U hrvatskoj javnosti ovih se dana vode spekulativne rasprave, često s negativnim konotacijama, o postupcima ministra pravosuđa Damira Habijana u slučaju uhićenja Krunoslava Fehira. Na kritične upite Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo branitelja odgovaraju načelno i deklarativno, bez oštrijih osuda uhićenja ili otkrivanja konkretnih mjera. Riječ je o kompleksnoj političko-pravnoj problematici, posebno u kontekstu srpskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji i hrvatskog Zakona o ništetnosti, kao i međunarodnih obveza dviju država u pružanju međunarodne pravne pomoći i vođenju kaznenih postupaka.

Nema nikakve sumnje da upravo ovaj slučaj, vezan za događaje koje Hrvatska već 35 godina nije sposobna pravno staviti ad acta, predstavlja ogledalo političkog napretka od ratnih devedesetih do danas u poštovanju najnižeg praga vladavine prava – procesuiranja ratnih zločina. To je provjera jesmo li i dalje spremni kršiti ustavne i međunarodne obveze te žrtvovati svoje građane radi izbjegavanja suočavanja s tamnim dijelovima vlastite prošlosti.

Hrvatska je već nanijela trajni ožiljak na sudbini Krunoslava Fehira, koji je urezao Ustavni sud 2015. godine ukidanjem osuđujuće presude Vrhovnog suda RH Branimiru Glavašu. Radi se o prvoj od tri odluke Ustavnog suda iz 2015. koje su ukidanjem pravomoćnih presuda u kaznenim postupcima protiv Glavaša, Sanadera (predmeti Ina-MOL i Hypo) i Bandića poništile napredak koji je Hrvatska ostvarila u pristupnim pregovorima za EU ispunivši ključna mjerila iz poglavlja 23 „Pravosuđe i temeljna prava“ vezana za učinkovito procesuiranje ratnih zločina te korupcije i privatizacijskog kriminaliteta.

U predmetu Branimira Glavaša Ustavni sud je šutio u godinama pred pristupanje u EU 2013., a utemeljene i zakonite presude Vrhovnog suda iz 2010., a time i Županijskog suda iz 2009., ukinuo tek nakon gotovo pet godina 2015., vraćajući kazneno suđenje na početak. Time je ne samo prekršio niz ustavnih prava žrtava i okrivljenika nego je donio arbitrarne odluke uz elementarno nepoznavanje i nepriznavanje odredaba hrvatskog kaznenog prava (Zakona o kaznenom postupku – ZKP, Zakona u uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – ZUSKOK, kao i Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda – ZPSMKS). Iako o ovoj ustavnoj odluci, prema mom saznanju, ne postoji znanstveni ili stručni rad, stručna kritika iz aspekta kaznenog prava i međunarodnog humanitarnog prava nalazi se u udžbeniku iz posebnog dijela kaznenog prava u tekstu profesorice Maje Munivrane.

Međutim, Ustavni sud RH nije ukinuo odluku Vrhovnog suda zato što je pogrešno primijenjeno međunarodno humanitarno pravo što bi vodilo do povrede načela zakonitosti (nullum crimen nulla poena sine lege), što je izričito odbijeno; nije osporio da je okrivljenik počinio kazneno djelo iz čl. 120. OKZRH koje zabranjuje „da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu“, kao ni njegovu garantnu odgovornost kao zapovjednika za nečinjenje u čl. 28. OKZRH pri tome kršeći pravila međunarodnog prava.

Zabrana mučenja je univerzalni ius cogens, bezuvjetna zabrana kako civila tako i vojnika u svim sukobima, koju u vrijeme mira i rata nije moguće derogirati, ograničiti ili relativizirati načelom razmjernosti pa niti opravdavati zaštitom bilo kojeg drugog prava ili interesa.

