NATO i EU predstavljaju se kao prijetnja sigurnosti, a ne kao okvir kolektivne sigurnosti. Rezultat je dvostruka vanjska politika – dio države sjedi u Putinovom kabinetu, a drugi u čekaonici EU.

Kada je u februaru 2022. godine Rusija započela sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, rat se vodio hiljadama kilometara od granica Bosne i Hercegovine. No, ruski narativi brzo su našli put do BiH, posebno do bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Sada već smijenjeni predsjednik tog entiteta Milorad Dodik, dugogodišnji saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina, vrlo brzo je preuzeo narativ iz Kremlja, pa su se u bh. javnosti počele ponavljati priče o “ukrajinskim nacistima”, “zaštiti ruskog naroda od genocida”, “pravu naroda na samoopredjeljenje”…

Pored toga, dio političkih elita u BiH već godinama govori o zemlji kao o “koloniji”, o visokim predstavnicima za BiH kao “namjesnicima”, o Evropskoj uniji i NATO-u kao prijetnji, a ne kao političkom cilju. Prema takvim tumačenjima, prava suverenost ne dolazi iz Brisela, nego iz “multipolarnog svijeta” čiji su simboli Moskva i, sve češće, Peking.

BiH, kao etnički, politički i medijski podijeljeno društvo, sa živim sjećanjem na ratne devedesete i trajnim osjećajem nesigurnosti, idealan je teren za ovakav strani informacijski utjecaj.

Ruski interesi predstavljeni kao vlastiti

Za Rusiju BiH nije ekonomski prioritet, nego prije svega politička poluga, upozorava Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u svojoj analizi, pojašnjavajući da se ekonomski odnosi zasnivaju na gotovo potpunoj zavisnosti od ruskog gasa, što se koristi kao strateški pritisak, a ne kao održiv biznis.

Istovremeno, kroz podršku antidejtonskim politikama, zahtjeve za ukidanje OHR-a i blokadu zapadnih sankcija, Moskva radi na slabljenju zapadnog utjecaja i održavanju BiH udaljene od euroatlantskih struktura.

Da se to ne krije, pokazuju javno izneseni prijeteći stavovi Ambasade Rusije u BiH da bi učlanjenje BiH u NATO bio „protivruski korak na koji bi Moskva morala odgovoriti”.

To je u skladu s ruskim interesima na Zapadnom Balkanu, koje analitičari poput Dimitra Becheva opisuju kao nastojanje da se balansira moć NATO-a i EU, da se Rusija postavi kao remetilački faktor za zapadne inicijative i da se regija koristi kao poluga utjecaja prema Briselu i Washingtonu.

Strani narativi, pa tako i ruski, ulaze kroz ambasade, medijske mreže, ekonomske projekte i “kulturnu saradnju”, ali njihov pravi učinak dolazi tek kada ih preuzmu domaći političari. U tom trenutku, granica između stranog i domaćeg utjecaja postaje praktično nevidljiva, a prosječan birač ne misli da gleda rusku propagandu, nego lokalnu “odbranu nacionalnih interesa”.

A zvaničnici koji dolaze iz bh. entiteta RS, ruske interese i ciljeve predstavljaju kao vlastite, dok se gradi slika Rusije kao glavne zaštitnice suvereniteta ovog entiteta. Dodik i njegovi saradnici koriste mehanizme veta da blokiraju sankcije Rusiji, osporavaju članstvo u NATO-u, koče usvajanje proevropskih zakona i sistematski napadaju visokog predstavnika – tačno na liniji ruske politike prema BiH. U javnom diskursu to se prodaje kao odbrana “suvereniteta” i “neutralnosti”.

Između Brisela i Moskve

Formalno, priča izgleda sasvim drugačije. BiH je kandidat za članstvo u EU, pristupanje ovoj političkoj i ekonomskoj zajednici evropskih država glavni je vanjskopolitički cilj, a u izvještajima iz Brisela ističe se visok stepen usklađenosti s vanjskom i sigurnosnom politikom Unije, uključujući izjave i mjere prema Rusiji.

Da su stvari, ipak, složenije potvrdio je nedavno i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković koji je izjavio kako BiH “u potpunosti podržava politiku sankcija Evropske unije prema Rusiji i Bjelorusiji”, ali “implementaciju i dalje blokira SNSD, uprkos nedavnim pravnim postupcima protiv njenog predsjednika Milorada Dodika”.

Nešto ranije, državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac, koji dolazi iz Dodikovog SNSD-a, uime BiH je potpisao memorandum s ruskom agencijom koja se nalazi na listi sankcija EU, dok se Ambasada Rusije u BiH pohvalila sjednicom zajedničke komisije za trgovinu i ekonomsku saradnju u Sočiju.

Sam Milorad Dodik održao je više sastanaka kako s Putinom, tako i s ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejem Lavrovim, ali i drugim ruskim zvaničnicima. Njihovu bliskost najbolje ilustruje činjenica da je Putin odlikovan Ordenom Republike Srpske, prema rangu najvišim ordenom u ovom bh. entitetu, dok je s druge strane Putin uručio Dodiku orden Aleksandra Nevskog, jedno od najznačajnijih ruskih priznanja.

Turčalo u svojoj analizi Dodika – koji, iako više nije predsjednik bh. entiteta RS, i dalje gospodari političkim životom u tom dijelu BiH – opisuje i kao “najistaknutiju rusku petu kolonu na Zapadnom Balkanu”.

Informacijski rat oko Ukrajine dodatno je učvrstio taj odnos. Ruska ambasada u BiH je od početka sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu pojačala prisustvo na društvenim mrežama, s ciljem nametanja svoje verzije događaja, dokumentuje Detektor.

Konstantno se prenose narativi o “specijalnoj vojnoj operaciji”, tvrdnje da su zločini u mjestima poput Buče “inscenirani” te paralele između Donbasa i Srebrenice, pri čemu se genocid u Srebrenici relativizira ili otvoreno dovodi u pitanje. To se u dijelu političke i medijske scene u bh. entitetu RS lako uklapa u već postojeći revizionizam.

Na to se nadovezuju i izjave domaćih aktera. Primjera radi, u maju 2025. Dodik je u intervjuu za Russia Today rekao kako je “Putin odgovorio prilično opravdano pokretanjem specijalne vojne operacije, nakon brojnih laži Zapada”.

Još eksplicitniji bio je njegov bliski saradnik Darko Banjac, koji je poručio da mu je “krivo što se specijalna operacija Ruske Federacije nije proširila na sve fašiste i naciste” i da u “tu pede*sku evropsku organizaciju koja se zove Evropska unija” ne želi da ide, jer odbacuje vrijednosti koje EU veže za ljudska prava i različite identitete.

U istom tonu, NATO i EU predstavljaju se kao prijetnja sigurnosti, a ne kao okvir kolektivne sigurnosti. Rezultat je dvostruka vanjska politika – dio države sjedi u Putinovom kabinetu, a drugi u čekaonici EU.

Narativom o “suverenosti” i “neutralnosti” relativiziraju se obaveze prema EU i NATO-u. Tako strani informacijski utjecaj prestaje biti “nešto” spolja i postaje dio domaćeg političkog jezika.

Dino Cviko (Autonomija/Foto: pexels.com )

Tekst je objavljen u okviru inicijative „Priče iz regiona“ koju sprovode Res publika i IKS, u saradnji sa partnerima sa Kosova (Sbunker), Srbije (Autonomija), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), i Crne Gore (PCNEN), u okviru projekta „TRACE“ koji realizuje IKS, uz podršku Britanske ambasade u Skoplju.