Kad sam 1991. slušao kanonade na Kupi, gdje su zadnje stanice plavih autobusi ZET-a, legendarnog Zagrebačkog električnog tramvaja, 1991. godine, osjećaji su bili – da se otmjeno izrazim – pomiješani. Stojiš kod koncertne dvorane Lisinski, nekih je pola deset, deset, polu-oblačno je, ideš najvjerojatnije u Sveučilišnu knjižnicu, možda na Filozofski fakultet na neki sastanak, a stojeći na platou gdje počinje Most slobode prema Novom Zagrebu i  Turopolju, odjednom prepoznaješ topovske hitce, makar ih nikad u životu nisi čuo. Odnosno do tada samo nekakve besmislene ćorke, ‘plotune’ koji su se u socijalizmu ispucavali navečer pred 29. novembar i, ako se dobro sjećam, kad bi dolazio drug Tito, ili odlazio, svejedno. U svakom slučaju pucalo je te ćorke u nekakvom kasarnskom dvorištu, svečano-ofrlje. Ovo sad iz pravca Kupe bilo je ozbiljno. Zvuk je bio drugačiji.

To tada bio je rat, zvao se vebeerovi, oklopna vozila, migovi, položaji, štektanje i eksplozije. Ovo što se sad zbiva u Srbiji odvija se, međutim, u tišini. Stezanje zavrtnja je tiho, bez objašnjenja. Prosvjetar si i ne stigne ti plaća, ili dvadeset eura, i pred tobom se otvorio ponor. Ponor sasvim privatni, u stanu, pred djecom. Škola u kojoj radiš je zaključana, pred njom nešto roditelja i (tvojih) đaka, oni su slično bijedni kao i ti. Pred djecom su pa si jedni drugima ne padaju u naručaj iz očaja.. Nešto ih malo grije, gledam to na ekranu, samo solidarnost, zadnja linija dostojanstva svakog kolektiva. U tom pogledu, studentski đački protesti su zapravo protesti roditelja i nastavnika, iscrpljivanje za svoju i tuđu djecu: cijela paleta od odgajateljica u vrtićima do sveučilišnih profesora čini produžetak obiteljskih nukleusa, zajedno s kojima prolaze kroz trnje i kamenje.

Što se ne vidi, ali znamo da je tako, jest da se roditeljima, đacima, profesorima  odlučnih lica, polako i potiho, vijak zateže oko gležnja. Na stolove im svakodnevno pristižu nijemi ukazi, na bankovnom računu ne događa se ništa. Matematika je jasna. To se može izdržati mjesec ili dva, a onda će se početi pakirati koferi, vaditi pasoši iz ladice: tko ne zna dovoljno neki strani jezik, taj, ta će, „za početak“ u čistačice ili u pomoćno radništvo, „dok se ne snađu“.

Jer „snađu“ se uvijek, zar ne? Vlasti su to kod nas uvijek dobro znale. (Možda bi one počasne Titove salve trebalo ispucavati na autobusnim kolodvorima za svakim autobusom koji krene prema Beču, Linzu, Amsterdamu ili Frankfurtu.)

U Srbiji se dešavaju vrlo dramatične stvari, a do ovdje gdje živim iz Srbije se čuju dvije tišine. Jedna je potresna. Ljudi, ma koliko ih bilo, odjednom na četvrt sata zašute, stoje kao kipovi u javnom prostoru. Strpljivi su i mladi i stari, do neizdrživosti. Kad ih gledam sve čekam da će netko strašno kriknuti. Ali, već mjesecima – nitko. Ona druga tišina je ona milimetarskog stezanja vijka, dželati rade pomno – znamo iz Andrića – imaju vremena, a žrtva šuti to više, krckanje kostiju čuje samo ona. To je valjda naš specijalitet: žrtva ne urla, ponaša se kao da se ništa ne događa. Ima i nešto duboko građansko u toj samodisciplini, i nikako nije slučajno da se prosvjedi u Srbiji uvijek odvijaju na pločnicima. To je borba za pločnik, oličenje grada kao res publicae, zajedničke stvari. Pločnici su građanske agore, od Tian Mena preko Venceslavovih namesti do, eto, Slavije i platoa ispred Željezničkog kolodvora u Novom Sadu. Razlika je samo u tišini. Na Tian-Menu i u Pragu ljudi su vikali, a onda su došli tenkovi, glasno i jasno te, kad je povučen zastor, tamo obavili svoj željezni posao.

