Skip to main content

PAVLE RADIĆ: U potrazi za alternativama

Autonomija 24. мај 2018.
3 min čitanja

U onom malom od talibana na vlasti nekolonizovanom javnom prostoru rečeno je gotovo sve o civilizacijskom ćorsokaku u koji je Srbija ponovo dospela, pod Vučićem. Znamo već – obesmišljavanje parlamentarizma i institucija; autokratija na ivici ogoljene diktature; pripadnici i poštovaoci zločinačkog režima iz devedesetih ponovo na najvažnijim državnim funkcijama; prezir i ataci na političke oponente, nepoćudne nevladine organizacije i ono malo nezavisnih regulatornih tela koje sistem nije uspeo korumpirati i upodobiti. Sve to uz drastično gušenje neupodobljenih medija, tabloidno trovanje javnosti i provlačenje ljudi koji kritički govore o stvarnosti kroz blato.

U funkciji borbe za glasače i čuvanja vlasti, paradigmatična je pljačka prosečno školovanijih i obrazovanijih penzionera čije su penzije zakonito veće od inače uglavnom bednih. Režim zna da s jedne strane takvi penzioneri većinom nisu njegovi glasači – a nemoćni su da ga zbog pljačke ugroze – a sa druge strane, zna da će ta pljačka razveseliti veliku, sirotinjom frustriranu, penzionersku većinu koja mu takvim “namirivanjem jednakosti” postaje još pouzdanija glasačka podrška. A zakon? Ko te u današnjoj Srbiji pita za zakon, biće kako moćnik kaže i tačka.

Na spoljnopolitičkom planu umesto državničke odgovornosti gledamo diletantizam i provincijalni kič: sve se svelo na, da prostate, mrsomuđenje – i EU, i Rusija, i Kosovo. I Kina, i Burkina Faso, i Kuba… Sa jedne strane se svakodnevno glorifikuje Rusija i veliča Putinov kult, a s druge se u javnosti neprekidno šire laži, podozrenje i neretko neskrivena mržnja prema zapadnim društvima i njihovim vrednostima, ka kojima smo navodno usmereni evrointegracijskim procesima. Šizofrenija!

Onima koji nisu slepi kod očiju i gluvi kod ušiju, koji makar elementarno znaju razliku između laži i istine, sve navedeno odavno je manje-više poznato. Ali pitanje je šta raditi, kako se izbaviti iz bede? Kako organizovati delotvornu opoziciju nepodnošljivom političkom i vrednosnom poretku u koji se Srbija fatalno zapetljala. Konkretnije, kako formirati ozbiljniju opoziciju Vučićevom režimu koji je beskrupulozno privatizovao i društvo i državu (u opoziciju svakako ne spadaju pročetničke, promonarhističke i proklerikalne stranke i pokreti, jer su oni deo postojećeg vrednosnog sistema).

Jasno je i da je postojeća opozicija Vučiću slaba – razjedinjena, materijalno neobezbeđena, slabo organizovana, idejno dosta konfuzna i međusobno suprotstavljena. Njezina potencijalno najveća motivaciona i kreativna snaga – mladi i obrazovani – sve je manja, jer se takvi masovno iseljavaju iz zemlje. Vučićev režim sve je činio i čini da opoziciju razori i da je totalno marginalizuje. Sad šta je tu je, pitanje je šta da se radi? Govori se da bez objedinjavanja makar na minimalnom konsenzusu oko izbornih uslova nije moguće pobediti postojeći režim. U tome ima dosta istine. Sledi zaključak da opet treba začepiti nos – kao i kad se rušio Milošević – pa svi u jednu opozicionu kolonu. Pa kako bude.

Dragan Đilas – na beogradskim izborima kandidat za gradonačelnika sa najviše dobijenih opozicionih glasova – pokrenuo je inicijativu za objedinjavanje opozicionog fronta nazvanog Savez za Srbiju (SZS). Pozvao je brojne opozicione aktere, uključivši i ekstremno desne Dveri. PSG (Saša Janković) koji okuplja valjda najveći broj građanskih glasova zbog toga je rezolutno odbio čvršći opozicioni savez, ali je izrazio spremnost za tehničku saradnju oko pripreme i provođenja izbora. Sa stanovišta elementarnih principa političke doslednosti, to je zaista u redu. Ali da li je PSG u postojećoj situaciji neproduktivno isključiv? Nakon toga što je Narodna stranka hiperambicioznog Vuka Jeremića koja je obznanila svoj “politički vjeruju”, a koje će biti deo SZS – čini se da nije!

Naime, Nikola Jovanović, potpredsednik Jeremićeve Narodne stranke rekao je u Danasu: “Za nas je crvena linija da se buduća prelazna vlada (koju N. J. prejudicira posle obaranja Vučića – p.r) uzdrži od bilo kojih mera kojima bi se priznala, direktno ili indirektno, nezavisnost Kosova. Nedostojno bi bilo kada bi oličavali kontinuitet Vučićeve politike, koja svesno i direktno učestvuje u izgradnji međunarodnog subjektiviteta takozvane Republike Kosovo”. Iz stranke nije demantovan. Dilema više nema – NS se opredelila za ideološku poziciju, metaforički rečeno, i posle Koštunice – Koštunica! Može li se iz takve politike izroditi ikakva pristojnija budućnost Srbije, sve i da takva politika osvoji vlast? Videli smo da i sa njenim izvornim tvorcem Koštunicom – ne može. Sa nacionalističkim alhemičarima makar i u evropskim odelima i sa evropskim i američkim diplomama ne može nikako.

PSG-u se štošta drugo može prigovoriti – u nekim delovima nejasnom političkom programu, unutrašnjoj nekoherentnosti i nesređenim odnosima među rukovodećim kadrom, zbog čega brojni pojedinci istupaju iz pokreta – ali posle nedvosmislenih stavova Jeremićeve NS o odbrani famoznih “crvenih linija”, prigovorima za isključivost je objektivno malo mesta.

Pitanje je šta je onda alternativa objedinjavanju ideološko i vrednosno raznolike opozicije?

Alternativa je stvaranje više ideološko i vrednosno jasno profilisanih kolona, izlazak tako na izbore, pa posle izbora razmišljati o mogućoj saradnji i koalicijama.

(Autonomija)