Upravo zato što budući spomenik žrtvama holokausta u svojim temeljima počiva na laži, a u izvedbi na simboličkoj otmici, on će, kada za mjesec i po dana bude svečano otkriven, usput otkriti i nekakvu istinu o Zagrebu: gradu koji smatra da je moguće svjedočiti o žrtvama skrivajući istovremeno ime njihovih krvnika.

Plagijat

Lokalnim medijima zakotrljao se veliki likovni skandal. Jesu li Dalibor Stošić i Krešimir Rogina, autori zagrebačkog spomenika žrtvama holokausta, zapravo ukrali ideju za svoj rad? Je li zid izgrađen od kovčega, koji će uskoro niknuti pokraj željezničkog kolodvora, lopovska kopija zida od kovčega što ga je još 1993. na Venecijanskom bijenalu izložio talijanski umjetnik Fabio Mauri? Je li potresni simbol deportacije zagrebačkih Židova, kojima je netom prije puta u logore i smrt oduzeta zadnja imovina, ustvari običan plagijat? Ni govora, tvrdi Stošić: optužba je „imbecilna“ i može je potpisati „samo likovno nepismen ignorant“. Iza nje se, štoviše, naziru „nacionalni kompleks manje vrijednosti“ i „dobro poznati hrvatski jal“. Ne bi li eliminirao jal iskompleksiranih imbecila, autor pojašnjava i kako je djelo točno nastalo: u pitanju je, kaže, „citat iz Spielbergova filma ‘Schindlerova lista’ transponiran u drugi medij“.

Problem je dakle apsolviran, ali naivnijem svjedoku likovnog skandala tek se na ovom mjestu ukazuje nerješiva dilema. U redu, Stošić i Rogina možda doista nisu ukrali Maurijevu ideju. Možda je njihov spomenik citat, a nije plagijat. Možda ih je stvarno inspirirala „Schindlerova lista“. Ali otkud, pobogu, Steven Spielberg na našem glavnom kolodvoru? I kakve veze ima holivudski hit o njemačkom Schindleru sa sudbinom nekoliko hiljada zagrebačkih Židova? Nikakve, naravno. A zašto bi i imao? Koncept hrvatskog likovnjačkog tandema izabran je, kao što znamo, na natječaju pokojnog gradonačelnika Milana Bandića za spomenik žrtvama holokausta. Znamo i da je sama ideja podizanja spomenika svim svjetskim žrtvama holokausta – a ne žrtvama NDH, među kojima su, osim Židova, bili Srbi, komunisti i Romi – od samog početka kritizirana iz vrlo razumljivih razloga: zato što je, podjednako razumljivijim riječima, zamišljena kao sramotna revizionistička papazjanija koja svjesno prešućuje odgovornost endehazijskog Zagreba za jezive zločine nad vlastitim stanovnicima. Znamo i da su spomenik zbog toga već osudili Židovska općina Zagreba i Svjetski židovski kongres. Znamo – ukratko – da je Bandićev natječaj bio dizajniran tako da tijelima šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu zatrpa prljavu savjest metropole: nije li onda sasvim logično da na takvom natječaju pobijedi spomenik inspiriran globalno poznatom pričom o židovskom stradanju, koja sa Zagrebom nema baš nikakve veze?

E sad: tamo gdje je u same temelje spomenika ugrađena revizionistička laž, ne može naposljetku ni biti posebno važno je li pri završnoj izvedbi riječ o plagijatu. Moglo bi, međutim, biti važno kakva je plagijat riječ. Prema svom originalnom značenju, izvornom smislu i latinskom korijenu, „plagijat“ naime doslovno označava „otmicu“. I to otmicu ljudi: riječ je od izvornog smisla i originalnog značenja još u 1. vijeku oteo rimski pjesnik Marcijal, načuvši da neki nesretnik naokolo prisvaja njegove stihove, pa sve od tada pod plagijatom mislimo uglavnom na „otimanje“ autorskog djela. Utoliko, ako Stošićev i Roginin memorijal kojim slučajem ipak jest plagijat, onda je na djelu vrlo mračna ironija: spomenik posvećen otetim ljudima i sam je, ispada, otmica. Čak ako plagijat i nije, ironija ostaje podjednako mračna: ono što spomenik, prešućujući krvnike, otima ovdašnjim žrtvama po drugi put je njihova tragična sudbina. I zato – kad se već pobjednici zagrebačkog natječaja otvoreno furaju na Spielberga – postoji jedan Spielbergov hit koji mnogo bolje od „Schindlerove liste“ opisuje to što svojim spomenikom čine. Film se, naravno, zove „Otimači izgubljenog kovčega“.

