Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj nije donio više prava bivšim logorašima, od njegovog usvajanja 2018. godine.

Premda je trebao osigurati kakvu-takvu moralnu i materijalnu satisfakciju za hiljade civila koji su patili u logorima tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, to pravo je iskoristio tek mali broj osoba.

Adrijana Hanušić-Bećirović iz TRIAL Internationala rekla je Al Jazeeri da je ta organizacija došla do podatka o tek 30-ak osoba koje su u ovoj i prošloj godini zatražile status žrtve ratne torture u Republici Srpskoj. Broj zahtjeva je bio nešto veći u prve tri godine od donošenja zakona, ali ne značajno.

Bodljikave žice i naoružani vojnici

U bivšim školama, fabrikama i skladištima, ograđeni bodljikavom žicom i pod strogom kontrolom naoružanih vojnika, mučeno, ubijeno ili se još uvijek vode kao nestali na hiljade bosanskohercegovačkih civila.

Ne postoji državni registar sa preciznim podacima o broju logora tokom rata u Bosni i Hercegovini i broju ljudi koji su prošli kroz te logore, dok nezvanični podaci govore o 200.000 osoba – muškaraca, žena i djece koje su pretrpjeli razne oblike tortura u zatočeništvu. Većina logora bila je smještena na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Otkrivajući logore za nesrpsko stanovništvo u Bosanskoj Krajini, američki novinar i publicista Roy Gutman prvi put je upotrijebio termin genocid za ono što je vidio. Haški tribunal, kao i ostale institucije, kasnije su i zvanično uvrstile taj termin (genocid) za progon i ubistva Bošnjaka na istoku Bosne i Hercegovine.

Teško do statusa žrtve

Jesu li slabom odazivu bivših logoraša da traže svoje prava od entitetske vlade u Banjoj Luci doprinijeli visoki kriteriji Zakona i često nelogične odbijenice koje dobili neki od bivših zatičenika?

Naslovnica magazina Time koja prikazuje izmučenog i izgladnjelog Fikreta Alića iza žice logora Trnopolje u Prijedoru 1992. godine, jednog od najzloglasnijih, postat će simbol brutalnosti rata u Bosni i Hercegovini. Ali, vlastima u entitetu Republika Srpska to neće biti dovoljan dokaz da je Alić bio žrtva ratne torture.

U drugim slučajevima, lokalne službe Republike Srpske koje su radile na predmetima dodjele statusa žrtva ratne torture odbijale su dokaze iz evidencije međunarodnih organizacija.

Odgovarajući na pitanje Mirsada Duratovića, zastupnika u entitetskoj skupštini Republike Srpske, i bivšeg logoraša, zašto uredi lokalnih zajednica u tom entitetu bivšim logorašima ne priznaju dokaze o zatočeništvu, poput potvrde Međunarodnog crvenog krsta, kada se taj dokaz uzima kao relevantan i prema Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske, entitetski ministar rada i boračko-invalidske zaštite Danijel Egić se pozvao na savjest službenika. Prema načelu slobodne ocjene dokaza, rekao je Egić, „ovlašteno službeno lice koje vodi postupak […] a na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane“.

Iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske nisu do zaključenja teksta odgovorili na zahtjev Al Jazeere o broju osoba koje su u proteklih pet godina zatražile status žrtve ratne torture, broju odobrenih zahtjeva i najčešćim razlozima odbijanja tog statusa.

Važan dokument o brutalnosti rata

Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj žrtvama, bivšim logorašima ne nudi prevelike finansijske naknade (simboličnih stotinjak eura mjesečno predviđeno je tek za žrtve seksualnog zlostavljanja) ili novčana primanja u slučaju visokog stepena invaliditeta nastalog kao posljedica torture, dok drugi logoraši mogu ostvariti simbolična prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja ili neke druge pogodnosti kod korištenja javnih sredstava.

Ali, od finansijske naknade za Duratovića je, u vremenu sve većeg negiranja žrtava ratne prošlosti, važnije priznanje institucija Republike Srpske da na području tog entiteta u Bosni i Hercegovini jesu postojali logori za nesrpsko stanovništvo i da su logoraši bespravno zatvarani.

„Imamo zvanično priznanje institucija Republike Srpske o postojanju logora u tom entitetu“, rekao je Duratović Al Jazeeri, podsjećajući na njegov status logoraša koji je dobio početkom 2021. godine, od tada potičući i druge logoraše da traže ista prava.

Dok su se neki bivši logoraši odbili prijaviti za status žrtve ratne torture i zbog termina „sabirni centar“, kako se navodi u rješenju entitetskih vlasti, umjesto logor, kako su to opisali i Haški tribunal i Sud BiH, za Duratovića se i sa pojmom „sabirni centar“ radi o važnom, historijskom dokumentu.

Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u Republici Srpskoj prestaje važiti u oktobru, kada će bivši logoraši izgubiti i posljednju mogućnost za njihova prava u tom entitetu.

U međuvremenu, u drugom bosanskohercegovačkom entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine, također je pokrenuta inicijativa o usvajanju zakon o zaštiti žrtava ratne torture. Iz Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini se nadaju da će bivši logoraši barem u tom dijelu zemlje dobiti minimum od onoga što zaslužuju.

(Al Jazeera)