Šta je veći izazov za Bosnu i Hercegovinu: non-pejper ili non-fajzer? Ako je život vrhunska vrijednost, onda nema sumnje da je direktna posljedica nesposobnosti raznih bosanskih vlada da u razumnom roku nabave vakcine, rast broja umrlih u zemlji. To implicira zaključak da život nije najveća vrijednost u zidinama dejtonskog političkog sistema i da je svaka distrakcija dobrodošla da skrene pažnju sa ugrožavanja ljudskih života, sa ovog nezaustavljivog putovanja BiH na vrh međunarodnog rankinga smrti, izazvane udruženom pandemijom virusa korona i virusa kolosalne političke neodgovornosti.

Zato se tamo gdje je život bezvrijedan, a vlast u strahu da bi mogla biti pometena od građanstva koje se postepeno i konačno budi, kartografija pokazuje većom od života. Ne samo da je izvrsno sredstvo spašavanja korumpirane i od naroda otuđene političke klase, već i mnogo više od toga: indikacija neke skrivene najave političkih i geopolitičkih aktera koji su, u principu, smješteni izvan Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na providnost namjere da se strah od crtanja novih granica iskoristi kao snažni agens još jednog utemeljenja nacionalističkih oligarhija, krajnje je naivno sav ovaj igrokaz oko non papera svesti samo na patološku ambiciju domaćih kleptomana da iznova i iznova proizvode scenarija koja će ih trajno zadržati u sedlu vlasti, a znamo da su sudbinska pitanja kao što su opstanak ili nestanak države udžbenički primjer kako da prezrena i ugrožena vlast dobije narodnu podršku. Dakle, jasni su razlozi zbog kojih unutrašnjim političkim akterima odgovara proizvodnja opasnih geopolitičkih priča, naročito kada sva historija bosanskohercegovačkog bivstvovanja potvrđuje da te priče nisu artificijelne nego su realni pratilac pokušaja razne bagre da slomi zemlju “na razmeđu svjetova”.

Stoga se te priče ne mogu u startu odbaciti kao samo i samo metodologija opstanka na vlasti nacionalističkog multietničkog trijumvirata, niti je dovoljno prokazati ovaj non paper mizanscen mišlju da tamo gdje ljudi nisu posvećeni radu, naprosto se lako raspale za ideje, naročito one od kojih se ne živi, već je, radi povećanja analitičke složenosti, od presudne važnosti postaviti objektivno pitanje: da li je konstruiranje podjele Bosne i Hercegovine, istovremeno i prizivanje te podjele?

Naravno da jeste, bilo kroz Dodik-Janšinu figuru miran razlaz, bilo kroz utvrđivanje dodatne unutrašnje podjele već podijeljene države a koja bi bila tako izvedena da de facto predstavlja eufemizam za miran razlaz. Sa stanovišta secesionističkih politika, intencija non papera iza kojega stoji neodesna internacionala, podizanje je praga za namirenje separatista u Bosni: podjelu Bosne i Hercegovine moguće je izbjeći jedino apsolutnim zadovoljenjem srpskohrvatskog nacionalističkog faktora. Sve ispod toga je neprihvatljivo i na fonu apokaliptičnog scenarija; Prisjetimo se osuđenog zločinačkog macana: “nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak…”

Politike neprijateljstva

Zašto bi bilo najlakše ali i krajnje neodgovorno, sav ovaj non paper galimatijas smjestiti u zonu unutrašnje političke bitke za koju znamo da neće završiti nikakvom podjelom Bosne, jer ako se nije demontirala u ratu i primitivnom nacionalističkom nadgornjavanju nakon rata, zašto bi se takvo nešto desilo danas, u potpuno drugačijim okolnostima? E pa tu i leži kvaka 22, upravo u tim promijenjenim okolnostima, koje nadilaze Bosnu i Hercegovinu i zahtijevaju da se sva ova kartografska halabuka motri u regionalnom, evropskom i globalnom ključu.

Neću, zbog analitičke korektnosti, unaprijed odbaciti ideju da je i famozni “probosanski blok” mogao katapultirati ovo geopolitičko đule, s ciljem ponovnog skretanja svjetske pažnje na Bosnu i Hercegovinu, budući da dosadašnja međunarodna politika “pustiti neka ide sve svojim tokom”, nije dovela do izgradnje ni minimalne države, već do njene opasne redukcije na mehanički zbir tri etnoentiteta. Bez ponovnog stavljanja Bosne i Hercegovine pod lupu međunarodne liberalne alijanse, rastu potencijali desničarskih i neofašističkih politika da učine upravo ono što zagovaraju Janšinim papirom bez zaglavlja.

