Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu napisao je knjigu pod naslovom Zašto je Bosna, a ne ništa. Tim povodom govorio je o ovom svom autorskom djelu koje je u Sarajevu simbolično promovirano 14. decembra 2021. godine, na datum potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Riječ je o zbirci političkih eseja u kojima se autor bavi bosanskohercegovačkom krizom, domaćim vlastodršcima, odnosom susjeda prema Bosni i Hercegovini, utopijama i perspektivama ove zemlje.

Zašto je Bosna, a ne ništa naziv je Vaše nove knjige. Zbog čega ste odabrali baš taj naslov?

–Postoje trenuci u političkom, socijalnom i kulturnom životu neke zemlje koji vas naprosto zovu, provociraju da pokušate da date neki odgovor na nevjerovatno dramatične izazove u kojima se zemlja nalazi. Upravo je takav slučaj s Bosnom i Hercegovinom koja je u vrlo teškoj i zahtjevnoj situaciji. I prepustiti samo, vrlo često, nekompetentnim političarima da odlučuju o Bosni i Hercegovini bilo bi krajnje pogrešno. Rukovođen intelektualnom idejom da učinim uvijek ono što mogu, napisao sam ovu knjigu s vrlo jasnim i indikativnim naslovom da, u vremenu kojeg možemo imenovati antibosanskohercegovačkim dobom, ponudim sijaset političkih, kulturnih, socijalnih i drugih odgovora koliko ova zemlja ima smisla i koliko vrijedi da se ona razvija kao ozbiljna i dugotrajna država i kao ozbiljna i dugotrajna politička i kulturna činjenica.

Promocija knjige upriličena je u Sarajevu na datum potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iz današnje perspektive, kako gledate na taj sporazum?

–Ljudi često zanemaruju taj 14. decembar 1995. godine, kao datum pariskog parafiranja Dejtonskog mirovnog ugovora. To je važan dan u našoj novijoj historiji, ali važan ne znači da je dobar. Ključna komparativna prednost Dejtonskog mirovnog ugovora jeste ta da je sačuvao Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu, njen suverenitet i teritorijalni integritet koji nije upitan te da Bosna i Hercegovina ima svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama i u tom kontekstu može samo da se dalje razvija kao članica međunarodne zajednice država. Međutim, Dejtonski mirovni ugovor, iako je imao prvobitnu američku namjeru da bude dokument integracije Bosne i Hercegovine, da bude polazna tačka u izgradnji jedne razložne političke zajednice, ostavio je toliko dezintegrativnih mehanizama koji su poslužili nacionalističkim politikama u Bosni i Hercegovini, prije svega u entitetu Republika Srpska, da permanentno dovode u pitanje Bosnu i Hercegovinu sve do granice pucanja, do granice koja će omogućiti da se desi upravo ono što se dešava ovih dana. Dakle, da jedna politika predvođena antiustavnom klikom oko člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, počne proces jedne krajnje uvredljive, teške i opasne destrukcije Bosne i Hercegovine.

Na stranu Dodikove riječi i riječi njegovih trabanata kako njihova politika tzv. prenosa nadležnosti nije uvod u secesiju. Upravo su riječi koje izgovaraju jasan primjer političke namjere da se Bosna i Hercegovina pretvori u bezdržavni prostor, u puki krajolik, u ništa. Maskiranje te ideje nekom hajdučkom idejom vaninstitucionalnog razgovora, pokušaj je da se dogovorom etnonacionalističkih struktura sruši zajednička država svih nas, da se ode i ispod dejtonskog nivoa države, da, jednostavno rečeno, bude dogovorna praznina. O tome sam pisao u eseju “Kad dogovor ruši Bosnu” u knjizi koja je upravo povod ovog razgovora.

Dakle, taj dezintegrativni momenat u Daytonu je ono što ne valja. Nadam se da će se sa skorašnjim ekipiranjem američke administracije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu početi nova, snažno integrativna interpretacija i realizacija Daytona, po principu da taj ugovor nije sveto slovo nego da je tek početak izgradnje funkcionalne države. Oni koji to ne žele, nastoje na sve načine uvjeriti javnost i relevantne političke aktere u svijetu da Bosna i Hercegovina treba biti jedina država zemaljskog šara koja će uvijek ostati u nekoj svojoj nultoj godini. Za te nacionaliste ta nulta godina je ustvari 1995. i Dejtonski mirovni ugovor.