Zato Ustavni sud RH kaže „da previdi Vrhovnog suda“ o datumu kada je Hrvatska stekla svojstvo države u međunarodnom pravu (8. listopada 1991.) „nemaju utjecaj na opstojnost osporene drugostupanjske presuda“ (toč. 80.), te da to „samo po sebi ne bi moglo dovesti ni do kakvih štetnih pravnih posljedica za individualne okrivljenike u konkretnom sudskom postupku“ (toč. 81.), kao i da nedostaci u navođenju prekršenih pravila međunarodnog prava „ne moraju istodobno dovesti do povrede optuženikovog ustavnog prava na pravnu određenost kažnjivog djela ako se u sudskom postupku nesporno utvrdi da je povreda međunarodnog prava stvarno postojala“ (toč. 91.1.).

Razlog ukidanja presude bila je neujednačena sudska praksa Vrhovnog suda (sic!) iako se zna da ne postoji ustavno ili konvencijsko pravo na ujednačenu sudsku praksu odnosno da nisu ispunjeni konvencijska mjerila za povredu prava na pravični postupak zbog neujednačene sudske prakse Vrhovnog suda (toč. 130.-131.).

Cinizam Ustavnog suda u ovoj odluci je nepodnošljiv. On ukida odluke redovnih sudova o osudi za ratni zločin mučenja i ubijanja civila s obrazloženjem „važnosti doktrine ‘vanjskog dojma‘ za izgradnju povjerenja građana u sudove u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava“ (toč. 122.) i da „nije dovoljno samo izvršiti pravdu, nego se treba i vidjeti da je izvršena“ (toč. 211.).

Danas, deset godina nakon pogubne odluke Ustavnog suda, nezavršeni kazneni postupak protiv Glavaša sve govori o udarcu koji je taj sud zadao „vanjskom dojmu“, „povjerenju građana“ i „izvršenoj pravdi“. Drugačije nije moglo niti biti jer je Ustavni sud „osnovne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe“ – pravo na život i zabrana mučenja iz čl. 2. i čl. 3. EKLJP, i to kroz teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava – prekršio u aspektu izvršenja procesne obveze države da provede učinkovitu istragu uključujući sankcioniranje počinitelja. Krivac za to nije hrvatsko pravosuđe, nego isključivo Ustavni sud RH.

Naime, treba istaknuti da kada Ustavni sud zloupotrebljava svoj često nedodirljivi položaj donoseći odluke, kao što je ova, protuustavne u materijalnom kao i procesnom aspektu, ukidajući odluke redovnih sudova, onda on ne samo pogoduje počiniteljima teških kaznenih djela i obezvrjeđuje žrtve, svjedoke i sve građane Hrvatske (i kada se radi o javnim dobrima kao što je državni proračun) nego obezvrjeđuje i poništava ogroman trud te teški i savjestan rad svih sutkinja i sudaca, državnih odvjetnica/ka (osobito u USKOK-u) i policajaca/ki koji su na svojim rukama iznijeli ove teške predmete.

Moglo bi se puno pisati o svim „nebuloznim činjenicama“ (v. toč. 68) koje se nalaze u odluci Ustavnog suda, ali zadržat ću se na dio o krunskom svjedoku Krunoslavu Fehiru. Počnimo time da je Ustavni sud iznio niz s ustavnopravnog aspekta posve bespotrebnih inkriminirajućih okolnosti u odnosu na Fehira iz razdoblja prije nego je sklopio sporazum s tužiteljstvom o krunskom svjedočenju koje su tajne ne samo zbog naknadnog sporazuma nego i zbog činjenice što je Fehir u to vrijeme bio dijete, pa bi te okolnosti i prema Ustavu morale biti tajne. Stoga dehumanizirajuća potka odluke Ustavnog suda ne proizlazi samo iz rasprave o statusu žrtve koja je nesporno bila mučena, što je Vrhovni sud detaljno obrazložio kao nevažno iz razloga apsolutne zabrane mučenja, nego i iz potpunog ignoriranja činjenice da je Fehir 1991. godine bio dijete.

