Opsesivna kontrola medijskog prostora maskira političku bezidejnost i impotenciju onih koji vode Hrvatsku i Srbiju u ovom trenutku. Vučićevo trbuhozborenje kroz većinu srpskih medija stvara privid da u ovoj zemlji teku med i mlijeko. Međutim, činjenica jest da je srpsko društvo materijalno i duhovno devastirano nasljeđem i svojom ulogom u ratovima iz 1990-ih i svakom iole normalnom teško je zamisliti da bi onaj koji je imao aktivnu ulogu u toj devastaciji, a Vučić svakako jest, mogao biti nositelj iskrenog suočavanja s tom i takvom prošlošću. Vučićev hrvatski ideološki brat iz ’90-ih – obojica su, naime, dijelili fascinaciju domaćim izdajnicima i poraženim ideologijama iz II. svjetskog rata, te ih pokušavali amnestirati u novom političkom kontekstu – Zlatko Hasanbegović je u svom kratkom mandatu kao ministar kulture napravio kulturocid koji po opsegu nadmašuje onaj napravljen početkom devedesetih, kad se hrvatska kultura administrativno i fizički čistila od svih stranih elemenata, naročito onih srpskih, ističe u razgovoru za Danas hrvatski reditelj Oliver Frljić.

* Šta se desilo s pozivom srpskim pozorištima za rad na predstavi o Aleksandru Vučiću?

– Nijednog trenutka nisam doista vjerovao da na čelu kazališnih institucija u Srbiji tada, a i danas postoji osoba koja bi se usudila prihvatiti moj prijedlog da se radi predstava o Vučiću. Ta gesta bila je više konstatacija poražavajućeg stanja u kulturi Srbije gdje je u institucionalnom sektoru protjeran, ušutkan ili korumpiran svaki kritički glas. Ovakvu predstavu bih mogao zamisliti u Ateljeu 212, da je na njegovom čelu ostao Kokan Mladenović. On je imao, a vjerujem da ima i sada dovoljno hrabrosti da tako nešto napravi.

* Ko bi glumio Vučića?

– Pada mi napamet Miki Manojlović. On bi bez većih poteškoća moga utjeloviti proturječja i licemjerje aktualnog predsjednika Srbije. Uostalom, zar nije njegovo prisustvo na svečanoj večeri koju je Kolinda priredila za Vučića tijekom njegovog posjeta Hrvatskoj bila generalna proba za tu ulogu? Vjerujem da mu zalogaje nisu ometale činjenice da je Vučić bio Šešeljeva desna ruka, a da Grabar-Kitarović dolazi iz političke partije odgovorne za protjerivanje stotina tisuća Srba iz Hrvatske tijekom „Oluje“.

* Zašto se Srbija nikada nije na adekvatan način pozabavila sa svojom ratnom prošlošću?

– Kako očekivati bavljenje tom prošlošću, ukoliko onaj koji ima direktnu odgovornost za tu prošlost jest danas predsjednik Srbije? Prevedeno na hrvatski – kako očekivati od društva da se suoči s ratnim zločinima napravljenim pod visokim državnim pokroviteljstvom, ukoliko stranka – čitaj HDZ – koja je sponzorirala te zločine i dalje vodi Hrvatsku? Hrvatska je plaćala basnoslovne iznose da bi se u Hagu branili ljudi koji su na kraju pravomoćno osuđeni za ratne zločine, ali ne znam nijedan primjer gdje je ista ta Hrvatska plaćala sudske procese onima koji su bili žrtve njezine politike.

* U nekoliko predstava bavite se balkanskom prošlošću – Aleksandra Zec, Izbrisani… Kako gledate na to što svaka država slavi svoje ratne zločince?

– Kao civilizacijski poraz, ali i nastavak dehumanizacije žrtava tih istih ratnih zločinaca. Službena recepcija i intepretacija samoubojstvo Slobodana Praljka u Hrvatskoj, nakon pravomoćne presude, bile su oblik političke beatifikacije – ne samo ovog čovjeka, nego i politike hrvatskih teritorijalnih pretenzija koju je on provodio u BiH. Slavljenje ratnih zločinaca kao heroja vidim i kao autoamnestiranje od odgovornosti onih koji su takve politike ili podržavali ili u njima aktivno sudjelovali ili ih pasivno promatrali. Pogledajte današnju Jadranku Kosor – osobu koju je politički izmislio Franjo Tuđman, a koja danas fingira kritičnost spram HDZ-a – upravo ta osoba je fizičku likvidaciju Aleksandre Zec dovršila kroz onu simboličku. Kao ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, ona je preživjelim bratu i sestri uručila Vladinu odluku o dodjeli jednokratne novčane pomoći od 1,5 milijuna kuna, čime se Republika Hrvatska de facto riješila odgovornosti za zločine koje su u ovom slučaju počinili pripadnici njezinih oružanih snaga. NJezin primjer pokazuje da se zločin može itekako slaviti i uz izražavanje formalne sućuti spram njegovih žrtava. Krokodilske suze onih koji su aktivno sudjelovali u kreiranju politike koja je ubila Aleksandru Zec ili bilo koju drugu nevinu žrtvu na prostoru bivše Jugoslavije još će dugo stvarati političko blato na ovim prostorima.

