijencem.

Gdje je Crna Gora danas?

Crna Gora je danas tamo gdje je zakonito vođena „logikom“ svojeg dosadašnjeg bivstvovanja jedino mogla da bude. Njoj, i u njoj (skupa sa pretkinjama joj – Dukljom i Zetom), nikad nije bilo lako. Često su njeni žitelji morali da se svim raspoloživim sredstvima bore za vlastiti goli život i njen opstanak. Bilo je slučajeva i kad, privremeno, u tome nijesu sasvim uspijevali, tj. kad su gubili sve osim slobodarskog duha i moralnog poretka. Samo zahvaljujući ovim vrijednostima, i principu da njihov život ima smisla samo kao ljudski, uvijek su se časno i junački vraćali na svoje. Da su to ujedno bili i izuzetno važni doprinosi razvoju civilizacije i opšteg opstanka čovječanstva – potvrđuju mnoga zadivljujuća priznanja svijeta. Takve Crne Gore, nažalost, našu i svijeta, više nema, niti će je ikada biti.

Koliko su tačne teze da je stanje u kojem se Crna Gora danas guši, pa i poraz takozvanog suverenističkog bloka na izborima, posljedica „prizemnog populizma“ koji su iznjedrili lideri pokreta „Evropa sad“ Jakov Milatović i Milojko Spajić?

Činjenica je da se dobar dio crnogorskog društva, a vjerovatno i zainteresovane međunarodne javnosti, nakalemio na priču da je sadašnje stanje u zemlji – inače umnogome i pojavno i suštinski gore od onog poslije Podgoričke skupštine – produkt ničega drugog do prokletog tekućeg „prizemnog populizma“. Ta priča je, međutim, od koga god da dolazi, emanat etički i politički gubitničke filozofije i logike: „Da nije namjerno stvoren taj prokleti prizemni populizam, koji je bitno uticao na ishod nedavnih lokalnih izbora, sve bi u zemlji bilo drugačije – bolje“. Jer i da ga nije bilo, situacija u zemlji bi, na možda nešto drukčiji pojavni način, suštinski bila ista. Crnu Goru, dakle, u sadašnje stanje nije doveo nikakav „prizemni populizam“, iako se ne može negirati ni izvjesni njegov dodatni uticaj u tom pogledu, već sasvim otvoreni i izuzetno oštri žestoki eksterni pogromaški nasrtaj na nju starih i poznatih protivnika, javno, jasno i veoma snažno podržan od unutrašnjih, takođe dobro poznatih, sada uz stare i novih „pravovjernih“ i „zdravih“ snaga rusko-srpsko-pravoslavne provenijencije, koja nije populistička nego bjelodano pogromiteljska.

Prvi protivnik je rođen 17. aprila 1712. godine, na Cetinju, gdje je preosvećeni čelnik Cetinjske mitropolije Danilo Šćepčevič sa grupom glavarskih „uhljeba“, mimo znanja i odobrenja Opšteg crnogorskog zbora kao najvišeg organa svjetovne vlasti u zemlji, koji ga je nekoliko godina ranije postavio na tu funkciju, potpisao sa Rusijom ugovor o „pokroviteljstvu“. Drugog protivnika su, tokom posljednja tri vijeka, ako se izuzme pedesetak godina njihovog „socijalističkog“ bivstvovanja, permanentno i uporno, svjesno ili nesvjesno, uzgajli sami građani Crne Gore. Radi se o stvaranju i sljedbeništvu mita nad mitovima o „sedam Vlašića“ iz svetorodne „četvrte dinastije“, čiji je put i naum navodno bio i ostao jedina prava i pouzdana zaloga vječnog opstanka i napretka Crne Gore.

Da paradoks bude veći, niko od tih „veličanstvenih sedam“, kojima, po anketama crnogorskih građana od prošle godine, zauzimaju tri čelna mjsta na rang – listi najzaslužnijih ličnosti u svekolikoj njihovoj istoriji, nije ljubio ni njih, ni njihovu zemlju.

O čemu se konkretno radi kad je u pitanju pomenuti ugovor sa Rusijom? Ili, još preciznije: što je Crnoj Gori to „pokroviteljstvo“ donijelo i kakva je bila uloga ličnosti iz „četvrte dinastije“ u izvršenju njegovih odredbi?

