Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Na Miloševićevom putu

Autonomija 05. мај 2020.
3 min čitanja

Ono što je Slobodan Milošević uradio sa Jugoslavijom – prkosom i zadrtom isključivošću inicijalno je gurnuvši najpre u politički haos i međunacionalnu mržnju, a potom u ratni pakao – na putu je Aleksandar Vučić da sada na svoj način uradi sa Srbijom.

Uzurpirajući poput Miloševića nekontrolisanu moć istom isključivošću i autokratskim prkosom doveo je Srbiju do ivice političkog haosa i međugrađanske mržnje. A od toga do građanskih sukoba, do pakla, samo je korak. Možda ni toliko.

Mladih radi – koji ne pamte razaranje i nestanak SFRJ, koji se o uzrocima njezine krize i tragičnog kraja truju lažima iz školskih i univerzitetskih udžbenika, iz nacionalističkih feljtona (iz istih izvora truju se i lažima o istoriji Drugog svetskog rata; o vajnom antifašizmu četnika i komunističkom antisrpstvu partizana) – treba reći zašto je i kako propala bivša nam država. Utoliko pre što se Srbija ponovo nalazi pred istim iskušenjem kao i nekadašnja SFRJ – evropeizacija i modenizacija, institucionalna vezanost sa Evropom i evroatlanskim integracijama (bez obzira što su sada pred ozbiljnim izazovima) ili ponovo glava u pesak, pa teraj Jovo nanovo infantilno se vezujući se za istočne despotije, antipode demokratskoj Evropi i svetu.

Dok se Jugoslavija posle Drugog svetskog rata menjala i modernizovala poštujući konstitutivne avnojevske principe, dok se prilagođavala duhu vremena, bila je poštovana i od svojih građana (ogromne većine), i od sveta. Kad je izgubila spremnost za promene i modernizaciju zapala je u stagnaciju i tavorenje. Tavorenje i dekadencija u višenacionalnim društvima zakonito rađaju dominantno nacionalističke radikalne ideje i strasti. To je bio slučaj i sa SFRJ. Iz neodržive situacije postojala su dva izlaza. Prvi je otrežnjenje svih upravljačkih elita od birokratske okoštalosti i traženje kreativnog izlaza iz stagnacije ili drugi – guranje glave u pesak i šminkerskim bajagi promenama održati status quo koji – pokazalo se kasnije – neminovno vodi u propast džave.

Za prvi izlaz bilo je ponuđeno rešenje. Nudilo ga je do nivoa „evrokomunizma“ evoluiralo slovenačko partijsko i republičko rukovodstvo, a rešenje je sažeto maksimom „Evropa zdaj“, Evropa odmah. Podrazumevalo je za Jugoslaviju ne lake i ne bezbolne promene, ali je po državu bilo isceliteljsko, spasonosno. U birokratskim strukturama drugih republičkih centara – posebno u Beogradu i Srbiji koju je Milošević tada uveliko zapalio nacionalizmom, koristeći pored ekonomskih problema i pitanje Kosova – „Evropa zdaj“ dočekano je s prezirom i sprdnjom. Tretirano je slovenačkim seperatizmom. Da nije bilo govora o slovenačkom separatizmu govori činjenica da je poslednji kongres slovenačkih reformskih komunista održan 1989. g pod sloganom „Z Jugoslavijo k Evropi, EVROPA ZDAJ“, što je značilo ne samo Sovenija da odmah krene ka evropskim vrednostima i integracijama, nego cela Jugoslavija. Ali avaj, džaba zadrtim birokratama opijenim nacionalizmom išta razumno nuditi. Spasonosnu evropeizaciju SFRJ – poslednju šansu njezinog preživljavanja – je nešto kasnije ponudio i za nju se zalegao Ante Marković, ali je bilo prekasno. Nacionalizam koji je poput oluje pod Miloševićem krenuo iz Beograda metastazirao je po celoj bivšoj zemlji do malignih razmera. Spasa za SFRJ više nije bilo.

Podsetili smo na propast SFRJ zbog toga što se Srbija – posle tridesetak godina propadanja i agonije – opet nalazi pred izborom „Evropa sad“, Evropa odmah, ili opet pred spasonosnim promenama glava u pesak? I u ovim, kao i u onim sudbonosnim vremenima na čelu Srbije opet je dozlaboga osvetoljubivi osioni autokrata koji zazire od evropskog modernizma i načina života, iako ga nominalno zagovara. Vučić suštinski Srbiju vezuje za despotije Rusije i daleke Kine. Da beznađe Srbije bude veće, to preferira i ono što se naziva njegovom dominantnom opozicijom koje ga samo personalno osporava.

Na unutrašnjem planu u suštinskim stvarima Vučić je kopija Miloševića – populizam, laži, obmane, boljitak ’samo što nije’, svim sredstvima razbija opoziciju i osvetnički ućutkuje svaki kritički glas u javnosti. Jedina razlika među njima je što je Milošević izbegavao javna pojavljivanja i medije, a Vučić je je bez stalnog prisustva na upodobljenim mu medijima – posebno televizijama – bolestan. Pandemiju korona virusa iskoristio je za uvođenje vanrednog stanja na neustavan način, suspendujući mnoga građanska prava (pri čemu su rezultati u suzbijanju pandemije u Srbiji gori nogo u zemljama u okruženju koje su uvele blaže restriktivne mere). Pandemija je pokazala pravo lice Vučićevog režima i poražavajuće stanje sistema kojim njegova nomenklatura kadrira i upravlja. Kad je ozlojeđena javnost svakovečernjim lupanjem u šerpe i lonce sa balkona pokazala ne toliko protest prema restriktivnim merama zbog pandemije, nego zbog njegovog režima, osvetoljubivi Vučić aktivirao je svoju paravojsku – navijačke horde koje su organizovane režimom sa krovova javnih ustanova i pojedinih stambenih zgrada počeli teror građana bakljadama, vatrometima, drekom i ozvučenim skandiranjem laži o opozicionim liderima, dovodeći napetost sa pobunjenim stanarima do ivice sukoba. Sličnu napetost do ivice građanskog sukoba Milošević je doveo čuvenim kontramitingom svojih pristalica 24.decembra ’96 g na mestu gde se svakodnevno masovno okupljala njegova opozicija. Srećom građanski sukob je nekako izbegnut. Da li će biti izbegnut i ovaj koji bezočno provocira Vučić?

E da, Milošević koji se sprdao sa slovenačkim „Evropa zdaj“ završio je u Hagu za ratne zločince a nacionalistička Srbija koja ga je podržavala u beznađu. A Slovenci? Eno ih u EU, u šengenskom režimu, sa mnogostruko većim nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika i kud i kamo spokojnijim životom. Nismo li i mi mogli biti kao i oni?

(Autonomija)