U IV.B. dijelu odluke Ustavni sud ne postaje tzv. četvrta instanca sudbene vlasti, što je također protuustavno, nego jasno preuzima ulogu branitelja Glavaša pred Vrhovnim sudom tvrdeći da Vrhovni sud nije odgovorio niti obrazložio odgovore na njegove prigovore u žalbi i pri tome jasno polemizira i odbija jasne navode u obrazloženjima Županijskog i Vrhovnog suda. Tako kritizira obrazloženje presude Vrhovnog suda, „zaboravljajući“ da kod potvrđujuće odluke žalbeni ne treba ponavljati dio obrazloženja prvostupanjskog suda s kojim se slaže, upušta se u utvrđivanje činjenica i ocjenu dokaza te posve ne samo neosnovano sumnja u istinitost iskaza krunskog svjedoka Fehira. A posebno treba spomenuti dvije pravne „nebuloze“.

Prvo je da ne priznaje sudsku kontrolu sporazuma između osumnjičenika i tužiteljstva i protivno zakonu (ZUSKOK-u) traži da Glavaš kao suokrivljenik sudjeluje u postupku odlučivanja o statusu krunskog svjedoka. Iako ima pred sobom obrazloženje Županijskog i Vrhovnog suda na ovaj prigovor u kojem se navodi da suoptuženici nisu stranke u tom postupku i da bi takvo postupanje bilo protuzakonito, Ustavni sud, a da bi pogodovao Glavašu, ne samo da pokazuje potpuno neznanje kaznenog procesnog prava nego i zahtijeva od sudova protuzakonito postupanje.

Utvrđuje da je Glavašu povrijeđeno pravno na djelotvoran pravni lijek (toč. 167.-170.) iako sam ne pokreće ocjenu ustavnosti ove odredbe niti je ona do danas osporena. Razmišljanje Ustavnog suda je vrlo opasno jer razbija temeljnu arhitekturu kaznenog postupka, a to je da jamči da sud utvrđuje istinu neovisno o interesima stranaka. Za to je nužno da okrivljenik nikada ne može imati pravo odlučivanja o tome tko će biti u postupku protiv njega, a određivanje statusa krunskog svjedoka spada isključivo u nadležnost tužiteljstva i sudske kontrole, a ne obrane ili suoptuženika. Uloga obrane u tom kontekstu jest propitivanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka tijekom postupka, a ne sudjelovanje u donošenju odluke o njegovom procesnom statusu. Stoga, takvo rješenje ne postoji niti u pogledu ijednog oblika sporazuma između tužiteljstva i obrane u hrvatskom ZKP-u niti je poznato u europskim državama ili u međunarodnom kaznenom pravu.

Osim procesnog, Ustavni sud pokazuje i nepoznavanje materijalnog kaznenog prava jer prihvaća Glavaševu tvrdnju da Fehir ne može biti krunski svjedok jer nije „član zločinačke organizacije“ (sic!), iako čl. 16. Zakon o primjeni Statuta MKS izričito dopušta primjenu odredaba o krunskom svjedoku ZUSKOK-a i za ratne zločine. Vrhunac je tvrdnja Ustavnog suda, koju je preuzeo iz Glavaševe tužbe, da je Fehir navodno počinio ubojstvo, djelo koje sprečava status krunskog svjedoka, iako je jasno da je Fehir mogao biti osumnjičen samo za kazneno djelo ratnog zločina, a ne ubojstva (toč. 172.). Ratni zločin i ubojstvo su različita kaznena djela, ne samo po pravnoj kvalifikaciji i obilježjima bića djela nego i po načinu procesuiranja. Tako sud koji pokazuje elementarno nerazumijevanje razlike između kaznenih djela ubojstva i ratnog zločina drži lekcije redovnim kaznenim sudovima o tome kako primijeniti međunarodno humanitarno pravo u utvrđenju ratnog zločina iz čl. 120. OKZRH.

