SPC krši ustave u zemljama u kojima to može i u kojima joj se to dozvoljava. Iz sve snage navijam da se tome stane na put. Iza nas su godine indoktrinacije i previše je nacionalnih apologeta i u Srbiji i u Crnoj Gori koji tumaraju po ruskim političkim stepama, nadajući se da će opet s barbarima moći da dave Evropu. Ja sam protiv njih – kaže u intervjuu Pobjedi srpski dramski pisac, reditelj, nekadašnji profesor FDU u Beogradu, Nenad Prokić. Zajedno s Mirkom Kovačem, Filipom Davidom i Milanom Đorđevićem osnivač je Foruma pisaca i jedan od osnivača Beogradskog kruga. Takođe, jedan je od osnivača Liberalno-demokratske partije i poslanik u dva mandata u Skupštini Srbije.

Prokić je autor desetak dramskih komada, romana ,,Alpha Foxtrot“, bio je direktor BITEF-a u dva mandata, radio je kao pisac, dramaturg u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Jedan je od najistaknutijih opozicionih intelektualaca od devedesetih godina prošlog vijeka do danas koji decenijama razara predrasude, mitomaniju i ostale društveno-političke prilike u Srbiji.

,,Razum je uvijek u posjedu manjine“, izjavili ste nedavno. Šta smatrate u Srbiji danas takvom ,,razumnom manjinom“ i postoje li mogućnosti za neku pozitivnu političku progresiju koja bi mogla iz manjinskog stanja dovesti do ozbiljnijih promjena u Srbiji?

PROKIĆ: U Srbiji ta razumna manjina uglavnom ne prelazi pet procenata podrške, a trenutno to nije ni iznad dva procenta. Danas je to samo GDF (Građanski demokratski forum). Sve ostalo je Marićevića jaruga (gdje je Marićević neuspješno pucao na Karađorđa) po kojoj lete odbačene plastične kese. Nema u Srbiji u ovom trenutku nikakvog izgleda da može doći do bilo kakve promjene. I ti izgledi su sve manji, jer stasavaju otrovane generacije koje jedan dan nijesu provele u normalnoj državi. Štaviše te populističke generacije danas marširaju po gradovima Srbije zahtijevajući da im neko isporuči nenasilje, nakon što su se četrdeset godina radovali svakom nasilju Srbije uperenom na komšiluk.

To tako neće moći. Srbi su antipodi samima sebi. Pa ovdje se prijeti sportistima koji se vraćaju u zemlju iz inostranstva da zaigraju u nekom klubu u Srbiji, jer se smatra izdajom to što ne igraju za neki drugi klub u Srbiji. Šta je to nego ostvarenje prognoze da će se sve ono što smo radili drugima okrenuti protiv nas i da će sukobi koje smo izazivali završiti u samoj Srbiji? Hrvati koji su na ,,Maksimiru“ gledali utakmicu na kojoj su prije više decenija počeli sukobi danas putuju do Sjevernog pola bez pasoša. Mi bez pasoša putujemo nešto dalje od Šida u tom pravcu, osuđeni na sopstvenu sitnu mjeru.

Šta je to što najviše usporava i unazađuje srpsko društvo? Ako se zagledate sve ove decenije unazad kako Vam izgleda onda u toj retrospektivi politika koju je vodila Srbija?

PROKIĆ: Zarobljenici smo sopstvenih propalih politika. U još gorem stanju su Srbi sa Kosova. Mi sada živimo postmerkelovsku politiku, tog najgoreg kancelara Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Evropa je po ko zna koji put zakazala. U okviru te politike, Beograd je iskoristio priliku da kidnapuje živote kosovskih Srba, sijući nekakvu ugroženost među njima, a njih najviše ugrožava zapravo sam Beograd. Ni krepalo nedonošče ,,Otvoreni Balkan“ nije donijelo nikakvu nadu, pa se čini da je ono više koristilo svojim mekšim granicama, razvoju trgovine narkotika nego bilo čemu i bilo kome drugom. To su vam ti paradoksi progresa. To su vam rezultati te filozofije žuči.

Šta biste onda u tim ,,paradoksima progresa“ označili kao ključne tačke promašenosti srpske politike?