Ne pristaje li taj naslov mnogo bolje izabranom umjetničkom konceptu? Nisu li Stošić i Rogina – sudjelujući u natječaju koji očito zataškava ustašluk – simbolički iznova žrtvama oteli kovčege, te strašne metonimije izgubljenih života? I nisu li od kovčega zatim sagradili zid koji će posve zakloniti pogled na sve ono što se u Zagrebu početkom četrdesetih doista događalo?

Netko će reći da ne treba kriviti umjetnike za Bandićeve odluke, da oni nisu krojili kriterije natječaja i da zato ne mogu biti odgovorni za revizionistički kontekst u kojem podižu svoje djelo. Pogotovo ne Rogina, koji arhitektonski potpisuje samo okoliš spomenika. Ali hajde da ipak ne bježimo tako brzo od odgovornosti tamo gdje je baš bijeg od odgovornosti suština problema. Napokon, ona mračna ironija tek treba postati za nijansu mračnija: upravo zato što budući zagrebački spomenik u svojim temeljima počiva na laži, a u izvedbi na simboličkoj otmici, on će naposljetku, kada za mjesec i po dana bude svečano otkriven, usput otkriti i nekakvu istinu o Zagrebu. Otkrit će istinu o gradu čijeg se sjećanja na židovske žrtve unaprijed odriču i lokalna židovska općina i Svjetski židovski kongres. O gradu koji vlastite žrtve razdvaja vjerujući da su neke vrijedne spomena, a druge prešućivanja. O gradu koji smatra da je moguće svjedočiti o žrtvama skrivajući istovremeno ime njihovih krvnika.

Spomenik Dalibora Stošića i Krešimira Rogine posvećen žrtvama holokausta, drugim riječima, ponajmanje će govoriti o prošlim žrtvama. Ali će zato mnogo toga reći o današnjim nama.

Tito i to

Neobična znači pojava, ti spomenici: neki se podižu da unište sjećanje, drugi su srušeni, a sjećanje ostaje. Kada se ono Republika Hrvatska, prije tridesetak godina, masovno raščišćavala od bista i kipova Josipa Broza – ne bi li na podestima napravila mjesta za novog velikog vođu minijaturnog naroda – ideja je bila skupa sa skulpturama na otpad odložiti i uspomenu na Tita. I, kako je to prošlo? Umjesto odgovora, evo kratkog pregleda svježijih kulturnih zbivanja po čitavoj pokojnoj državi. Na YouTubeu, recimo, odnedavno možete pogledati dugo najavljivani dokumentarac „Galeb“ Ivana Živkovića Žike, nastao prema zamisli Denisa Kuljiša, snimljen u koprodukciji samog režisera, splitskog poduzetnika Juroslava Buljubašića i Al Jazeere. Priča o brodu koji je postao simbol Titove izgradnje nesvrstanog pokreta žanrovski je konvencionalna: red arhivskih snimki, riječ svjedoka i stručnjaka, apologija slavne povijesti, poneka anegdota… S druge strane, opet, sugovornici su zanimljivi – tu su Budimir Lončar, Stipe Mesić i Tanja Petovar, među ostalim – a i produkcijsku ambiciju vrijedi pohvaliti. Daleko je zato skromniji petnaestominutni filmić Valtera Černjula „Tito i kovari“, koji je u povodu nedavne 100. godišnjice Labinske republike izdalo Društvo Josip Broz Tito iz Labina: taj lijepi mali album arhivskih fotografija dostupan je također na YouTubeu. Iz Zenice stiže zgodna vijest o Harisu Telaloviću, učeniku devetog razreda osnovne škole, koji se upravo sprema objaviti knjigu „Josip Broz Tito u očima dječaka 21. stoljeća“. Kad smo kod klinaca, u Srbiji je početkom ovog mjeseca emitirana snimka dječice iz Gračanice koja voljenom predsjedniku Aleksandru Vučiću pjevaju rođendansku pjesmicu: novinari su, kao po komandi, povukli paralelu s nekadašnjim proslavama Dana mladosti. I u drugim je medijima Tito obavezna referenca pri tumačenju aktualnih zbivanja. Pišući u Jutarnjem listu o debaklu projekta masovnog cijepljenja, Jurica Pavičić u polušali pita: „Da je Tito živ, bismo li danas imali cjepivo?“ Iz gostovanja Ive Goldsteina u HRT-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ desničarski portaloidi plasiraju u naslove skandaloznu izjavu kako „Tito nije bio jugonacionalist“: vijest da je jugonacionalizam sahranjen još s prvom Jugoslavijom, protiv koje se Broz borio, do njih izgleda još nije stigla, ali polako, prošlo je od tada tek 80 godina, ima vremena… O Titu se, ukratko, i dalje bez prestanka priča, piše i snima: govori se pritom, doduše, sve i svašta. A opet, kada se sjetimo onog antititoističkog zanosa otprije tri decenije, možda je bolje i to nego ništa.