Nema sumnje da je presudom iz 2015. godine Ustavni sud pokušao ne samo pravno i činjenično diskreditirati nego i trajno stigmatizirati Krunoslava Fehira, pretvorivši ga iz ključnog svjedoka ratnog zločina u metu javne sumnje i političkih manipulacija.

Kao što sam istaknula u članku objavljenom početkom 2012. godine, neposredno nakon donošenja Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, taj je zakon bio prazna politička proklamacija, nepotreban, neprovediv i besmislen propis koji ponavlja postojeće norme hrvatskog pravnog poretka te naizgled zabranjuje suradnju Hrvatske sa Srbijom u predmetima ratnih zločina. Slučaj uhićenja Krunoslava Fehira u Srbiji najbolje potvrđuje tu tvrdnju.

U ovom su se predmetu tijela Republike Hrvatske – ministar pravosuđa i sudovi – dužni rukovoditi temeljnim ustavnim načelom koje nalaže da državljani Republike Hrvatske uživaju zaštitu Republike Hrvatske i kada se nalaze izvan njezinih granica (čl. 10. Ustava RH), obvezom poštovanja vladavine prava i temeljnih ljudskih prava (čl. 3.), načelom jednakosti svih pred zakonom (čl. 14.), posebnoj zaštiti branitelja (čl. 57) te međunarodnim ugovorima koji su dio unutarnjeg pravnog poretka (čl. 134. Ustava RH), a koji su iznad zakona uključujući načelo pružanja međunarodne pravne pomoći u dobroj vjeri. Stoga su dužni odgovoriti na zamolnicu koju je poslala Republika Srbija u vezi s kaznenim postupkom usprkos Zakonu o ništetnosti, odnosno protumačiti ga tako da ipak surađuju s tijelima Republike Srbije.

Zaštita državljana u inozemstvu kao temeljna ustavna zadaća državnih tijela prioritetno podrazumijeva sprečavanje neopravdanog kaznenog progona hrvatskih državljana, a uključuje diplomatsku, konzularnu, ali i pravnu zaštitu. Ministar pravosuđa i sudovi imaju pozitivnu obvezu poduzeti sve potrebne mjere koje će spriječiti povrede ljudskih prava državljana RH od strane stranih tijela vlasti. Situacija Krunoslava Fehira je par excellance primjer u kojem hrvatska državna tijela moraju djelovati na diplomatskoj, političkoj, pravnoj i međunarodnopravnoj razini radi sprečavanja njegova protupravnog i neosnovanog kaznenog progona u Republici Srbiji.

Međunarodni kazneni sudovi nisu, niti mogu, kazneno gonili osobe mlađe od 18, a međunarodna praksa naglašava da je osoba od 16 u takvim okolnostima primarno bila iskorištena od strane odraslih zapovjednika

Suradnja ministra pravosuđa i sudova može se i treba protumačiti i kao postupak sukladan Zakonu o ništetnosti, koji u čl. 3. dopušta da pravosudna tijela Republike Hrvatske postupaju po zamolnicama pravosudnih tijela Republike Srbije u kaznenim postupcima ako (zakonodavnim amandmanom riječ „jer“ je pod pritiskom Europske komisije u posljednji tren prije donošenja Zakona zamijenjena riječju „ako“) postupanje po takvim zamolnicama nije u suprotnosti s pravnim poretkom Republike Hrvatske niti šteti njezinoj suverenosti i sigurnosti. Jasno je da u vezi sa zamolnicom u kaznenom postupku protiv Krunoslava Fehira ne smije doći do odbijanja, nego do intenzivne suradnje s tijelima Srbije i da bi bilo u suprotnosti s pravnim poretkom RH kada bi zamolnica bila odbijena. Stoga je Ministar pravosuđa ispravno postupio kada je zamolnicu proslijedio sudovima na postupanje.

