Samo da rata ne bude – nije li takvo stanje duhova na Balkanu trideset godina nakon kataklizme devedesetih? Nakon što su Putinovi tenkovi 24. veljače 2022. provalili u Ukrajinu, a godinu i pol kasnije, nakon Hamasova pokolja izraelskih civila, i Netanyahuovi u Gazu, sve ovdašnje “komšijske” mržnje devedesetih istodobno su izgubile na važnosti i dobile novu injekciju mržnje: u tek nešto više od dvije godine otkako je Putin vojskom nasrnuo na Europu, nove zloguke opasnosti na Balkanu u drugi su plan gurnule većinu kolektivnih trauma devedesetih – što, naravno, ne znači da su ih i izliječile. Među te nezaliječene traume, koje se lako mogu prometnuti u klice novog rata, pripadaju i izravno suprotstavljene pripovijesti o kolovozu 1995. u Hrvatskoj – pripovijest o oslobađanju, kako akciju Oluja doživljavaju u Hrvatskoj i Federaciji BiH, ili pripovijest o “najvećem etničkom čišćenju u Europi poslije Drugog svjetskog rata”, kako je Oluju nazvao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

A samo su četiri godine prošle otkako su Andrej Plenković i Milorad Pupovac, vođe najjače hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj i koalicijski partneri u parlamentarnoj većini, u povodu 25. obljetnice Oluje službeno, s vladine razine, 2020. pokrenuli ohrabrujući hrvatsko-srpski pomirbeni proces: potpredsjednik SDSS-a otišao je na obilježavanje Oluje u Knin, potpredsjednik hrvatske vlade Tomo Medved, i sam hrvatski ratni veteran, sudjelovao je na komemoraciji ubijenim srpskim civilima u Gruborima; premijer Plenković otišao je u Varivode, poprište zločina nad Srbima, a srpski predstavnici u Škabrnju, jedno od najvećih hrvatskih stratišta devedesetih; Andrej Plenković tih je dana govorio o “novoj fazi odnosa hrvatskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj”; o “uključivom, tolerantnom društvu, koje zna što je to pomirba i zajednička budućnost”; o “gestama i iskazivanju pijeteta prema žrtvama koje to nedvojbeno zaslužuju”. Takva dobra volja požnjela je bila i prve dobre plodove: u siječnju prošle godine, u povodu pravoslavnog Uskrsa, u Zagreb je došao tadašnji potpredsjednik srpske vlade i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić s delegacijom, a na svečanosti kojoj je domaćin bio Milorad Pupovac govorio je hrvatski premijer Andrej Plenković.

Od tih poruka dobre volje danas ni kamen na kamenu nije ostao. Premda Hrvatska ima istog premijera, Andreja Plenkovića, politički ton njegovoj vladi određuje radikalno desni i otvoreno antisrpski Domovinski pokret (DP), koalicijski partner HDZ-a čiji čelnici ni ne kriju da su spremni pregovarati o svemu osim o tome da stranka hrvatskih Srba, Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) Milorada Pupovca, ne smije sudjelovati u izvršnoj vlasti. Tolika politička regresija u Hrvatskoj dogodila se valjda samo još 1990., kada je vlast u zemlji preuzeo nacionalistički HDZ Franje Tuđmana – ali tada su uvjeti bili neusporedivo lošiji, jer današnjoj Hrvatskoj, članici EU, ne prijeti nikakav Slobodan Milošević pa da bi prijetnja izvana mogla, kao devedesetih, raspiriti hrvatski nacionalizam. Danas, međutim, po licu cijele Europe štrca blato nacionalizma s gusjenica ruskih tenkova koji ruju ukrajinske njive – a to na Balkan ne može donijeti ništa dobra.

A kad je tako, ne treba ni gajiti iluzije: od srpsko-hrvatskog razumijevanja oko Oluje u dogledno vrijeme neće biti ništa. Niti će politika u Srbiji priznati opravdanu volju Hrvatske da 1995. oslobodi svoj četiri godine zaposjednuti teritorij, niti će desničarska vlast u Hrvatskoj iskazati razumijevanje za način na koji su Oluju doživjeli Srbi, a naročito stanovnici nekada okupirane Krajine. Štoviše, ove godine, vjerojatno snažnije nego ikad dosad, možemo očekivati osvetoljubivi trijumfalizam u Hrvatskoj i teatralnu politizaciju u Srbiji; ove godine, početak kolovoza u dvije će zemlje gotovo sigurno biti obilježen demonstracijama političkog natražnjaštva, osvetoljubive mržnje i militarističkog hvastanja kakvima dugo nismo svjedočili. Najviše štete od toga će, naravno, imati oni u čije se ime politika najviše i zaklinje: obični ljudi, Hrvati i Srbi, kojima je usprkos svemu živjeti zajedno; i bit će, ni u to ne treba sumnjati, još jednom zloupotrijebljeno sjećanje na sve žrtve devedesetih, koje su pale samo zato što je glupavo nasilničko inaćenje, onda kao i danas, bilo i ostalo jedini trajan princip međunacionalne politike na Balkanu.