Ovakvim pristupom želim stvoriti pretpostavke da se olako ne odbacuju i drugi vidovi argumentacije a koji ovu najnoviju priču oko Bosne uokviruju u sasvim drugi registar, a to je registar nove evropske desnice kojoj sve što miriše na islam (da ne kažem tukne) treba ograditi, izolirati, dehumanizirati… Uspiju li u nekom narednom srednjoročnom vremenu postati vladajuća politička grupacija Evrope, snažno predstavljena u Evropskom parlamentu, nastupit će novo doba stare dame, novi mračni kontinent, kako je Evropu, vrlo precizno, zbog višestoljetne historije nasilja, nazvao izvrsni britanski povjesničar Mark Mazower. Šanse da se to desi još uvijek nisu velike, ali ih ne treba podcijeniti. Ustvari, možemo biti vrlo precizni: ako u naredna dva izborna ciklusa u značajnom dijelu zemalja članica Evropske Unije, trijumfuje, metaforički kazano, orbanovska Evropa i kao politička struktura preuzme Brisel, ima li takva Evropska Unija ikakvog smisla? I šta bi značio zahtjev BiH za ulazak u takvu Evropsku Uniju? Upravo se ovim non paperom nameće politička i kulturrasistička ambicija koja hoće zaustaviti putovanje u Evropsku Uniju država i sa islamskom komponentom u svojoj civilizacijskoj arabeski. Znate, problem sa budaleštinama je taj, da, dok gnjili liberali nijemo posmatraju regresiju svijeta, ona dolazi kao zahtjev za Evropom koju ne definiraju liberalna demokracija, ljudska prava, medijske slobode, multikulturalizam, kosmopolitizam, rodna ravnopravnost… A briselska birokracija to posmatra sa genijalnim pitanjem svih usporenih: neće valjda?!

Zato je, iako se to mnogima može činiti prerano, važno postaviti pitanje: da li je hiljadama briselskih službenika uopće važno koju politiku opslužuju? Da li bi mirno i bez ikakvog otpora stali u službu neodesničarskih, neofašističkih i postfašističkih politika? Da li je samo važno radno mjesto, pa makar ga, potencijalno, garantirala ona politička struktura koja negira suštinske vrijednosti Evropske Unije, koja hoće da uništi Evropu kao kosmopolitski entitet i pretvori je u ksenofobnu bjelačku tvrđavu? E Nerzuk, ode ti daleko, što je najvjerovatnije tačno, ali udaljim se da bolje vidim. Antibosanski non paper je komplementaran sa ovim scenarijem moguće budućnosti, sa ovom “represivnom geopolitičkom strukturom” koja neće trijumfirati jedino ako kosmopolitski, liberalni svijet to snažno ne zaustavi, između ostalog i jačanjem bosanskohercegovačkih dionica na konfrontirajućem geopolitičkom tržištu ideja. Već pomenuta politika neka ide sve svojim tokom uništiće Bosnu i moderni evropski način života, vraćajući ga u doba izgona Drugog i Drugačijeg.

Gazom ću te gađat, moja mala

U operativnom smislu, non paper je ispipavanje terena za mogućnost velike negativne promjene. Ne treba nikoga da uljuljka gotovo unisono stajanje regionalnih i evropskih političara iza nedjeljive, međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. To ništa ne znači ako se EU skroz nagne protiv Istoka, ako antibosanski non paperi i paperi prevladaju u hodnicima evropskih metropola. Naravno, važan aspekt ove pejperomanije je i mjerenje američkog upliva. Cilj je ovakvim radikalnim iskorakom zaustaviti u startu one bitne korake koje je Washington najavio u Bosni i za Bosnu, jer kada proizvedete novu situaciju kao što je učinjeno sa pejperkampfom evropske neodesnice, politika se određuje oko toga, a uvjeti za povratak na izgradnju države se smanjuju. Bagra je izgradila novu poziciju.

Ostaje nada da će Amerika to prozreti i osnažiti zahtjev da se njeno dejtonsko čedo transformira u samoodrživu zajednicu čiji liberalni demokratski kapacitet raste. Od prevelike je važnosti da Amerika ne promijeni strateški odnos prema BiH i da ne upadne u zamku prihvatanja ovih promiskuitetnih geopolitičkih narativa a koji se generiraju iz nove geopolitičke paradigme evropske neodesnice.