Ambicija velikosrpskog nacionalizma je da Bosna i Hercegovina do kraja života, do kraja svijeta, do nekog Armagedona, ostane u 21. novembru 1995. godine. Kako život može stati? To je šizofreno. To je bolesno. To je bezobrazno, ali nažalost, taj bezobrazluk u određenoj mjeri daje rezultat – na kraće staze pozitivan za Dodika, na duže poguban za građane koje predstavlja.

Naslov Vaše knjige može se povezati i s izjavama pojedinih zvaničnika iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska koji nerijetko tvrde da je Bosna i Hercegovina prazna ljuštura. Zbog čega Bosna i Hercegovina nije ništa, odnosno prazna ljuštura?

–U Bosni i Hercegovini razvio se jedan način života, jedna autentična pluralna kultura, jedna integrirajuća različitost koja je sposobna da se gradi kao nenametljiva, neoktroirana pluralnost. Ne možete to prekrižiti kao izmišljotinu, kad naša povijest svjedoči različitost kao način jedinstva, a ne kao način dezintegracije. Da bi bila dezintegracija, moralo je biti nasilje i mora biti nasilje, a to onda ima puno više veze sa teritorijalnim nacionalizmima susjednih zemalja nego sa Bosnom i Hercegovinom. Čak i u ovom dobu koje je protiv Bosne i Hercegovine i čiji je institucionalni dizajn apriorni okidač etnonacionalnih podjela, Bosna i Hercegovina uspijeva preživjeti, a sa njom i njeno društvo. Doduše, to društvo je u velikoj mjeri sada uništeno, devastirano, destruirano, ali horizontalne veze među ljudima različitih etnija, nacija, religija, kultura, itekako traju i to nam govori da se ne radi ni o nikakvoj praznoj ljušturi.

Tako bih i ja isto mogao reći za Srbiju i Hrvatsku. Mogao bih, kada bih bio maliciozan, kazati da se radi o praznim ljušturama koje svoju prazninu pokušavaju popuniti Bosnom. Za razliku od svakog zvaničnog Beograda i nacionalističkog Zagreba, Sarajevo nema nikakvu potrebu da svoju “ljušturu” puni Srbijom i Hrvatskom. Da li to uopće primjećuju građani Srbije i Hrvatske?

Ovdje se radi o kvaziimperijalnim ambicijama malih, banalnih nacionalista koji žele da unište našu pluralnu kulturu. I, nažalost, dobro su raspoređeni i u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj. Naša dodatna nesreća je što je i bošnjačka politika monistička i također etnonacionalistička i naprosto ne učestvuje na integrativan način u izgradnji naše napadnute pluralnosti i građanske političke zajednice. Bilo bi dobro da to ta politika prizna i da se prestane kititi lažnim perjem političkog građanstva. Vidjet ćemo gdje će nas odvesti ovo isforsirano doba radikalne nemogućnosti Bosne i Hercegovine.

Ono što ipak primjećujem je lagani rast građanskih ideja, slutnja da se etnonacionalni podanici stidljivo transformišu u građane, a da se nama preko instrumentaliziranih medija samo šalju poruke da ta emancipacija nije moguća, kako bi se zaustavio proces izgradnje liberalne demokratske države i liberalnog, građanskog društva. Ohrabrujem građane da rade na sebi, da cijene svoj glas i učine šta mogu da se Bosna i Hercegovina nastavi razvijati kao uzorna politička zajednica, na radost ogromne većine svojih ljudi, svoje miješane krvi.

U jednom od Vaših ranijih tekstova napisali ste: ‘Samo građanstvo nismo probali, a ono se proglašava najvećim zlom’. Koliko je realno u ovom trenutku govoriti o tom građanskom uređenju Bosne i Hercegovine?

–Veliki filozof Ludwig Wittgenstein kaže: “Idealizam strogo promišljen vodi u realnost”. Kad tako stvari postavimo, onda se i izgradnja građanske političke zajednice, iako se čini kao idealistički i utopijski poduhvat, može ostvariti u realnom svijetu društvenih odnosa. Zašto Bosna i Hercegovina ne bi bila izgrađena kao građanska politička struktura i kao građansko društvo? Problem je što mi uopće nemamo kompetentne debate o građanstvu. Mi imamo ustvari ideološke, navijačke, plemenske priče, u kojima se građanstvo unaprijed falsificira i reducira na bošnjački unitarizam, uz sugestivnu proizvodnju straha od orijentalnog drugog. Istovremeno, bošnjački nacionalizam, nesvjestan samog sebe, prisvajajući ideju Republike kao svoju političku ideju, također zatvara mogućnost rasprave koja prestaje i prije nego što je počela. To znači da kao društvo još nismo stvorili uvjete za političku i teorijsku raspravu o građanskom društvu i građanskoj državi. Uvredljivo je to kako etnonacionalističke politike žele spriječiti da se građani koje navodno predstavljaju, konstituiraju kao građani u svojoj sopstvenoj zemlji. Nećemo za sva vremena ostati plemenski participanti?

