Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Memorandum SANU – smrtonosna tlapnja

Autonomija 29. нов 2017.
3 min čitanja

Dok među profesionalnim patriotama još nije utihnulo takmičenje u sablažnjavanju nad haškom presudom masovnom ubici Ratku Mladiću, u SANU je predstavljena knjiga „Memorandum SANU: posle 30 godina “. Valjda kao neka vrsta solidarnosti sa osuđenim, ne tako ogoljena kao patrijarhova, koji u presudi div-junaku, dokazano odgovornom za desetine hiljada pobijenih i ko zna koliko osakaćenih i ojađenih ljudi – prepoznaje đavolja posla. Kao i uvek, akademici su zabrinuti zbog gorke sudbine paćenog srpskog naroda izloženog nepravdi moćnika (mudrost i rečnik akademika sežu dalje od običnih smrtnika, nesposobnih za sintezu istorijske fenomenologije uroćene protiv Srba). Bezmalo istog dana i valjda iz istih razloga, Milorad Vučelić (nacoši mu tepaju – Vučela) nešto prizemnije i konkretnije od akademika i patrijarha obeznanjuje nam pretnje Bošnjaka i notornog Izetbegovića – doduše ovog puta juniora – vrištećim slovima naslovnice trovačkih „Večernjih novosti“. Krug devedesetih se ponovo zatvorio…

Spokojne uglednike SANU – koji se prave da nemaju nikakve veze sa katastrofom koja je zadesila SFRJ – prigodnim rečima predsednik Vladimir Kostić uveo je u smisao još jednog problematizovanja tog “nedovršenog teksta”, ne zna se kako (podmuklo, svakako) proturenog u javnost. To podmuklo proturanje u javnost ispada jedini problem Memoranduma. Po Kostiću, „SANU ima neizbežnu obavezu da ukaže na izvesne činjenice i sa sebe strese ‘istočni greh’ jednog zloupotrebljenog dokumenta“. I trala-lala-la.

Potom je na promociji poentirao jedan od tvoraca i doslednih čuvara Memoranduma Vasilije Krestić. „Akademija se tada ponela kao prava nacionalna, naučna institucija koja je znala da proceni vreme i događaje i koja je znala da ponudi izlazak iz krize, ali nažalost nisu bili dorasli oni u Srbiji, a naravno ni oni van nje, iz regiona, koji su hteli da ruše Jugoslaviju – da shvate suštinu memoranduma, nego su sve iskrivljavali onako kako im je u tom trenutku odgovaralo“. Sic! Samozadovoljno je ponovio samoindulgenciju sebe i bratije, ne videći moralnu i materijalnu pustoš Srbije, srpstva, te haos u „regionu“, a kamoli da ih dovede u vezu i sa idejama i praksom podstaknutih Memorandumom. Blago nama sa ovakvim akademicima i ovakvom akademijom.

Ipak, čast pojedincima – akademiku Mirku Simiću – koji je, zgrožen banalnošću i neodgovornošću tvoraca Memoranduma i licemernim oportunitetom ostalog članstva, napustio SANU 1995. godine. Iz egzila, iz Londona, akademik Simić i sada podseća na reči bivšeg predsednika SANU Pavla Savića – Memorandum je dokumenat rata i tempirana bomba za rušenje Jugoslavije. Kad je rat počeo, 18 akademika je objavilo apel za mir, ali niko sem Simića nije smogao snage da javno istupi iz SANU i bar delu javnosti Srbije skrene pažnju na pogubnost Miloševićeve politike u čijim temeljima je i najpogubniji otrov sa dugim trajanjem, otrov “nezavršenog dokumenta”. Spremnosti da se sagledaju posledice pogubnih tlapnji Memoranduma i ukupnog delovanja SANU proteklih decenija – tog komfornog gnezda oportunizma i konzervativizma – nema ni danas.

O Vučelićevom trovanju javnosti širenjem mržnje prema Bošnjacima i podgrevanju zla u BiH – zanatu kojeg je doveo do savršenstva tokom devedesetih – te cementiranju Dodikovog svevlašća prožetog masovnim pljačkama i korupcijom  – ne vredi trošiti reči. Vučela je Vučela, jednako devedesetih kao i sada, a to ga je i dovelo na čelo doduše i bez njega trovačkih novina. Nije problem u Vučeli, takvih opskurnih tipova ima svugde. Problem je što u vlasti koja se okružuje takvim ljudima i koja time pokazuje da nikako nema dobre namere.

Sve što se ovih dana događa u središtu javnog života – šminkanja SANU, besramno lupetanje patrijarha, Vučelićevo trovanje javnosti, svakodnevne aktivnosti vlasti – slika je razorenog društva u terminalnoj fazi maligniteta, a toj bolesti je uveliko doprineo Memorandum sa svojim nelustriranim kreatorima oslobođenih bilo kakve odgovornosti. Iz haških presuda baš ništa nismo hteli da shvatimo.

(Autonomija, fotografija: Wikimedia Commons)