* Da li je istražen slučaj provaljivanja u vaš stan i stan vaše devojke?

– O provalama i istragama, ako su kakve uslijedile, nikada nisam dobio nikakve zvanične informaciju. Nepoznati netko je samo s javno izrečenih verbalnih prijetnji tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka prešao na djelo. Vjerojatno bi, da su još uvijek vesele 1990-e, netko s provala i prijetnji prošao na sljedeći logičan korak u ovom kontekstu – fizičku likvidaciju. U cijeloj toj svinjariji, u cijeloj toj harangi orkestriranoj od HDZ-a i medija pod njihovom kontrolom, ne treba zaboraviti ni ulogu drage nam predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je svojim pismom Miloradu Pupovcu dolila ulje na vatru užeglih nacionalnih strasti. Što građanin jedne zemlje može poželjeti više od predsjednice koja u svoje radno vrijeme targetira nacionalne izrode?

* Nacionalizam je sve jači, a u užbenicima istorije izvrću se činjenice o onome što se događalo devedesetih. Zašto nam se to dešava?

– Zašto mislite da nam se to dešava, a da mi nemamo nikakve zasluge u tome? Zar građanski kukavičluk većeg dijela postjugoslovenskih zajednica nije stvorio uvjete u kojima su notorne laži postale neupitne nacionalne istine? Odite u više razrede osnovne škole u Srbiji, pa pitajte djecu što se dogodilo u Srebrenici. Ili njihove vršnjake u Hrvatskoj za logor Lora u Splitu. Kolektivni zaborav se na ovim prostorima proizvodi kontinuirano već 30 godina. Ne bih rekao da nam se to dešava. Mi itekako sudjelujemo – aktivno ili pasivno – u silovanju fakata iz devedesetih. U Hrvatskoj postoji prešutni konsenzus da se o Jugoslaviji može govoriti isključivo kao o nečemu negativnom. Obavezni tip diskursa u svakom javnom nastupi o bivšoj državnoj zajednici je onaj autoviktimizirajući. Ako smo kolektivno pristali na nešto takvo, onda ne možemo govoriti da nam se to dešava.

* Da li onda može doći do pomirenja na ovim prostorima?

– Kad govorimo o pomirenju, treba postaviti pitanje – tko bi se s kim trebao pomiriti. Ja ni s kim nisam ulazio u sukob, niti delegirao nekoga da se sukobi u moje ime. S ljudima s kojima dijelim iste društvene vrijednosti i kulturne afinitete nemam se nikakvu potrebu miriti jer se nikada nisam niti sukobljavao. Po meni država ili nacija nikada nisu bile vrijednosti zbog kojih bi se trebalo pucati na nekoga. Na razini državne politike mislim da do iskrenog pomirenja između Srbije i Hrvatske nikada neće doći. Dominantna bilateralna politika koje te dvije države vode proteklih skoro trideset godina mogle bi se označiti naslovom filma Žike Pavlovića „Nasvidenje v naslednji vojni“.

* Kolika je uloga EU u tome?

– Evropska unija je već duže u ozbiljnoj krizi. Sve veći broj njezinih članica suočava se s ozbiljnim demokratskim deficitom, pogoršanjem manjinski prava i demokratskom legitimacijom političkih platformi koje su suštinski antidemokratske i fašistoidne. Zar mislite da se politika tihog sukoba između Srbije i Hrvatske ne može voditi u okviru EU-a? Članstvo u EU nije garant za ništa – to možda najbolje pokazuju Mađarska i Poljska. Vjerujem da bi političko licemjerje Hrvatske i Srbije u trenutku ulaska ove druge u EU dobilo novu masku, ali sadržaj ispod te maske se ne bi značajno promijenio.

* Da li biste se ikad bavili politkom?

– Politikom se kontinuirano bavim kroz svoj rad. Ali pretpostavljam da me pitate za politički angažman u okviru neke partije. Imam preveliku sumnju u demokratske institucije i dominantne oblike političke reprezentacije da bih se politikom bavio na taj način. A još uvijek imam i želudac.

* Na kom projektu trenutno radite?