Kada govorimo o građanskoj političkoj zajednici, o građanskom društvu, mi ustvari treba da govorimo o izgradnji liberalne demokratske države u kojoj će i kolektivna prava biti i vrijednosno i normativno zaštićena. A mi smo došli u takvu radikalnu nemogućnost da se o građanskoj državi uopće vodi debata jer se ona proglašava onim što nije, a s druge strane, kod zagovornika građanstva, nemamo taj suptilni osjećaj za pluralnost bh. kulture. Dakle, izgraditi građansko društvo i građansku političku zajednicu znači izgraditi liberalnu demokratsku državu, liberalno demokratsko društvo u kome će i kolektivna prava naprosto biti zaštićena na najbolji mogući način i biti dio izgradnje građanske političke zajednice, a ne nikakav opozit liberalnoj, demokratskoj državi.

Ono što rade etnonacionalistički nitkovi je sljedeće: oni ne žele građansku državu, jer ne žele bilo kakvu državu. Oni samo žele mehanički savez indoktriniranih plemena u Bosni i Hercegovini. To je toliko uvredljivo za sve naše ljude da moram pokušati razviti novu, snažnu argumentaciju, kojom bi tu srednjovjekovnu volju za moć doveo u pitanje.

Kako komentirate ponašanje međunarodne zajednice, posebno Europske unije i trebaju li se građani Bosne i Hercegovine uzdati u strance ili samo u sebe?

–Najvažnije je da građani Bosne i Hercegovine vjeruju u sebe i svoje sopstvene snage te da kroz ispoljavanje snažnog građanskog identiteta ojačaju dionice Bosne i Hercegovine u svijetu. Bosna i Hercegovina se ne treba uzdati u međunarodnu zajednicu iako ona ima pravne, normativne obaveze prema Bosni i Hercegovini. Budući da je međunarodnim ugovorom država dizajnirana tako da sama sobom ne može funkcionirati, što je potvrđeno i ugradnjom instituta visokog predstavnika u Dejtonski sporazum, međunarodna zajednica ima silne, političke i moralne obaveze prema ovoj zemlji.

Kako će, prije svega, zapadne zemlje, dalje ispunjavati svoje obaveze prema Bosni i Hercegovini, u najvećoj mjeri ovisi od geopolitičkog konteksta. Mi smo prethodnih godina, i to još djelimično traje, imali snažnu progresiju nove evropske desnice i došlo je do jačanja ksenofobnih i šovinističkih ideja u Evropi i te stranke još uvijek se bore da ne odu u ropotarnicu povijesti. Snažni su u nekoliko zemalja Evropske unije, podržani od Putinove Rusije i daju podršku Miloradu Dodiku za njegove antibosanskohercegovačke politike.

Miloradu Dodiku se žuri zato što neki pokazatelji upućuju da će na narednim izborima u evropskim zemljama te stranke gubiti utjecaj i da će se vratiti doba snažnijeg rasta liberalno-demokratskih stranaka centra, lijevog centra, socijaldemokrata… U takvom ambijentu, dionice Bosne i Hercegovine mogle bi ojačati. Zato je sada vrijeme da se zaustave negativne tendencije u međunarodnoj zajednici spram Bosne i Hercegovine, a ojačavaju pozitivne. Rekao bih da su pozitivne tendencije, barem u retoričkoj sferi, sada prevladale, a nadati se da će se preliti i u institucionalno djelovanje međunarodnog poretka.

Koji je najefikasniji način suprotstavljanja separatističkim težnjama koje dolaze iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska?

–Mi smo lokalna država u globalnom opticaju. Dakle, jedna mala država za koju bi se unaprijed moglo kazati da ne isijava neku relevantnost po, recimo, kriteriju nekog silnog prirodnog bogatstva, ali koja očigledno ima simboličku relevantnost. Mi smo kao mala zemlja upućeni da pronalazimo najbolje moguće načine da se nametnemo svijetu. Znate, Bosna i Hercegovina nema potrebe da izmišlja argumente jer je izgradnja Bosne i Hercegovine zaista osnažena moralnim argumentom, imajući u vidu šta se sve dešavalo u ratu i ne mora se lagati. U tom smislu, treba uspostaviti najsnažnije prijateljske veze sa snagama u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama, koje su odane razvoju pluralnih država, pluralnih kultura i univerzalnoj kulturi sjećanja, a to su komparativne prednosti Bosne i Hercegovine. Zato treba iskoristiti rast stranke Zelenih i SPD-a u Njemačkoj, a potencijalno i u drugim zemljama Evropske unije, jer su te stranke ideološki i programski za sinkretističku pluralnost i odgovornu kulturu sjećanja.