PROKIĆ: Srpska politika je već četrdeset godina besmislena, neubjedljiva i antiistorijska. Ona predstavlja bezumno prizivanje poraza. Potrošila nas je politika i potrošili smo se u politici. Ono što je ostalo je vulgarna srpska propaganda, mitingašenje i litijašenje. Kad baš tvrdo pogledamo: Srbi nikad o sebi nijesu govorili istinu i glavni su u propagiranju laži o samima sebi. Ako bismo baš svodili neki završni račun, a vrijeme je i za to: diktatori nikad ne bi mogli stvoriti sebe kad ih ne bi stvarali oni kojima nedostaju. Podsjetimo se na činjenicu da su Slovenci napustili Kongres SKJ zbog jedne riječi: jedinstvena (misli se na partiju). To je bio poraz Srbije. I on traje do dan-danas i ko zna dokle će. Tražiti u Hrvatskoj autonomiju, a ukidati je na Kosovu devedesetih – samo korumpirana budala može tvrditi da to nije velikosrpsko trabunjanje. Nakon toga su, naravno, poražene te ideje jer su bile samoubilačke.

Od samog raspada SFRJ bili ste na strani demokratije, evropskih vrijednosti i one druge, bolje Srbije. Ali stiče se utisak da je stalno tu onaj apsurd da je malo toga postignuto. Zašto je to tako?

PROKIĆ: Zato što u Srbiji ne može bolje. Komunistički period je bio taj u kojem je Srbija najviše napredovala ka, ne samo evropskim, već najboljim civilizacijskim vrijednostima. To je nažalost prošlo, kratko je trajalo, i vratili smo se svojim teškim i izgleda neizlječivim bolestima. Srbi će nestati, odlučili su se na propast. Obezbijedili su sve neophodne uslove koje uopšte mogu da ostvare duštva koja su riješila da nestanu. U tom procesu najgori u tom društvu će se epohalno obogatiti. Ostali će nestati. Tako je to kod homo sapiensa koji se oklizne u evoluciji. Nijesam ništa od svega toga želio, ali sam bio više nego mnogostruko nadjačan.

Vlast u Srbiji pleše kao klovn na žici između Kine, Rusije i SAD. Kako će se odvijati dalji odnosi Zapada i Srbije nakon sankcija Vulinu i izvještaja agencije DEA o vezama Vučića sa Belivukovim klanom? Može li se očekivati jačanje pritiska Zapada na Vučićev režim?

PROKIĆ: Jedno je sigurno: vlast u Srbiji na sve to neće previše uticati ukoliko ne bude poštovala političku geografiju. Vulin i Belivuk su ispod nivoa na kojem mogu da razgovaram. Pretpostavljam da je problem to što je vlast u Srbiji nešto obećala Rusiji, jer je trenutna i ne samo trenutna vlast edipovski na njenoj strani šta god da se u Rusiji odvija. Može biti da su uzeli i neke pare na osnovu tih hohštaplerskih obećanja. Ali gle nepravde po kojoj je Srblje čuveno, NATO ih je provalio i obezbijedio okolni teren, snimili su svako vozilo koje je prevozilo ovo i ono, i sad su prevoznici u sosu, da se eto tako figurativno izrazim. I kao i obično, problem je kako se obećati i jednima i drugima. Tito je to umio, ovi vala jok. Njihovi patetični napori samo ih još dublje guraju u sopstveno bezizlazno blato. U Srbiji i dalje nema kapaciteta koji bi omogućio shvatanje da je Notr Dam značajnija za svjetsku kulturu od Dečana. Jeftina hvalisavost tu ne pomaže.

U Crnoj Gori počinju travestije oko nove vlade. Predsjednik PES-a Milojko Spajić ignoriše DPS, koja poslije PES-a ima najviše mandata u parlamentu. No, Spajić pregovara s Mandićem, Kneževićem i partijama koje su otvoreno antievropske i proruske. Kako to komentarišete?

PROKIĆ: Rekao bih da je Spajić talac sopstvenog stava dok je bio u opoziciji. Jedino čvrsto obećanje koje je dao je da neće biti DPS-a u vladi. Populistički naziv PES je sugerisao svima da su za nastavak EU integracija, daju i takve izjave, kao neće povući priznanje Kosova, ali kada danas treba da formira vladu nije dovoljno da nema DPS-a u vladi. S kim će da nastavi EU integracije? S Mandićem i Kneževićem? Nažalost od toga nema ništa, Crna Gora postaje Vučićev atar, na vječnom putu ka EU sa ciljem da nikada tamo ne stigne, a time se stvaraju idealni uslovi za korupciju i pljačku.

Problem koji danas ima Spajić oko formiranja vlade je potpuno ogolio najjeftiniji, gotovo bizaran nivo bavljenja politikom na Zapadnom Balkanu; birači su srozali svoje kriterijume i od političara ne očekuju prvenstveno kvalitativni pomak u svom životu prilikom izbora, već im je prioritet sa kim će biti formirana buduća vlada, a ovi slabići im izlaze u susret svjesno ugrožavajući budućnost zemlje kojom vladaju. Nažalost, kada se osvrnemo na rezultate crnogorskih vlada u posljednje tri godine sa istim ovim akterima koji će formirati i novu, građani Crne Gore nemaju se čemu nadati.