Donijelo joj je suštinsku sveobuhvatnu pokornost Rusiji i gotovo potpunu izolaciju od ostalog svijeta – u čemu se nalaze svi glavni eksterni uzroci njenog sadašnjenog stanja – s tim što su ličnosti iz „četvrte dinastije“ dali tome najviše koliko su mogle. Generalno, taj njen „dil“ s „velikom istočnom carevinom“, implicirao je:

Prvo, totalni gubitak Crne Gore u svemu što se moglo nazvati njenim strateškim vanjskim i unutrašnjim planom i programom, budući da je pragmatsku ekvidistancu prema okruženju zamijenila opredjeljenjem za jednog (vanjsko)političkog partnera, dovela sebe u poziciju oslonca tuđe velikosilske politike na svom državnom prostoru, žrtvovala svoje konkretne ciljeve i interese radi ostvarivanja „viših“ ciljeva i interesa nekog Levijatana kome pripada pravo da bude jedini garant i realizator ideje sveslovenskog oslobođenja i ujedinjenja.

Drugo, obavezu da, radi obećane ruske materijalne pomoći (u kojoj prvu i, kako se pokazalo, najvažniju stavku čine penzije i drugi izdaci za izdržavanje crnogorskih duhovnih vođa), ratuje za račun Rusije kad god je ova na to pozove, odnosno prizna ruskog za vrhovnog gospodara bez čije odluke, ili saglasnosti, ništa ne smije da (u)radi.

Treće, obavezu petorice mitropolita i njihove pastve, odnosno dvojice knjaževa i njihovih podanika da žive i rade jedino za Rusiju i njeno dobro, i to tako što će ovi drugi (pastva i podanici) naknadu za svoj dio tog posla plaćati vlastitim glavama u ruskim ratovima, dok će se prvi (mitropoliti i dvojica knjaževa) dovijati „kako znaju i umiju“ da slučajno ne zakažu u apsolutnom posluhu „pokroviteljici“, osobito u pomaganju prvima da uvijek budu na „crti“.

Četvrto, ponašanje Rusije prema Crnoj Gori saobrazno formuli „toplo – hladno“, s velikom prevagom ovog drugog, ili kako vojvoda Gavro Vuković , u svojim Memoarima, bilježi: „Kod ruske diplomatije je vladala neka odvratna predrasuda za sve što je Crna Gora za svoj razvitak preduzimala“, proistekla iz uvjerenja da „za Crnu Goru nije civilizacija, već treba da ostane za vazda kao jedan vojni logor u patrijarhalnom obliku“.

Je li u Crnoj Gori bilo otpora takvoj političkoj orijentaciji i ponašanjima i, ako jeste, koliko je on bio jak?

Bilo ga je, i to ne bilo kakvog, već suštinski sa platforme na kojoj se danas razvija ona Evropa od koje ponizno tražimo da nas, umjesto nas samih – vadi iz blata i spašava. No, oni su više-manje završavali kao i guvernaduri Radonjići, za koje jedan poznati savremeni crnogorski književnik reče da se s njima „niz Kotorske strane survana i Crna Gora“.

Time se, pretpostavljamo, krug loših odnosa na posmatranom „frontu“ ne zatvara ili ne bar sasvim?

Ne. Nastavlja se i, zavisno od okolnosti koje ih „diktiraju“, ponekad možda još intenzivnije pulsira nego ranije. Tako, na primjer:

• crnogorski komunisti se, kao i svi drugi, između dva svjetska rata, upravljaju gotovo isključivo po uputstvima Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, odnosno Sovjetske komunistilke partije;
• tokom čitavog II svjetskog rata, dugo su se na improvizovanom durmitorskom aerodromu očekivali sovjetski avioni s obećanim ratnim i sanitetskim materijalom, ali su iz Moskve umjesto toga stizali samo prekori za učinjene „lijeve greške“;
• Staljin je 1948. godine pokušao da stvari vrati na „staro“, ali mu taj naum, i pored toga što je Crna Gora zbog toga platila izuzetno visoku cijenu, nije uspjelo;
• Crna Gora se, u tom pogledu, vratila na ranije pozicije tek Antibirokratskom revolucijom, čiji su krajnji ishod predstavljali rezultati paralamentarnih izbora od 30. avgusta 2020. godine.

Što podrazumijevate pod AB revolucijom i kako je ona i zašto bila moguća?