Na srpskim platoima građani pak samo šute i nijemo drže svjetiljke u zraku. Ljudi u crnom i sa šljemovima, opričnici, uopće ih ne moraju udarati, loviti, samo ih motre. Dramaturgija šutnje zahvatila je i njih. Dižu prozirne štitove, spuštaju ih – što je „dobar znak“ –, dižu vizire, spuštaju vizire. Odnekud ih se odjednom stvori još jedan red, došli su na prstima. Tad prikazuju sliku „dvostruki kordon“. Ili ti crni ljudi odjednom odlaze, bez riječi, bez vidljivih motiva, i odlaze nekamo „iza“ kao u teatru. I oni u svojoj zamišljenosti nad spuštenim štitovima djeluju kao da su dio komemorativne mase, onako crni, s crnim čarapama preko lica, crnim svečanim pendrecima.

Novinarke i novinari, a sigurno i masa, naučili su ih razlikovati – makar su svi isti. Novinarka kakvu bih inače očekivao u nekoj emisiji kulture objašnjava mi do ovdje u Pulu: ovo su „interventni“, ovo „žandari“, ovo „obični“.

Umjesto za politiku, novinari su postali su eksperti za „snage reda“ vlastite države. Daleko su dogurali, barem ova nekolicina s N1 kojima i najniži općinar podvikne „ustaše“ i otjera ih kao muhe. Pa se pogotovo novinarke kreću kao po jajima, pretvorene u učesnice jedne bizarne scenografije. Skupa s kamermanima izvode plahi balet prilaženja i uzmicanja, dompterskom opreznošću prilaze crnom zidu, a onda se okrenu i prave intervjue sa starijim ljudima koji javno grcaju i mladima koji u kameru viknu Mama, u redu sam.

Jer, mame gledaju, i tate, i bake, i sva ta golema nevidljiva publika koja u mraku gledališta strepi samo od jednog: kad će pod šljemovima zakrkljati „Navali!“ Ili „Rasturi!“? Kod, internu formulu, na koju će opričnici pojuriti kao pušteni s lanca.

Kao iz zvučnog topa. Još jednog, sasvim logičnog elementa unutar ove poetike nijemosti.

Jedino, da, ne vidimo auditorij. Okršaj studenata i đaka s njihovom okupiranom državom pretvorio ga je u gledaoce jednu velike tragedije koja teče. Svaki sjedi u svom stolcu i promatra, navijajući u sebi kao da bezglasno moli krunicu. Kako je velik auditorij, gdje je sve, tko ga sve čini – da li na primjer hrvatski prosvjetari koji također upravo štrajkaju? – ili su to samo Srbi u dijaspori i ostali uobičajeni sumnjivci po „regionu“ i šire do San Francisca, ne znamo. Naravno da ne znamo jer je na svim stranama odavno poduzeto sve da nas „se to ne tiče“, da se ne „miješamo“, da zaboravimo djecu koja s flašom kisele vode marširaju po dubokoj Srbiji, pedaliraju svoj pohod po Europi. Čudno, postali smo dio srpske tišine, gaslighting je uspio.

Da, tu dolazi ono s „međunarodnom zajednicom, „svijetom“ s  početka. Te riječi bile su na praznom horizontu nacrtane točke nade. Sad, 35 godina kasnije, zovu se „Strasbourg“, „Europski parlament“, „Europa“. Kamo su srpski studenti jurnuli, pedalirajući prema apstrakciji, iskupljenju, fatamorgani, psihološkoj projekciji  – na koju imaju svako pravo. „Uspjeh“ ili“ neuspjeh“ pri tom su potpuno irelevantni. Već sama gesta vožnje odiše velikom umjetničkom elegancijom, i čistom literarnošću. Jer, u dinamičnoj trci onamo sadržan je zapravo njihov povratak. Trenutak kad će se vratiti i odložiti bicikle. U tome je poanta studentskog trijumfa. Unutarnjeg trijumfa dakako, ali jednog od najvišeg simboličkog i etičkog reda.

PS

Audio/video. Tko ima pravo da kaže djeci? pjesma je Patricka Bruela od prije trideset godina. 2022. francuska pjevačica Santa (rođena 1993.) otpjevala ju je ponovno, no dodala podnaslov „Manifest“ i svoje stihove. Između ostalih: Tko ima pravo da pljuje svojom mržnjom po drugima da maskira svoj kukavičluk, Tko ima pravo lagati zemlji da je kraj ere, da zbog jučer ubija sutra i Tko ima pravo da mi oduzima izbor, a zakone samo kao dekor za zlostavljanje mog tijela. https://www.youtube.com/watch?v=Ye5gzIlqa50

Autor je nekadašnji urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske i Durieux-u i prevodilac

(Autonomija)