O Oluji sve su činjenice poznate, do u detalje: nakon četiri godine okupacije trećine teritorija unutar međunarodno priznatih granica, nakon strašnih razaranja i gotovo pola milijuna protjeranih Hrvata, Hrvatska vojska u samo je četiri dana, od 4. do 8. kolovoza 1995., oslobodila najveći dio zaposjednutog područja, od Jasenovca na sjeveroistoku do prilazima Sinju na jugoistoku, uključujući i Knin, sjedište samoproglašene i nepriznate Krajine. Manji dio Hrvatskoj nedostupnog područja u zapadnoj Slavoniji oslobođen je tri mjeseca ranije, u akciji Bljesak, a još jedini preostali Hrvatskoj nedostupan dio, istočna Slavonija, do siječnja 1998. reintegrirat će se u hrvatski ustavnopravni poredak u spektakularno uspješnoj operaciji mirne reintegracije, bez jedne jedine žrtve, nakon što je Franjo Tuđman u Daytonu, kao uvjet da potpiše mirovni sporazum o BiH, postigao jamstva međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji preostaloga okupiranog dijela unutar međunarodno priznatih hrvatskih granica.

No Oluja, namjerno ili ne, nije bila samo oslobađanje zaposjednutog područja, nego i pražnjenje Hrvatske od Srba, njezinih građana. Zajedno s vojskom Krajine otišli su i civili: između 150 i 250 tisuća hrvatskih Srba napustilo je Krajinu; golem dio Hrvatske ostao je pust, da do dana današnjega takav i ostane. Franjo Tuđman mogao je likovati: vozeći se dvadeset dana poslije Oluje “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split upravo oslobođenom ličkom željezničkom prugom, umjesto da nakon bitke smiri strasti i pokrene pomirenje, izrekao je više sramotnih rečenica koje su ušle u povijest političke osvetoljubivosti i beščašća. Jedna je od njih i ova: “Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni svoje prljave pare, devize ni gaće.” Te su Tuđmanove rečenice svakako značile legitimaciju i dopuštenje za ono što je već trajalo, a nastavilo se i u mjesecima koji su uslijedili: premda ispražnjena, bivša Krajina pretvorena je u poprište pljačke, nasilja i ubijanja rijetkih srpskih staraca koji su – ili ne mogavši otići ili vjerujući Tuđmanovom javnom pozivu da ostanu i javno izrečenim jamstvima o sigurnosti – odbili napustiti svoju zemlju. Tih nekoliko mjeseci samovoljnog hrvatskog osvetničkog nasilja u kasno ljeto, jesen i zimu 1995., zajedno s groznim Tuđmanovim ratom protiv Bošnjaka u BiH 1993. godine, uvelike su potamnili opravdani, često i herojski hrvatski otpor tenkovskim brigadama JNA koje su ujesen i zimu 1991. srušile trećinu Hrvatske.

Činilo se ipak da će kontroverzu Oluje raspetljati Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pravna institucija kakvu svijet poslije Sirije, Ukrajine i Gaze više ne može ni zamisliti: vjerodostojan sud s mandatom i povjerenjem Ujedinjenih naroda, kojemu je vjerovao cijeli razumni svijet, uključujući često i one kojima je sudio. No ta se nada prometnula u zapanjeno razočaranje: umjesto da precizno utvrdi činjenice i iz njih izvede konzekventne pravne zaključke koji će omogućiti kolektivno smirenje u povijesnoj, moralnoj i političkoj istini, Haški sud, kada je o Oluji riječ, postigao je izravno suprotan, najnepoželjniji mogući rezultat: dva sudska vijeća donijela su dvije presude u kojima su “na osnovu istih činjenica i istog prava došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana”, kako je to formulirano u korisnom, besplatno dostupnom i informativnom interaktivnom narativu “Oluja u Hagu” Centra za tranzicijsku pravdu Sense iz Pule. Ondje stoji ovako: “Od svih presuda optuženima za zločine u Hrvatskoj, najkontroverznija je, nesumnjivo, ona za ‘Oluju’. Generali Hrvatske vojske Ante Gotovina i Mladen Markač su najprije jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora, da bi u žalbenom postupku obojica bili oslobođeni tijesnom većinom glasova (3:2). Za oslobađajuću presudu glasali su suci Theodor Meron, Mehmet Güney i Patrick Robinson, a protiv su bili suci Fausto Pocar i Carmel Agius. U tim presudama Raspravno i Žalbeno vijeće su – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana.”

