Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Hamletovska dilema opozicije

Autonomija 21. сеп 2019.
3 min čitanja

Da je Srbija sad već decenijama u konfuziji (ili agoniji, kako vam drago) – političkoj, institucionalnoj, ekonomskoj, identitetskoj, moralnoj – jasno je valjda svakom ko je pri zdravoj pameti, ko gleda svojim očima, sluša svojim ušima i misli svojom glavom. Sadašnje očajno stanje mnogi vezuju za Vučićevu brutalizaciju političkog i uopšte javnog života – što su nesporne činjenice – ali ne treba prenebeći izvorne uzroke naše dugovečne nesređenosti i nesreće. Vučić i slični jurodivi tipovi izdanci su – možda je Vučić paradigmatski primer – onog što je pre tridesetak godina tadašnji (i današnji) uliznički pesnik i uglednik huškajući mase teatralno nazvao “događanje naroda”, a što su oni pri zdravoj pameti zvali revolucijom ološa (možda je primerenije suicidnu Miloševićevu revoluciju zvati revolucijom slabo prosvećenog naroda kojim je manipulisala nacionalistička ološ). Otrovnu čorbu koja je tada zakuvana u osnovi i danas kusamo. Iako su obećavali, postpetooktobarci na vlasti tu čorbu nisu prosuli nego su nastavili da je mešaju nudeći nam kvazidemokratski surogat uz samo retoričke otklone od Miloševićevog zla, da ga i dalje kusamo. Danas ni tih retoričkih ograda nema. Naprotiv, pa imamo to što imamo – šešeljevce i miloševićevce na vlasti i živimo kako živimo dok nam dece masovno beže u svet.

Do redovnih parlamentarnih izbora (valjda i pokrajinskih i lokalnih) ostalo je malo vremena. Sve poluge moći Vučić je stavio pod svoju kontrolu, pa o regularanosti izbornih uslova (čak ni u mesnim zajednicama) nema govora. Izbori su svedeni na farsu što šikaniranu opoziciju takva kakva je – marginalizovana, fragmentirana i iznad svega ideološki konfuzna, većinom delom predmoderna – stavilo pred hamletovsku dilemu učestvovati na njima ili ne. Sa stanovišta izvlačenja Srbije iz bede, jasno je da je nužno što pre smeniti hiperkorumpiranu osionu Vučićevu vlast koja neskrivenim marifetlucima kupuje vreme za opstanak.

Ono što razborite građane onespokojava nisu samo farsični izborni uslovi, nego i ideološka i programska konfuzija dominantne opozicije. Kod nje skoro da postoji koncenzus o neprekoračenju takozvanih “crvenih linija” (kako se onomad izrazio, i kako se i danas izražava bivši predsednik države Tadić), što u stvari znači neodustajanje od miloševićevskog nasleđa (Kosovo, RS u BiH, Crna Gora, odnos prema minulim ratovima i ratnim zločinima; to sve pojačano klerikalizmom kojeg je istine radi kod Miloševića bilo manje).

Šta su faktori realnog oponiranja ne samo Vučićevom režimu, nego i pogubnom političkom nasleđu koje je uprkos katastrofalnih posledica i danas živo i u vlasti i u dobrom delu opozicije? Recimo ovo:

– bez oklevanja rešiti kosovski mrtvi čvor koji je svojevremeno u Srbiji pogrešnim rešavanjem raspalio nacionalizam, potom posledično razorio Jugoslaviju, da bi danas bio jedan od nerešenih problema Evrope (EU) i drugih centara moći; jedini način da se razumno reši taj najveći problem Srbije je uvažiti realnost da je Kosovo danas objektivno nezavisna država, za druga rešenja je prekasno; bez rešenja kosovskog problema nema demokratske i prosperitetne Srbije sa bilo kojom vlasti.

– radikalno se ograditi od Miloševićevog nasleđa, osuditi njegove besmislene ratove i brojne ratne zločine počinjene pod srpskim znamenjem;

– radikalno se odreći paranoje nacionalizma i šovinizama, uspostaviti normalne odnose sa susedima (sa narodima sa kojima smo živili u istoj državi); iskreno a ne pritvorno pristupiti prema svim nacionalnim zajednicama koje žive u Srbiji;

– definitivno se okaniti naopakog i po Srbe u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, na Kosovu, pogubnog paternalizma. Znamo kako su naopakim paternalizmom beogradske politike bili instrumentalizovani, koju cenu su zbog toga platili i još plaćaju; o njihovim pravima i nacionalnom identitetu u državama u kojima žive brinuti demokratskim sredstvima a ne konstantnim plitkoumnim provokacijama suseda pogoršavati njihov položaj tamo gde žive;

– spoljnu politiku (razvojne vizije) nedvosmisleno usmeriti na evroatlanske a ne na evro-azijske integracije, što ne znači da sa svim državama (pa i članicama tog nama dalekog saveza) ne treba gajiti dobre odnose na bazi uzajamnih interesa;

– na unutrašnjem planu institucije i procedure koje brinu o javnom interesu što pre se moraju osloboditi od arogantne političe moći (pogotovo medije javnog informisanja), osigurati njihov slobodan rad temeljen na zakonima stalno podložan kontroli javnosti;

– ekonomski ambijent osloboditi političkih mengela i interesnih klanova, stvarno a ne deklerativno boriti se protiv korupcije i kriminala; uvoditi standarde poslovanja primerene razvijenim demokratskim društvima i Srbiju činiti sa njima kompatibilnom;

– kulturu osloboditi otrovnih nacionalističkih natruha i anahronizma te tako povratiti nacionalno samopouzdanje i samopoštovanje itd; itd;

Ko od aktuelne srpske opozicije bar približno svoje programe i vizije temelji na navedenim principima, ko se ne libi prekoračenja besmislenih “crvenih linija” (čuvanja Miloševićevog nasleđa)? Tek marginalne grupe, za sada slabašan Građanski demokratski forum pre svih, neke građanske grupe (NVO), te intelektualno i moralno stameni pojedinci kojima je stalo do prosperitetne a ne sluđene i propale Srbije.

Obaranje Vučićevog režima je dakle nužna pretpostavka izvlačenja Srbije iz očajnog stanja, ali samo po sebi nije dovoljno. Od prvorazredne je važnosti koji će ideološki i programski sadržaji zameniti Milošević-Šešeljevu ideologiju zla na kojoj (doduše bez ratova) u osnovi parazitira aktuelni režim. Samo personalno, a ne i ideološko i programsko oponiranje režimu ne znači ništa sem daljeg traćenja dragocenog vremena kojeg je Srbija zadnjih decenija nemilice ćerdala sluđena zlom nacionalizma (da podsetimo, nacionalizam nije izvorno zlo ni jednog naroda, nego je simptom agonije društva koje nije u stanju rešavati izazove pred kojima se nalazi pa nacionalizmom i šovinizmom krivicu za svoju nesposobnost svaljuje na druge).

(Autonomija, foto: Beta)