Nakon godina borbe, pokušaja pregovora, upozorenja i protesta, Darko Šper – novinar i sindikalni aktivist na RTV-u – odlučio se na najteži korak: štrajk glađu.

U intervjuu govori o razlozima zbog kojih je sedam dana odbijao hranu, o zahtjevima koje je iznio prema upravi, o ignoriranju preporuka Državne revizorske institucije i neravnopravnom položaju novinara, posebno onima koji rade u manjinskim redakcijama. Otkriva što mu je bilo najteže tijekom štrajka, tko mu je bio najveća podrška, te kakva je danas atmosfera unutar kuće koja bi trebala služiti svim građanima. Ovo je priča o otporu, dostojanstvu i borbi za pravdu u sustavu koji je sve samo ne jednak za sve.

Kada i zašto si odlučio krenuti u štrajk glađu? Što je bio trenutak kad si rekao– dosta?

Štrajk sam započeo u utorak i okončao nakon sedam dana. U štrajku sam bio punih sedam dana. Odlučio sam se za taj oblik protesta jer su svi moji dosadašnji pokušaji da potaknem poslodavca na ispunjenje zahtjeva (neki od njih traju godinama) bili bezuspješni. Pregovarali smo, analizirali, štrajkali, protestirali – sve uzalud. Rekao sam “dosta” kad sam shvatio da sam iscrpio sve mogućnosti, i da su zahtjevi koje je menadžment odbio ispuniti duboko politički ukorijenjeni – tiču se kadrovske politike i financija.

Koji su bili tvoji ključni zahtjevi prema upravi RTV-a? Jesu li oni rezultat dugogodišnjih problema?

Ključni zahtjevi odnosili su se na smjenu vršitelja dužnosti glavnog i odgovornog urednika Prvog programa televizije, raspisivanje natječaja za glavne i odgovorne urednike svih sedam programa i programskog direktora, kao i na izjednačavanje plaća zaposlenih u Programu – što je još prije tri godine utvrdila i Državna revizorska institucija u svom nalazu.

Znamo da je većina zahtjeva ispunjena – ali posljednji, deseti, još uvijek nije. Možeš li objasniti o čemu je točno riječ i zašto ti je toliko važan?

Upravo je izjednačavanje plaća u Programu ostalo neriješeno, a zbog tog zahtjeva moj je štrajk i produljen za dodatna tri dana jer je direktor odbijao svaku moju ponudu za kompromis. Od početnog zahtjeva da se usvoji nova sistematizacija došli smo do prijedloga da se plaće izjednače prema postojećoj sistematizaciji. Predložio sam i da oko 300 ljudi prima dodatak na plaću dok nova sistematizacija ne stupi na snagu. I to je odbijeno – pod izgovorom da nema novca, iako su nam u financijskom sektoru potvrdili da novca ima. Taj je zahtjev izuzetno važan jer osigurava jednakost između zaposlenika u manjinskim redakcijama radija i televizije i njihovih kolega u većinskim redakcijama.

Jesi li tijekom štrajka imao direktan kontakt s upravom? Je li bilo pokušaja razgovora ili su izbjegavali dijalog?

Kontakt s poslodavcem bio je stalan prva četiri dana štrajka, a nakon toga je sve utihnulo. Direktno smo pregovarali s upravom na čelu s generalnim direktorom. Praktički smo drugog dana postigli najviše, dok je kasnije fokus direktora bio na odugovlačenju i izbjegavanju davanja bilo kakvog konkretnog objašnjenja zašto nema sredstava za veće plaće zaposlenih u manjinskim redakcijama.

Rekao si da direktor ne razumije što je socijalni dijalog. Na što točno misliš?

Od samog početka mandata pristupio je kolektivnom pregovaranju i socijalnom dijalogu neozbiljno, pravdajući se da ne poznaje proceduru ni ustaljenu praksu unutar RTV-a, bez konzultacija sa stručnim službama. Na sastanke je uvijek dolazio nepripremljen i oslanjao se isključivo na ono što bi mu u tom trenutku rekli njegovi suradnici. Ponekad je davao nerealna obećanja, a ponekad istupao s rokovima koje bi redovno probijao. Pokazao je nisku razinu poznavanja Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, ali i same organizacije posla.

Kako komentiraš činjenicu da se preporuke Državne revizorske institucije još uvijek ne provode, tri godine nakon što su donesene? Pogotovo kad znamo da je riječ o osnovnim pravima radnika, uključujući i one u redakcijama na jezicima manjina?

Jedini realan odgovor je da su plaće u Prvom programu televizije toliko visoke da bi njihovo izjednačavanje s ostalim programskim jedinicama značilo velika financijska izdvajanja na mjesečnoj razini. Zato se sve ovo vrijeme i izbjegavalo ujednačavanje plaća. U ostalim programskim jedinicama u međuvremenu su napravljene korekcije. Čudi me što Državna revizorska institucija nikada nije pokazala interes da intervenira i prisili poslodavca da izvrši njihovu preporuku.

Štrajk si prekinuo zbog zdravlja – drago mi je da jesi – i činjenica je da si većinu zahtjeva izborio. Što ti je osobno bilo najteže u tih sedam dana? Tko ti je bio najveća podrška?

Nedostajali su mi neki ljudi i događaji iz vanjskog svijeta. Sve se svelo na boravak u zgradi i druženje s kolegama koji su pokazali nevjerojatan stupanj empatije i solidarnosti. Prepoznali su da su moji zahtjevi i njihovi zahtjevi, i bili su spremni stati iza mene. Posjećivali su me i mnogi prijatelji, kao i obitelj. Svi smo se odlično uklopili u jednu prijateljsku, podržavajuću atmosferu, što mi je uvelike pomoglo da prebrodim te teške dane. Ta sinergija bila mi je najveća podrška. Kad znaš da nekome nešto značiš – onda znaš da tvoj trud ima smisla.

Koji su sljedeći koraci? Hoće li Sindikat Nezavisnost nastaviti s pritiskom da se ispune svi zahtjevi?

Za neke se zahtjeve pregovori nastavljaju. Mislim da ćemo novi Kolektivni ugovor potpisati u rekordnom roku, a vjerujem i da ćemo uspjeti uvjeriti poslodavca da je lakše kompenzirati radnika u prekarnoj poziciji nego riskirati tužbe za diskriminaciju – što je i Državna revizorska institucija već utvrdila. U pregovore se sada uključuje i UGS Nezavisnost s predsjednicom Čedankom Andrić, a računamo i na podršku EFJ-a, OESS-a, Koalicije za slobodu medija, pa i Europske komisije.

Kakva je trenutno atmosfera među radnicima RTV-a, posebno onima koji rade u manjinskim redakcijama?

Atmosfera među zaposlenicima nikad nije bila lošija. Dio njih koji rade u Prvom programu televizije ponašaju se kao da se ništa ne događa, dio je potpuno nezainteresiran, a čini mi se da većina zapravo shvaća da su promjene neophodne i hitne. Takvo ponašanje dovelo je do toga da su neki odbili obavljati svoje zadatke, a snimanja pojedinih emisija su otkazana. U međuvremenu, stanje u manjinskim redakcijama ostalo je nepromijenjeno – oni i dalje rade po najvišim standardima, za najniže plaće.

Kako možemo pomoći – mi kao kolege, sindikati, javnost, međunarodne organizacije?

Samo nastavite pumpati. Istina i pravda moraju pobijediti. Solidarnost i razumijevanje su ključne riječi.

(Sindikat novinara Hrvatske)