Drugim riječima, čak ni vrhunski pravnici, dobronamjerni, osobno nezainteresirani i nadasve profesionalni suci Haškog suda nisu postigli ništa više od notorno navijački orijentiranih političara u Hrvatskoj i Srbiji. Dvije dijametralno suprotne presude, donesene protiv istih optuženika na osnovu istih činjenica, samo su učvrstile i legitimirale oprečna tumačenja Oluje u Srbiji i u Hrvatskoj, u srpskoj i u hrvatskoj kolektivnoj imaginaciji, a od toga teško da može biti nepovoljnijeg zaloga za budućnost. Pritom je tragično to što obje strane odbijaju priznati ono što je u analizi Oluje na Haškome sudu ipak kvalitetno i neupitno: precizno ustanovljene činjenice. Jer, činjenice – sve činjenice – ne idu u prilog ni hrvatskoj ni srpskoj službenoj interpretaciji, ni hrvatskoj ni srpskoj politici. Oluja, naime, zajedno s onim što joj je slijedilo, jest bila i jedno i drugo istodobno: i oslobađanje i etničko čišćenje; i pobjeda i zločinstvo; i pravda i nepravda; i časna vojnička akcija i divljaštvo nasilničke rulje. Da nacionalističke politike u Hrvatskoj i Srbiji nisu, nažalost, u stanju prihvatiti tu cijelu i kompleksnu istinu, u proteklih smo se 29 godina višestruko i bolno uvjerili.

I što vrijeme dalje prolazi, a svijet i Europa tonu sve dublje u srednji vijek 21. stoljeća, sve je manje nade da bi se to moglo promijeniti. Kako i zašto, naime, očekivati da hrvatska politika prihvati minuciozna razmatranja o “neselektivnom granatiranju” Knina 4. kolovoza 1995., u kojima su suci Haškog suda doslovno brojili koliko je metara od cilja pala hrvatska granata, kada na ekranima vlastitih mobitela već mjesecima svjedočimo kako izraelski tenkovi pred očima cijelog svijeta u prah i pepeo melju bolnice i škole u Gazi, i pod njima mrtva tijela desetaka tisuća palestinskih žena i djece? Kako i zašto, s druge strane, očekivati da bi Vučićeva Srbija mogla početi prihvaćati vlastitu odgovornost za rat devedesetih u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, kada se Putin, koji je prije dvije godine pokrenuo najveću invaziju na tlo Europe poslije Drugoga svjetskog rata, Vučiću i Dodiku otvoreno nudi kao sponzor za obnavljanje planova devedesetih, koje su u djelo počeli provoditi Vučićevi i Dodikovi politički oci, Milošević, Šešelj, Karadžić i Mladić?

Oluja i sjećanje na nju, dakle, ostaju trajna regionalna trauma, jedan od onih povijesnih lomova u kojima zlonamjerne politike i desetljećima kasnije pronalaze razloge za nedostojni trijumfalizam, autoviktimizaciju, resantiman i političku zlu volju. Danas, u sigurnosnim i političkim uvjetima u kojima žive regija i Europa, valja se samo nadati da ti kolektivni otrovi atmosferu u regiji neće pretvoriti u neki novi ratni vrtlog. I zato, uoči ovogodišnjeg obilježavanja Oluje – koje će, bez ikakve sumnje, na obje strane biti još jedan trijumfalističko-viktimizacijski dernek – preostaje nam samo ponoviti plemeniti stih najvećega od naših mudrih trubadura: “Samo da rata ne bude.”

Boris Pavelić (Autonomija/naslovna fotografija: N1)

Tekst je napisan uz podršku forumaZFD Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”