Pojavu te kontrarevolucije, što AB prevrat, s karakteristikama i implikacijama kakve je imao, stvarno jeste, prate različite, uglavnom negativne ocjene. Jedna od takvih ocjena, adresirana na subjekte tog događaja u Srbiji, na primjer, glasi: „Bašibozuk, bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo“. Mi u Crnoj Gori – na što sam veoma ponosan – glavne aktere tog prevrata na našem tlu nazivamo onako kako su se sami nazvali – „mladi, pametni i lijepi“. Mnogi od njih se i danas nalaze u političkim elitama poziciono-opozicionog korpusa Crne Gore i nijesu više mladi. Koliko su lijepi i pametni ostavljam im da sami ocijene.

AB revolucije se, inače, zažegla na vatri informbirovsko-četničke želje za osvetom „Brozu i njegovima“. Nakon mnogo uzajamnih svađa i optužbi, ujedinila ih je šansa da želju ispune, stvorena jugoslovenskom krizom s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, svakako ne bez njihovog bitnog učešća. A što su oni u Crnoj Gori htjeli, i u tome uglavnom uspjeli, jasno indiciraju:

• kolektivna abolicija domicilnih informbirovaca odlukom Skupštine Crne Gore, utemeljenoj na tvdrnji da su oni 1948. godine samo časno branili „slobodu ljudske misli i dostojanstvo čovjeka“;
• saopštenja predsjednika države, prigodom obilježavanja 500. godina Obodske štamparije, da su „građani Crne Gore odlučili da i današnja Crna Gora ostane privržena vrijednostima na kojima već „vjekovima počiva“, a to su „u duhovnom smislu pravoslavlje, a u državnom smislu vertikala: crnogorstvo – srpstvo – južnoslovenstvo – slovenstvo – univerzalne ljudske vrijednosti“;
• opredjeljenje da se oslonac u ostvarivanju „nove razvojne filozofije“ ne traži u građanima Crne Gore, kojih se to tiče, već u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (jer se CPC nikad nije računala), koje se obrazlaže time da ova „Crkva u Crnoj Gori ima svoje pamćenje i svoje predanje“, budući da još „od Svetog Save na ovim prostorima ima svoje kanone i svoju organizaciju“. I da ne nabrajamo.

Nakon rascjepa u vođstvu AB 1996. godine, „suverenističko“ krilo nastavlja svoj dil sa nezakonito i nasilno instaliranom SPC u Crnoj Gori, a „unionističko“ krilo, zahvaljujući toj „srećnoj okolnosti“, preko ove stiže do pobjede na pomenutim parlamentarnim izborima 2020. godine, konstatujući da je petrovićka Crna Gora konačno sahranila guvernadurovićku Crnu Goru. Čestitke koje je tom prilikom dobila od predstavnika prethodne vlasti, čiji je korpus na te izbore, prema vlastitoj zvaničnoj najavi, izašao, ne da bi odbranio suverenitet zemlje, obnovljen demokratskom voljom generacije njenih građana XXI vijeka, već da bi (sic!) ispunili „posljednju volju kralja Nikole“, stavljena je tačka i na smisao i cilj AB revolucije i na Crnu Goru kakvu smo voljeli, i na sekularno, demokratsko i „evropsko“ crnogorsko društvo i državu, i na slobodu ljudi ovog podneblja.

Znači li to da samovoljni postupak predsjednika 43. Vlade Crne Gore Dritana Abazovića iskazan kod potpisivanja tajanstvenog „Temeljnog ugovora“ sa Beogradskom patrijaršijom, s obzirom na njegove implikacije, sadrži elemente veleizdaje zemlje?

U materijalnom i formalno-pravnom smislu, to po mom sudu jeste veleizdaja. Suštinski gledano, međutim, ne samo njegova, budući da je on svojim pečatom i potpisom, pod nekim moranjem, samo ovjerio nešto što je već bilo urađeno bez bilo kakvog ozbiljnog suprotstavljanja od strane prethodne vlasti, koja ne može reći da na to nije upozoravana prije više od tri decenije. Ona je, uostalom, po sili ustavne obaveze morala znati što i zašto nešto čini ili ne čini, te otkud joj pravo da u ovom slučaju flagrantno odstupa od imperativa odbrane i zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta države na čijem je čelu. Slutim da o ovoj temi tek predstoji pravi razgovor.