Prije svega, treba iskoristiti jači američki angažman na Balkanu odgovornom borbom protiv visoke korupcije. Pozicija Bosne i Hercegovine bit će osnažena u Bijeloj kući i State Departmentu ako institucije dejtonskog sistema optuže i osude “velike ribe” za političku i drugu korupciju. To Amerika čeka da snažnije pogura dejtonsku državu u integracijske procese. Nažalost, Bosna je izgleda uvijek u pionirskoj borbi protiv korupcije i dalje ne može. Ljudi odlaze iz zemlje zbog korupcije. Politika je u velikoj mjeri korumpirana i možemo reći da je naša politika ustvari korupcija. Kada bi Bosna i Hercegovina poslala jasnu poruku o autonomnoj sudskoj vlasti i da ta autonomna sudska vlast donese nevjerovatne presude za korupciju, kao što je prije nekoliko godina bilo u Rumuniji, mislim da bi politička podrška Bosni i Hercegovini narasla nekoliko puta.

Treba li bosanskohercegovačka akademska zajednica biti glasnija kada je riječ o državi Bosni i Hercegovini?

–Ne mogu govoriti u ime akademske zajednice. Ne postoji bosanskohercegovačka akademska zajednica, već postoje ljudi koji su zaposleni na različitim univerzitetima i fakultetima u Bosni i Hercegovini. Jedan broj tih ljudi nije došao zasluženo po strogoj neutralnoj akademskoj proceduri do tih pozicija. U najvećoj mjeri akademske zajednice ispoljavaju dinamiku dominirajućeg etnonacionalizma. U Banjoj Luci i entitetu Republika Srpska, univerziteti su ustvari ideološki pokrov srpskog nacionalizma, Sveučilište u Mostaru je laboratorij hrvatskog nacionalizma, a Univerzitet u Sarajevu bošnjačkog nacionalizma. To ne znači da se unutar tih ideoloških gabarita ne mogu odigrati i odigravaju se debate koje provociraju sjajni pojedinci, nastavnici, studenti koji pokušavaju dovesti u pitanje dominirajuće etnonacionalističke paradigme, ali su generalno procesi odlučivanja ustvari prignječeni dominirajućim etnonacionalizmom. Negdje je to transparentno, negdje je mimikrija, negdje ne postoji uopće svijest da je akademska produkcija zasnovana na etnonacionalizmu. Ne mogu govoriti o nekoj komprehenzivnoj akademskoj zajednici, već mogu samo ohrabriti sjajne pojedince na različitim univerzitetima i fakultetima u Bosni i Hercegovini da se međusobno horizontalno udružuju, umrežavaju, da se bune i da proizvode akademski otpor postojećem nacionalističkom stanju – da ne kažem r umjesto t.

U sklopu Vaše nove knjige stoji i jedan proglas. Šta ste njime željeli poručiti?

–Veoma sam ponosan na to i imao sam divnu promociju knjige i proglasa u punoj sali Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu. Nažalost, nijedna televizijska kuća nije bila na promociji knjige, pa sam događaj nije posredstvom kamera javnog i drugih servisa posredovan građanima, što mi je žao, jer to nije bila samo obična promocija knjige nego i promocija jednog proglasa, glasa pobune u jednoj vrlo teškoj društvenoj situaciji s ambicijom da se društvo probudi. Napravio sam proglas “Pobunite se”, gdje sam na tragu znamenitog govora Martina Luthera Kinga “I Have a Dream” napravio tekst pun nade i volje za promjenom u Bosni i Hercegovini nabolje od strane njenog građanstva. Taj proglas je poziv građankama i građanima da svoj otpor, koji u njima zbilja postoji, ispoljavaju na razne načine kako bi politička klasa shvatila da nakon gotovo 30 godina ovo ne može i dalje biti samo zemlja za političare, nego i zemlja za sve njene ljude. Proglas je pisan u maniri, kako su mi potvrdili ljudi koji su ga čitali, kroz poruke koje sam dobio, da budi u ljudima nešto pozitivno i optimistično, a što je zapreteno u svima nama na različite načine. Doba u kojem živimo, ova instrumentalizirana drama debosnizacije, zahtijeva djelovanje. Moj proglas rađen je iz uvjerenja da čovjek mora učiniti šta može. Pobunite se!

(Jasmin Alibegović, Al Jazeera / Foto: Lupiga)