Koja je to paradigma i zašto smatram da je proces njenog etabliranja započeo? Našoj javnosti je poznata višedecenijska mantra koja je postala opće mjesto odnosa prema Bosni i Hercegovini, kako u zemlji, tako i u svijetu. To je ona ideja koja je zasnovana na uvjerenju da se Bosna i Hercegovina nikada neće podijeliti, jer Zapad neće dozvoliti muslimansku državu u srcu Evrope.

Taj negativni, desničarski sud spram jedne tradicijske komponente bosanskohercegovačkog sinkretizma, istovremeno je, po posljedicama, bio afirmacijski sud za očuvanje Bosne i Hercegovine, pa se u ime integriteta države, olako prelazilo preko šovinističkog kriterija koji unaprijed tretira jednu zajednicu kao opasnost ako bude sama. Nikada nismo čuli da se neće dozvoliti raspad Bosne jer bi to značilo pravoslavni ili katolički entitet u srcu Evrope. Šta ćemo, to je tako i dok je ksenofobna evropska desnica bila tek raritet u Evropskoj Uniji malo se ko obazirao na činjenicu kako je retorička figura reakcionarne desnice decenijama bila opće mjesto: afirmacija BiH kroz negaciju jednog njenog kulturnog elementa!

Opasnost se sada radikalizirala, jer je crni mrak izašao iz ormara i svoj politički jezik prodao kao normalni, svakodnevni politički jezik demokratije. Mnoge indicije upućuju da se ova mantra o Bosni koja se ne može raspasti zbog straha od islamskog entiteta mijenja kako jača šovinistička, predrasudna, antikosmopolitska desnica. A zašto ne promijeniti taj obrazac, kliču hulje i piskarala, u proizvodnju velike Srbije i Velike Hrvatske, kako bi u srcu Evrope ostao mikromuslimanski entitet, u kojemu će Bošnjaci, zbog nedostatka prostora, biti primorani spavati uspravno, okruženi pravo prijateljskim zemljama, a unutra podijeljeni po linijama sekulariteta, laiciteta i teiciteta. Ovoga su duboko nesvjesni oni antibosanski elementi bošnjačke nomenklature koji bi se sasvim olako pomirili sa novim dobom, jer zaboga “Bosna nije kumir!” Bolje Gaza u ruci nego Bosna na grani!

ZAVNOBiH, ponovo

Ako je šta dobro u ovom kartografskom iskazu, u ovom papiru najmračnije moguće građe, onda je to zahtjev za akciju u drugom smjeru, za ojačavanje BiH kao stožerne zemlje Zapadnog Balkana koja svojim evropskim razvojem čuva regiju od liptanja nove krvi mladih i sredovječnih ljudi ali i ubogih veterana života. Zato je spin kako raspad Jugoslavije nije završen, opasna podvala perača novca, trgovaca oružja i neobrazovanih političkih gadova, budući da je taj proces i pravno i politički okončan. Jedino se još kosovski faktički suverenitet nije, u određenoj mjeri, pretvorio u apsolutni pravni suverenitet i bilo bi od najveće važnosti da zemlje EU koje to nisu učinile, priznaju Kosovo, kao potvrdu teze da multietničke zemlje čiji su ljudi bili izloženi etničkom čišćenju, progonu i genocidu, moraju biti zaštićene i očuvane kao multilateralne zajednice slobode, pravde i liberalne zaštite kolektivnih prava.

Nedavno pismo američkog državnog sekretara Blinkena za Predsjedništvo BiH kojim je nagoviještena podrška vodeće svjetske sile razvoju BiH kroz politiku malih ali kontinuiranih koraka u funkciji izgradnje unutrašnje sinteze i funkcionalne države, trn je u oku nastojanju novih evropskih fašista. Zato je i procurio non paper, kako bi se minirao taj američki proces podrške, jer on potencijalno označava postepenu izgradnju države i propast secesionističkih i iredentističkih iluzija, te favorizira one izmjene unutrašnje strukture koje ne podilaze, ne samo sadržaju non papera, nego i sadržaju drugih papera i non papera kojima se Bosna želi degradirati kao “unutrašnja zemlja” svih svojih ljudi na svakom pedlju njene srcolike teritorije. Recimo, arogantni non paper Republike Hrvatske.

A mimo svake politike, za građane BiH ostaje pitanje: pa zar bi pristali, zaluđeni zovom svoje etnonacije, da podrže aneksije i anšluse, pa zar bi pristali da budu pijuni u proizvodnji dva nova rajha.

I jedne usamljene geografije bijesa.

Nema nama druge nego ponovo ZAVNOBiH. Dok ne bude kasno.

(Tacno)