Pritom je s hrvatske strane potrebno istaknuti dvije bitne činjenice. Jedna je da za Krunoslava Fehira postoji zabrana dvostrukog suđenja, a druga da je on u vrijeme počinjenja kaznenih djela 1991. godine bio dijete. Načelo ne bis in idem, zajamčeno Ustavom RH, člankom 4. stavkom 1. Protokola br. 7 EKLJP, primjenjuje se ne samo unutar jedne države nego i među državama potpisnicama, uključujući Hrvatsku i Srbiju. Pojam „konačno oslobođen ili osuđen“ obuhvaća i obustavu kaznenog postupka na temelju sporazuma, što je prema praksi ESLJP (v. Zolotukhin v. Rusija, Mihalache v. Rumunjska) presuđena stvar (res judicata) u smislu Konvencije. U Fehirovu slučaju postupak je u Hrvatskoj pravomoćno obustavljen te mu se za isto djelo više ne može suditi nigdje. Ako Srbija nastavi progon i ne oslobodi Fehira odmah po dostavi hrvatskih dokaza o vođenju postupka, sklapanju sporazuma i obustavi, Hrvatska je dužna podnijeti tužbu protiv Srbije Europskom sudu za ljudska prava.

Druga važna okolnost je da je Fehir 1991. godine imao 16 godina, što znači da je bio dijete. Prema međunarodnom kaznenom pravu, osoba te dobi koja sudjeluje u oružanom sukobu, uključujući i počinjenje ratnih zločina, prvenstveno se smatra žrtvom, sukladno međunarodnim standardima zaštite djece u oružanim sukobima. Rimski statut MKS kvalificira novačenje djece mlađe od 15 godina u oružane snage ili njihovo korištenje u neprijateljstvima kao ratni zločin. Također, međunarodni kazneni sudovi nisu, niti mogu, kazneno gonili osobe mlađe od 18, a međunarodna praksa naglašava da je osoba od 16 u takvim okolnostima primarno bila iskorištena od strane odraslih zapovjednika. Stoga bi svaki kazneni progon Fehira u Srbiji bio ne samo pravno neutemeljen nego i u suprotnosti s temeljnim načelima međunarodne zaštite djece u oružanim sukobima.

Zaključno treba ponovo naglasiti općepoznate političke, moralne i ljudske konotacije ovog slučaja u kojem je riječ o osobi koja je već dvadeset godina, u teškim društvenim okolnostima i u okviru beskrajnih sudskih procesa, ipak omogućila donošenje presuda za najteže zločine i time pokazala gotovo nadljudsku hrabrost da ne šuti o likvidacijama i mučenjima srpskih civila u Osijeku 1991. Krunoslav Fehir se svojim svjedočenjem o bolnoj temi ratnih zločina nad civilima s hrvatske strane, koju vlasti i danas prešućuju i negiraju, izložio društvenoj osudi, prijetnjama i linču te bio obilježen kao izdajnik i državni neprijatelj. Riječ je o čovjeku koji već desetljeća bira istinu umjesto šutnje, moralnu odgovornost umjesto konformizma i ljudskost umjesto straha. I tu osobu koja je kao Hrvat imala hrabrosti svjedočiti protiv svojih suboraca i hrvatskog generala o zločinima nad srpskim civilima sada uhićuje Republika Srbija i želi joj suditi za ratne zločine.

Taj čin srpskih vlasti predstavlja perverzni balkanski pravni i moralni sunovrat bez presedana kojim se jasno daje do znanja da istina i savjest ne pružaju nikakvu zaštitu niti od strane države čijem etnicitetu su žrtve pripadale, nego se šalje zastrašujuća i brutalna poruka da će svako buduće svjedočenje o ratnim zločinima biti kažnjeno, a ne zaštićeno. Hrvatska se mora i može suprotstaviti svim pravnim sredstvima, a puno toga joj je na raspolaganju. U protivnom će Krunoslav Fehir morati tužiti zajednički i Republiku Hrvatsku i Republiku Srbiju zbog kršenja niza temeljnih ljudskih prava pred Europskim sudom za ljudska prava.

(Zlata Đurđević/Jutarnji.hr, foto: Pixabay)