Poznati ste kao poznavalac pozorišta apsurda. Kako komentarišete činjenicu da su u Crnoj Gori na vlasti Vučićevi replikanti Dritan Abazović, Mandić, Milatović, Spajić, Knežević itd. A s druge strane Vučić izjavljuje da su Srbi u Crnoj Gori stalno ugroženi i da će u novoj vladi dobiti ,,šipak“?

PROKIĆ: Nijesu to apsurdi. To je ono čemu plebs daje podršku. Možemo se samo nadati da će kad-tad zavladati pravilo da nacionalno ludilo prestaje s porazom, jer s pobjedom postaje još luđe. Mada, rekao bih da nama ni poraz ništa ne može. Poslije njega još smo luđi, opijeni nacionalističkim fantazmagorijama. Duboko smo zagazili u period u kojem se neobrazovani nepismeni ološ za nešto pita. Direktna posljedica je identifikacija sa individualnim uspjesima sportista, koja je bijedna nadoknada svih društvenih poraza.

Jednom ste izjavili da će ,,Abazović biti izigran“. S obzirom na to da nije u PES-ovim igrama oko nove vlade mnogi smatraju da će biti politička ,,ispušena lula“ kad mu istekne tehnički mandat premijera, a pogotovo nakon potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora sa SPC?

PROKIĆ: Izigrao je i samog sebe. Nije mi ga žao. U tom izigravanju najvažniji politički momenat je to što Abazović leti na podršci koju dobija od medijskih uticaja koji stižu od Vučića. Kad obespravljeni i osiromašeni pomisle da se pojavio neko ko će se konačno izboriti sa nepravdom, red je da momentalno u ovim našim nesretnim krajevima pomislimo na najgore.

Srpska crkva je postala eksteritorijalna i ima imunitet u odnosu na ustave država u kojima djeluje. Kako vidite dalji razvoj situacije u Crnoj Gori, s obzirom na marionetsku, klerikalnu vlast koja istrajno devastira građanski i evropski karakter države?

PROKIĆ: SPC krši ustave u zemljama u kojima to može i u kojima joj se to dozvoljava. Iz sve snage navijam da se tome stane na put. Od dvanaestorice u Praviteljstvujuščem sovjetu iz 1807. godine jedva su četvorica bili pismeni. Ali i od njih samo su dvojica znali kojekako napisati svoja imena. Ne mogu da se otmem utisku da se situacija u srpskoj državi i crkvi nije pretjerano promijenila u međuvremenu. Nijesam srpski predsjednik pa da se miješam u unutrašnje stvari države koju moja država bilateralno priznaje. Iza nas su godine indoktrinacije i previše je nacionalnih apologeta i u Srbiji i u Crnoj Gori koji tumaraju po ruskim političkim stepama, nadajući se da će opet s barbarima moći da dave Evropu. Ja sam protiv njih.

Ovima koji organizuju proteste Dodik je super, a Crna Gora je dio Srbije

Nedavno je održan dvanaesti po redu protest „Srbija protiv nasilja“, u organizaciji nekoliko opozicionih partija, koji je okupio u Beogradu nešto manje ljudi nego do sada. Imaju li ovi protesti jasnu profilaciju i šta vidite kao njihov krajnji cilj i učinak?

PROKIĆ: Otkad se na nevladinim medijima ne pojavljuju procjene broja učesnika, od tada je jasno da ih nema baš u nekom broju. Istrošili su energiju koja je mogla, da je bilo odlučnosti i pameti, da se mnogo bolje iskoristi. Ja mislim da ljudi koji to organizuju nemaju nikakvu svježu političku misao i hrabrost, pa čak ni želju da nešto bitno promijene. I po tome su gori i od ovakve vlasti. Oni uzvikuju te iste populističke parole iz almanaha za gubitnike kao što je ,,Kosovo je srce Srbije“, rusofili su ništa manje od vlasti, misle da je Dodik super, da je Crna Gora dio Srbije, da su Ukrajinci nacisti i arlauču sve isto što i vlast, ali bi kao da je smijene. Ulica u Srbiji nikad ništa nije promijenila. Neće ni ovi. Dadaistička poruka da je postojanje gubljenje vremena bi mogla sasvim lijepo da ih opiše. Svaka budala može od ovog naroda da čini šta hoće.

(Pobjeda, Foto: Gradski.me)