Srebrenica je utjelovljenje ratnih zločina koje su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini. Upravo zato što je genocid zločin protiv čovječnosti, i da se nije desio 1995. u Srebrenici, drugi srpski zločini bi vjerovatno bili zaboravljeni, navodi se u autorskom tekstu bivših međunarodnih zvaničnika Manfreda Daustera i Alexandera Rhoterta u njemačkom Die Tageszeitungu (TAZ).

Dauster je od 2000. do 2004. bio šef protivkorupcijskog odjela OHR-a, da bi od 2005. do 2008. služio kao međunarodni sudija na Ustavnom sudu BiH, na apelacionom odjelu koji se bavio i ratnim zločinima. Rhotert, politički analitičar i autor, od 1997. do 2016. je radio za OSCE na području bivše Jugoslavije i bio je dio tima koji je bio zadužen za implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Vodio je i kabinet i bio specijalni savjetnik u timu visokog predstavnika.

Ko se sjeća drugih zločina?

Oni pišu kako je 11. jula obilježena 28. godišnjica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, te kako zahvaljujući bivšem visokom predstavniku Valentinu Inzku postoji zakon koji zabranjuje negiranje genocida.

„Uprkos tome, lider bosanskih Srba Milorad Dodik negiranje ponavlja kao mantru. Nedostatak provođenja predviđenih kazni u bosanskom Krivičnom zakonu za one koji glasno i namjerno krše navedene zakone jasno pokazuju manjak vladavine prava“, ističe se.

„Srebrenica je primjer ratnih zločina koje su počinili Srbi. Zašto Dodik ujeda Srebrenicu godinama i negira ovaj prvi genocid počinjen u Evropi od 1945. godine? Upravo zbog toga što je genocid zločin protiv čovječnosti. Da se Srebrenica nije desila, druga srpska zvjerstva bi vjerovatno bila zaboravljena.“

Autori potom postavljaju pitanja: „Ko se sjeća opsade Sarajeva – najduže opsade prijestolnice u historiji u kojoj je više od 11.000 Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma, Jevreja i drugih etničkih zajednica poginulo od srpske artiljerije i snajpera? Ko se sjeća desetaka hiljada većinom bošnjačkih djevojaka i žena koje su mjesecima mučene u srpskim logorima za silovanja u Foči, Višegradu i drugdje? Ko se sjeća izmućenih zatvorenika srpskih konc-logora Trnopolje, Keraterm, Omarska gdje su ubijene hiljade Bošnjaka i Hrvata?“

Dauster i Rhotert potom pišu kako je činjenica da će ime Srebrenice zauvijek biti povezano sa srpskom historijom kao što je Auschwitz povezan sa njemačkom upravo razlog zašto Dodik, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, stalno umanjuju genocid.

„Priznanje ovih monstruoznih zločina i krivice je preduvjet za mirni suživot. No, srpski lideri nisu zainteresirani za to. Razlog tome je plan nasljednika bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da ostvare njegov projekat ‘velike Srbije’.“

Nezainteresiranost Njemačke

„Vučić i njegov ministar vanjskih poslova Ivica Dačić bili su propagandisti Miloševića tokom ratova koje je on potakao. Vučić je u Parlamentu 20. jula 1995. kazao kako će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 Bošnjaka. Istovremeno je u punom zamahu bio genocid u Srebrenici gdje su učestvovale i specijalne jedinice beogradskog Ministarstva unutrašnjih poslova koje su ubile zavezane mladiće pucnjevima s leđa“, navode autori.

Nastavljaju kako, uprkos prošlosti Vučića i Dačića kao Miloševićevih pomoćnika, SAD i Zapad nastavljaju podržavati aktuelne srbijanske vlasti i vide ih kao faktor stabilnosti u regiji.

„Krajem maja, UN-ov tribunal u Hagu osudio je dvojicu Miloševićevih suboraca, bivše čelnike srbijanske državne agencije sigurnosti Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, na dugogodišnje zatvorske kazne. Presuda je izuzetno važna u međunarodnoj krivičnoj pravdi i od ogromne je važnosti za Bosnu jer su ova dvojica proglašeni krivim za njihovu ulogu u srbijanskom agresorskom ratu protiv Bosne.“

Dauster i Rhotert u nastavku ističu kako je „u Njemačkoj ovo jedva pa i primijećeno“.

„Nedavno je novinar njemačkog dnevnog lista postavljao pitanje da li je Srebrenica zapravo najveći ratni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Ipak, deseci hiljada pristalica fašističkog ustaškog režima je pobijeno u Bleiburgu maja 1945. od strane Titovih komunističkih partizana.“

„No, genocid priznat u međunarodnom krivičnom sudu, poput ovog u Srebrenici, se ne može jednostavno porediti sa drugim ratnim zločinima. Ono što ne-naučna usporedba ipak može postići je novo traumatiziranje preživjelih. Svi oni koji se bave pitanjem Srebrenice trebali bi sami sebi nametnuti više suzdržavanja i odnositi se daleko osjetljivije prema ovom pitanju“, ističu autori.

Slučaj Kravice iz 2022.

Podsjećaju dalje kako je prošle godine, 11. jula 2022., visoki predstavnik Christian Schmidt imao govor „nikada više“ u Srebrenici.

„Istovremeno su Srbi u Kravici, samo 15 kilometara dalje, uklonili tragove u skladištu gdje su srpski vojnici ubili više od 1.300 ljudi 1995. godine. Tribunal UN-a je skladište proglasio mjestom zločina. Schmidt je jednim potpisom mogao sačuvati ovo mjesto užasa.“

Nedostatak interesa dijela Zapada stvorio je eksplozivnu situaciju na zapadu Balkana, pišu Dauster i Rhotert, te smatraju kako bi napadi koje bi potakao Beograd, poput onih na KFOR krajem maja na Kosovu, mogli „Bosnu zapaliti preko noći“.

„Nije dovoljno držati govor jednom godišnje u Srebrenici i istovremeno gledati kako Dodik formira paravojne jedinice. Njihova veličina već sada premašuje snage multietničkih Oružanih snaga BiH. Ove jedinice su neustavna provokacija koju Schmidt, a sa njim i Zapad, komentiraju bespomoćnim slijeganjem ramena.“

„U međuvremenu nasljednici Miloševića rade na ostvarenju sna o velikoj Srbiji. Veliki broj identificiranih osumnjičenika za ratne zločine nije ni stigao na sud. Kazna je važna za stvaranje osnova za suživot. To bi trebalo biti skoro pa i jednako važno kao shvatanje Zapada da se održivi mir ne može postići lijepim riječima. Potencijalni agresori se ne mogu tretirati kao garanti stabilnosti. Oni to tumače kao povlađivanje i to je uvijek opasno. Palikuće trebaju biti imenovane pravim riječima“, zaključuju Dauster i Rhotert.

(Al Jazeera)