Ruska agresija na Ukrajinu koju je Moskva definisala kao „specijalnu vojnu operaciju“ je vrlo brzo prešla u vojnu improvizaciju gdje je jednu od aktivnih uloga imao Jevgenij Prigožin i njegova privatna vojska Wagner. Međutim, zbog različitih pristupa ratu, nejednakih tretmana vojnika i neispunjenih očekivanja tinjao je sukob između predsjednika Rusije, Vladimira Putina i vođe Wagnera koji je, na kraju, prerastao u otvorenu pobunu.

Nakon odustajanja od pobune, vođa Wagnera se sklonio u Bjelorusiju gdje čeka novu priliku za angažman. U međuvremenu ruske vlasti rade na saniranju nedostataka sistema koje su postale javno vidljive i pripremaju medijski ambijent za eliminaciju Prigožina.

Putinove neformalne grupe oligarha

„Pobuna Wagnera uveliko je promijenila odnose i obrasce međunarodne sigurnosti sa dalekosežnijim posljedicama nego što je to sada vidljivo“, smatra vojni komentator Dean Džebić.

„Wagner je nastao kao potreba, a uslijed nepostojanja ekspedicionih snaga koje je Ruska Federacija baštinila iz Sovjetskog saveza. Dugoročno, još od rata u Afganistanu i prvog susreta sa mudžahedinima, odnosno asimetričnim protivnikom, pa rata u Čečeniji, masovne ruske konvencionalne snage nisu bile sposobne odgovoriti sigurnosnoj sekuritizaciji koja je nametala izvođenje borbenih djelovanja asimetričnim snagama protiv simetričnih protivnika“.

Ova paravojna grupa za razliku od sličnih pojava u svijetu ima i dvostruku vezu sa ruskim režimom.

„Wagner je kao i sve privatne vojne kompanije nastao kao nastavak karijere penzionisanih oficira i djelatnika iz sektora sigurnosti i odbrane. Međutim, njegova specifičnost jeste u ruskom sistemu državnog aparata, odnosno neformalne grupe oligarha koji u patrimonijalnom sistemu polažu račune Vladimiru Putinu. U toj i takvoj arhitekturi svoje mjesto je imao i kriminalac Jevgenij Prigožin“, pojašnjava Džebić.

Nadmoć Wagnera se najbolje vidi kroz uspoređivanja položaja i resursa između plaćenika i regularne ruske vojske.

„Iako je mainstream priča išla u tom pravcu, Wagner u Ukrajini nije angažirao glavninu svojih kapaciteta i relativno kasno se i uključio tokom borbi za Severodonjeck i Bahmut. Međutim, magnum crimen Jevgenija Prigožina bio je lukrativni zov rata kojim je u svoje redove regrutirao ljude iz uglavnom kriminogenih struktura. Dok su profesionalni ruski vojnici bili nedovoljno plaćeni, loše snabdjevani i socijalno nezbrinuti, Prigožin je sve to mogao ponuditi. Upravo zbog toga njegova popularnost je rasla i u trenutku kada je mislio da je dosegao zenit, krenuo je u avanturu za koji prema svemu sudeći nije imao odgovarajuću potporu iz krugova kremaljskih moćnika“, dodaje Džebić.

Smatra i da će u ovoj pobuni najveću žrtvu podnijeti pripadnici Wagnera koji će biti apsorbovani u rusku armiju, iako je to bila ključna tačka sporenja.

„Mjesec dana prije pobune ruski generalštab je odlučio stati na kraj bujanju snaga nad kojima nema kontrolu, a to je u prvom redu bio Wagner. Predviđeno je da se te snage konvergiraju sa državnim strukturama odnosno postanu dio regularne armije. Trenutni razvoj Wagnera je nestanak, ali od ostataka koji mogu po međunarodnu sigurnost djelovati ‘kancerogeno’ treba povesti računa. Sam Prigožin će prema već uhodanom scenariju FSB-a biti kažnjen brutalnim i svirepim ubistvom. Naprosto sujeta i osvetljivost Putina ne može prijeći preko toga što su pokazali brojni slučajevi kao oligarha Berezovskog“, smatra Džebić.

Je li Wagner prisutan i na Kosovu?

Pitanje ruskog uticaja na Balkanu je dodatno aktuelizirano agresijom na Ukrajinu, a postoje obavještajni podaci da bi upravo snage Wagnera mogle biti iskorištene za interese Beograda.

„Ruska država je jako mnogo uložila u njih i oni su bili jako korisni u Africi i Siriji. Dakle radi se o prekaljenim i iskusnim komandantima i vojnicima sa bogatim iskustvom. Upravo to iskustvo može biti iskorišteno za potrebe ruske armije kojoj trebaju novi instruktori sa borbenim iskustvom iz ovog stoljeća i iz rata koji u sebi generiše multispektarski model ratovanja u više dimenzija. Ipak, na međunarodnom planu ovi psi rata bi vrlo lako mogli poslužiti za obuku prijateljskih ili kontraktorskih ili najamničkih partnerstava“, smatra Džebić.

U tom pogledu, dodaje „posebno je značajno promatrati dešavanja na Kosovu gdje već postoje formirane formacije kao ‘Sjeverna brigada’ koje uz podršku iskusnih Wagnerovaca mogu snažnije napasti snage sigurnosti Kosova“.

Džebić zaključuje da na sigurnosnom planu „slučaj Wagner“ odudara od svih modela u određenim segmentima, prije svega u odnosu na američke pandane, ali duh je izišao iz boce i nema sumnje da će u budućnosti državna kontrola nad privatnim vojnim kompanijama biti sve rigoroznija.