Tri rečenice

Jesmo li se ono u jednom trenutku bili dotakli pitanja umjetničke odgovornosti? Stvar je pipava, zamršena i složena. Ovih dana, recimo, srpska glumica Danijela Štajnfeld optužila je svog dosta starijeg i daleko moćnijeg kolegu Branislava Lečića, svojedobno ministra kulture i medija, za silovanje koje je, kaže, počinio 2012. godine. Lečić optužbu odlučno poriče. Za snimku njihovog kasnijeg razgovora – objavljenu na portalu Insajder – na kojoj Danijeli Štajnfeld prvo kaže da se sjeća kako je plakala, a zatim joj objašnjava da je ustvari „dostignuće“ i „čast“ kada se on seksualno zainteresira za nekoga, tvrdi da je nastala na kazališnim probama. Ni u jednoj poznatoj predstavi, doduše, nema takvog dijaloga. Ali tko bi znao s ovakvim optužbama: i one su, znamo, stvar pipava, zamršena i složena.

Umjesto komentara, ovdje ćemo zato zabilježiti samo tri kratke rečenice što ih je Lečićeva kolegica iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Mirjana Karanović neki dan mejlom poslala kazališnoj upravi: „Poštovani, obaveštavam vas da odbijam da igram sa Branislavom Lečićem u predstavi ‘Mamu mu jebem ko je prvi počeo’, u znak protesta protiv njegovog ponašanja prema koleginici Danijeli Štajnfeld. Ovo se odnosi i na sve buduće predstave sa istim glumcem. Spremna sam da predstavu igram ukoliko se odlučite da ga zameni drugi glumac“.

Mimo kalkulacija i suvišnog objašnjavanja, Karanović tako u ovu mučnu priču nije unijela ništa osim umjetničke odgovornosti i vlastite slobode izbora. Pa je odjednom ispalo da ne mora biti pipavo, ni zamršeno, ni složeno. Nego tako prokleto jednostavno. Pod uvjetom, jasno, da ste Mirjana Karanović ili netko nalik njoj.

In memoriam

Tiho, u 91. godini, otišla je Irena Vrkljan. Oduvijek na rubu bučne matice našeg tzv. književnog života: možda zbog njenog vlastitog životnog puta koji ju je iz Beograda preko Zagreba odveo u Njemačku, pa se ovamo za stalno vratila tek posljednjih godina. Možda zbog pisanja: za fragmentirano, asocijativno, (auto)biografsko oblikovanje ženskog subjekta, kojim je ispisana najprepoznatljivija dionica njezina opusa, nije bilo dovoljno interesa ni mjesta među centralnim obrascima i modama. A možda su u autobiografskom ključu književnosti životni i književni razlozi ionako nerazmrsivi.

Svejedno, neće biti suvislije antologije ni povijesti naše književnosti od polovice prošlog vijeka naovamo u kojem veliko mjesto neće zauzeti Irena Vrkljan. Tamo će vjerojatno biti dosta riječi o njenim tekstovima iz osamdesetih, o romanima „Svila, škare“ (1984.) i „Marina ili o biografiji“ (1986.), o uspostavljanju domaćih koordinata ženskog pisma. Pitanje je, ipak, koliko će takvi pregledi moći zahvatiti opus široko razveden kroz tridesetak knjiga: od „krugovaškog“ ulaska na pjesničku scenu sredinom pedesetih pod znakom nadrealizma, preko poetičkog pomjeranja prema autobiografiji, do autorski snažno obilježenih krimića, kratkih priča, epistolarne proze. Uza sve to još i radio-drame, TV-scenariji, brojni prijevodi… Književnost kojoj se tako fascinantan opus razvija na rubovima morala bi imati nevjerojatno bogato središte, iako ga, znamo, baš i nema. Ali nema ni veze: oni koji će Irenu Vrkljan tek čitati, one koje su je čitale i svi koji je sada čitaju time se ionako najčešće ne zamaraju.

Boris Postnikov (Novosti)