Isto slutim i kad je riječ o (poslije vanrednih izbora) „stabilnoj većini“ u vlasti i zemlji uopšte, kod činjenice da u Crnoj Gori više nema, ili ima zanemarivo malo onih koje su krasili:

• neutaživa hrabrost u borbi za slobodu zemlje, bez koje nijesu vidjeli ni smisao, ni mogućnost kako svojeg, tako i njenog postojanja;
• neprekidni strah, ali ne od jačine i snage neprijatelja, nego od toga da se nikada ne bude gori od najboljega u svojoj družini (otuda ono čuveno crnogorsko razbrojavanje: „Prvi, ja do njega …“);
• stalna briga o tome da se nasljedstvu ne ostavi bila kakva huda hipoteka, i svojom ga krivicom omete da vazda bude tamo gdje mu je mjesto (na dobrom glasu i među ljudima).

Jer, za novo stvaranje takvih, potrebno je najmanje onoliko vremena koliko je trajao proces pretvaranja crnogorskih slobodara i vitezova u sadašnje kvazipolitičke likove, koji misle da se do zbiljski ljudskog, demokratskog, slobodnog i pravednog društva stiže i može stići prevarama, podvalama, manipulisanjima „voljom svojih birača“, javnim sumnjičenjima i potkazivanjima nedužnih, te „davanjima riječi“ da se „s nekim“ partijama ili interesnom zajednicom ni po koju cijenu ne može i neće ići u stvaranje koalicija ili razumne saradnje, iako ove biraju građani čije pravo na iskazivanje i ostvarivanje svojih interesa i potreba nije manje, ako nije veće, od volje „njihovog biračkog tijela“.

Pouzdati se u to da će se tako „resetovani“ moći čekati i dočekati spada u sferu čiste fantastike, budući da vrijeme nikoga ne čeka, kao što ni bilo koje predugo čekanje na „pravo vrijeme“ da se nešto preduzme – imali smo dosta prilika da se u to uvjerimo – takođe vodi u ono što smo i što sada imamo. Sapientia sat!

Ako je „reset“ o kojem pričate samo teorijska mogućnost, odnosno „čista fantastika“, što je taj drugi – realni put?

Ovakvi kakvi smo, obezljuđeni, obesmišljeni, obeznađeni, bez svojega ja, bez jedinstva, programa, ideologije… bez ičega za što se možemo uhvatit, pali smo na najnižu društvenu stepenicu koja se danas za jedno nekad civilizovano društvo može zamisliti. Mi smo uspjeli za 30 godina da od ideologije koja je, koliko god ona bila utopistička, ipak zastupala ideju ravnopravnosti ljudi i njihovih prava da upravljaju onim što proizvedu, da odlučuju, da se dogovaraju itd. došli na poziciju društva kojim upravlja crkva. A takvog društva u Evropi nije bilo van Vatikana u cijeloj njenoj istoriji.

Ukrajinski rat je ponovo raspolutio kontinent na dva dijela i danas se oko crnogorske situacije i budućnosti ta dva dijela žestoko bore. Nije Rusima manji problem danas Crna Gora, nego što im je Ukrajina. To je zbog toga što crnogorska jadranska obala Rusima daje ono što oni nemaju. Nemaju đe da svoju flotu sidre, da je opravljaju i obnavljaju… nemaje đe drugo da budu legalno i legitimno prisutni u Mediteranu. Mediteran je danas orto-centar svijeta i ne biti prisutan u njemu znači biti odsutan iz Evrope. Biti odsutan iz Evrope, znači biti odsutan iz Atlantika. Interes Rusije za Crnu Goru je ogroman jer će, i ako osvoji Ukrajinu, opet susjedna zemlja biti granica sa NATO-om.

U Crnoj Gori je bitka, zapravo, koga ćemo imati za pokrovitelja. Ovi koji su osvojili vlast su proruski orjentisani ljudi koji se bore za dovlačenje Rusije ovamo i to se radi još od 1948. godine.

Sada imamo na jednoj strani one koji se bore za Ruse i u većini su. Na drugoj strani imamo one koji su priželjkivali Zapad, a koji nijesu solidno i solidarno radili na tome. Međutim, jesu uradili veliku stvar – prema sadašnjem rasporedu snaga – članstvo u NATO.

To je jaka karta, jer NATO-u odgovara da sačuva zajednicu Evrope i da zapriječi na ukrajinskoj granici novu liniju podjele ili novu gvozdenu zavjesu, tipične blokovske podjele.

Onaj kome „dopanemo“, ko god bio, će nas s obzirom na naš ljudski izgubljeni kvalitet, držati bukvalno kao robove. Nažalost, od nas ništa više ne zavisi. Nije, naravno, svejedno hoće li nama „upravljati“ jedni ili drugi. Sa stanovišta načina života i sistema vrijednosti, Zapad je daleko bolja opcija.

Duško Mihailović (Pobjeda)