Široko djelovanje Wagnera u Africi

Ruska vanjska politika je već godinama fokusirana na konflikte kroz koje zadovoljavaju svoje političke i ekonomske interese – od Ukrajine preko Sirije, Libije, Sudana, Malija do Venecuele.

„Wagner grupa služila je kao udarno koplje Moskve u ostvarivanju ciljeva vanjske politike u Ukrajini, ali isto tako u Siriji, Libiji na strani Khalife Haftara koji je pokušao poraziti međunarodno priznatu vladu u Tripoliju“, podsjeća Osman Softić, vanjskopolitički analitičar. „Wagner je također aktivan u drugim dijelovima Afrike, posebno u Centralnoafričkoj Republici gdje bez podrške Wagnera tamošnji režim ne bi mogao opstati. Ova plaćenička vojna formacija, ili bolje rečeno korporacija, prisutna je i u Sudanu, na strani pobunjeničkih Snaga za brzu intervenciju“.

Pobuna Wagnera je pokazala svu složenost odnosa u Rusiji i pogrešne percepcije Zapada o ruskom društvu.

„Pokušaj državnog udara i svrgavanja Putinovog režima refleksija je puno složenije situacije u kojoj se nalazi Rusija, ali i svijet općenito, i otkriva fragilnost i višeslojnost ruskog društva. To takođe govori da je posve pogrešno Rusiju i ruski narod promatrati kroz jednodimenzionalnu prizmu i generalizirani i redukcionistički odnos prema ovoj važnoj zemlji. To nas također ne bi smjelo niti navesti na pomisao da Wagnera i Prigožina, samo zbog toga što se pokazao kao koristan idiot sa stanovišta interesa Zapada u ovom momentu, treba glorificirati“.

Jedan od osnovnih razloga pobune Wagnera je odbijanje Putina da ovoj formaciji da više oružja i intenzivira rat protiv Ukrajine, kao i kontrola materijalnih resursa u Africi.

„Sukob je generisan i sporom oko raspodjele profita koji se ostvaruje eksploatacijom zlata i dijamanata, koje se uglavnom preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali i nekih drugih centara, pere i ubacuje u legalne finansijske tokove“, pojašnjava Softić. „Pokušaj svrgavanja režima u Moskvi samo je vrh ledenog brijega koji ukazuje na činjenicu da je u svijetu došlo do dramatičnih promjena poimanja kriza, upravljanja konfliktnim zonama i u konačnici, vođenja posredničkih oružanih sukoba. CIA je na sličan način počela uvoditi tajne snage, afganistanske i iračke milicije koje je finansirala. Bili su to prvi posthladnoratovski slučajevi proxy ratovanja, jer je došlo do erozije normi. To je pokrenulo ovu trku koju sada vidimo u Rusiji“.

Izdvaja i primjer Kine koja također djeluje na nekim mjestima na sličan način, ali to još nije postalo dovoljno vidljivo.

„To se dešava zato što dobar dio razvijenog svijeta sada ima prilično jaku, sigurnu i održivu srednju klasu koja ne želi da šalje svoje sinove i kćeri u rat. Politički troškovi dugoročnog angažmana sa visokim nivoom žrtava za većinu režima, bilo da su autoritarni ili demokratski, mogu biti preveliki. Proxy snage poput Wagnera su privlačne posebno za one države koje žele imati uticaj na globalnom planu. Neke smo slične modele ratovanja imali još od Angole, Kambodže i Vijetnama“.

Ni ratovi na prostoru bivše Jugoslavije nisu bili bez plaćeničkih grupa.

„Osnovna struktura vojske smanjena je, a puno vojno sposobnih muškaraca je ostalo besposleno i ova dinamika je dovela do privatizacije vojne sile. To su najbolje osjetili Bošnjaci na vlastitoj koži za vrijeme agresije ’90-ih godina. Zato je važna presuda Simatoviću i Stanišiću, bivšim obavještajno-sigurnosnim funkcionerima Srbije koji su upravljali psima rata u ime Miloševićevog zločinačkog režima“, podsjeća Softić.

Sličnost između Sudana i Rusije

Dodatni faktor za razvoj privatnih vojski je uklanjanja barijera finansijskim tokovima preko offshore računa i drugih načina jer je globalni finansijski sistem transformisan tehnologijom.

„Wagner treba posmatrati kao kulminaciju transformacije oružanog sukoba i procesa koji se dešavaju tokom protekle tri decenije. Sličnost između Sudana i Rusije postoji, ali je centralna vlast Rusije snažna i Wagner se morao povući i prihvatiti poraz. Nejasno je koliko je pripadnika Wagnera prešlo u Bjelorusiju i kakva će biti uloga Wagnera na drugim ratištima. Postoje indicije nekih obavještajnih analitičara da bi Putin mogao ovu plaćeničku skupinu rasparčati na manje dijelove i staviti pod komandu svojih lojalista. Da li će oni imati dosadašnju svrhu, teško je predvidjeti“.

Prema njegovim riječima, priče o tome kako je Prigožin američki ili zapadni agent potpuno su neosnovane. Ipak, ima uporišta u procjenama da su Amerikanci na vrijeme primijetili namjere Wagnera, ali se nisu u to željeli miješati.

„Rusija nije bila daleko od građanskog rata, a to bi dovelo do poticanja na druge pobune unutar najveće države na svijetu. Ipak, Putin je iz ovog izašao kao pobjednik i ojačan, ali ne treba potcijeniti potencijal unutrašnjih prevrata u Rusiji. Tome nas uči proteklo stoljeće – od Oktobarske revolucije do rušenja komunizma. Da li će ruski narod biti kadar svrgnuti konzervativni, revizionistički i pravoslavni, rekli bismo neoimperijalni Putinov režim, to će pokazati vrijeme“, zaključuje Softić.

(Al Jazeera, Foto: Beta)