– Trenutno radim u Hanoveru na projektu koji za polazište uzima Lessingovu dramu „Nathan Mudri“. Obično se ova drama navodi kao primjer dramske književnosti koja pledira za vjersku snošljvost, ali „closer reading“ pokazuje u njoj jedan izrazito antisemtski, a posredno i islamofobni sloj. To je ono na što će se fokusirati u interpretaciji, osobito u kontekstu historijskog revizionizma koji u NJemačkoj provodi trenutno druga po snazi politička partija – AfD. Nakon toga u Stuttgartu radim „Romea i Juliju“, a potom ponovno u berlinskom Maksimu Gorkom.

* Kada možemo očekivati neku vašu predstavu u Beogradu?

– Od kazališnih institucija u Beogradu u ovom trenutku nemam nikakvih poziva, pa mislim da je u tome sadržan i odgovor na drugi dio vašeg pitanja.

„Mojim radom se skandaliziraju branitelji malograđanskih vrijednosti“

* Na šta prvo pomislite kada neko kaže da ste najkontrovezniji reditelj današnjice?

– Na to koliko autor takve izjave nema pojma čime se ja zapravo bavim. Naravno, mojim radom se primarno skandaliziraju branitelji malograđanskih vrijednosti i pripadajućeg im estetskog ukusa. Dok sam bio mlađi, pokušavao sam objasniti da moje kazalište i način na koji želi izaći iz okvira građanskog komfora, te proizvesti realan sukob u širem društvenom polju, ne može biti mjereno malograđanskim aršinima. Ali čemu to govorit nekome tko umjetnost ne može razumjeti drugačije nego kao prostor reprodukcije i reprezentacije interesa i vrijednosti jedne društvene klase ili kao instrument za pacificiranje socijalnih napetosti? Tim Etchells iz Forced Entertainmenta je kritike koje je njihov rad dobivao na početku karijere nazivao kategorijalnim greškama – „being shamed for losing in a race that one had never entered„. I sam se vrlo često osjećam u ovome što radim kao da igram šah, a stalno me napadaju što ne slijedim rukometna pravila. Da, i u šahu i u rukometu se koriste ruke, ali…

„Suvremeni fašizam naučio puno od historijskog“

* Izjavili da nas demokratija ne može zaštititi od fašizma. Zašto?

– Demokratski izbor i Hindenburgova potvrda Hitlera za kancelara bili su prvi korak ka ukidanju demokracije i diktaturi nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Naime, 23. ožujka 1933. izglasan je Zakon o ovlastima čime je Hitlerova vlada dobila mogućnost da donosi dekrete bez njihovog potvrđivanja u parlamentu. Time je ovo tijelo isključeno iz zakonodavne procedure. Nedavne kontroverzne zakonodavne reforme u Poljskoj su, između ostalog, imale zadaću omogućiti da vladajuća partija Pravo i pravda gotovo u potpunosti kontrolira imenovanje sudaca. Sutkinja Vrhovnog suda Malgorzata Gersdorf nazvala je prijedlog ovih reformi „državnim udarom“ i upozorila Vladu da ne krši društveni ugovor upisan u Ustav. Suvremeni fašizam je naučio puno od historijskog fašizma, između ostalog i kako se demokratske institucije i mehanizmi mogu koristiti za nedemokratske ciljeve. Još 1928. Joseph Goebbels je rekao: „Mi ulazimo u parlament da bi se naoružali u arsenalu demokracije, s njezinim vlastitim oružjem. Ako je demokracija tako glupa da nam da slobodan ulaz i dnevnice za ovo, onda je to njezina stvar. Mi ne dolazimo kao prijatelji, čak niti kao netko neutralan. Mi dolazimo kao neprijatelji!“

Tribina „Kultura – čelična metla nacije“

U sredu 16. maja, s početkom u 19 sati u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, u organizaciji Građanske akcije Pančevo (GAP) i Peščanika, a uz podršku beogradskog forumZFD-a, održaće se tribina pod nazivom „Kultura – čelična metla nacije“. Reditelj Oliver Frljić, novinar Viktor Ivančić i pisac Saša Ilić odgovaraće, između ostalog, na pitanja šta je zajedničko vladajućim kulturnim politikama u Srbiji i Hrvatskoj, da li je krajnji cilj instaliranje nacionalističke ideologije, ili je to pre svega maska koja treba da prikrije zloupotrebu državnih institucija za uspostavljanje neprikosnovene vlasti, eliminisanje političkih protivnika, ali i namirivanje potreba partijskih vojnika i koje su specifičnosti „naših prostora“, u smislu izbegavanja suočavanja sa prošlošću.

(Jelena Diković, Danas)