Gledam izvještaje iz Minneapolisa kako neka savezna para-vojska, nedodirljiva jer je iznad zakona države Minnesote, terorizira grad. Otima ljude, upada u stanove, izvlači iz automobila, šalje ulovljene u sabirne logore koji se zovu „centri za zadržavanje“. Te, pred kamerama okupljenog svijeta, usred bijela dana ubija civile, unutar tri tjedna dana već dvoje.

Kako se regrutira iz milieua nezaposlenih, ljudi pogođenih prekarijatom, neuspjelih u svojim zanimanjima, socijalno i psihološki nestabilnih, bivših kažnjenika, uličara i sl., cijela ta trupa kao i njeno mjesto u strukturi parlamentarne demokracije Sjedinjenih Država uspoređuje se s Gestapom iz doba hitlerizma u Njemačkoj. On i Jurišni odredi, SA, bili su paradoksalna kombinacija državnog i ilegalnog.

Usporedbu tih trupa s Gestapom povlače sami Amerikanci. Struktura nacističke vladavine u Njemačkoj pred skoro sto godina tamo je, prema tome, tako dobro poznata da je opće mjesto. Jedino, malo se brkaju Gestapo, politička policija, i SA, Jurišni odred, kojem su današnji para-vojni odredi u Trumpovom SAD-u mnogo sličniji, po sastavu, uniformama i funkciji. Dok je Gestapo bio formalno politička policija za zaštitu države (kakvu ima svaka), SA je otvoreno terorizirao društvo i društvene skupine.

Zapovjednik ove sad američke para-vojske Gregory Bovino je u tom smislu vrlo precizan. Nosi remen koso preko košulje od ramena do pojasa, insigniju svih insignija SA-a: nacista koji tuče na ulici. Gestapovci su pak bili u civilu, njihov znak bili su dugi kožnati kaputi. No, s Gestapom bit je je pogođena. Odredi koji teroriziraju Minneapolis jesu neposredno državni i nose ime kao državne pogranične snage ICE, država ih službeno financira i njima dirigira.

Munjevito prepoznavanje da se radi o obnovljenom Gestapou na američkom tlu, duguje se američkim intelektualcima. Napisali su čitavo brdo knjiga i studija o nacizmu, pisci k tome brdo romana, i o nacizmu se, gotovo sam siguran, uči u svim srednjim školama. Međutim, gledajući građanske demonstracije u Minneapolisu, intelektualci se nigdje niti vide niti spominju kao učesnici protesta, govornici, uhapšenici ili slično. To je kad jaganjci utihnu, sintagma koja postaje sve značajnija a „samo“ je naslov filma.

Naslov usporediv sa snagom naslova romana „Rat i mir“ iz 19. stoljeća. Pred samo klanje janjad utihne, a kad je ono u toku, janjad se dere. Intelektualci se ne deru po ulicama Minneapolisa, ne deru se i otimaju, barem ih ja ne vidim ni čujem, gledajući Minneapolis. To tamo na licu mjesta ni nije osobito važno, ali meni kao pojedinost jest. Iz generacije sam, „iz svijeta“, kako se kaže, čiji su heroji Bertha von Suttner, Alfred Döblin, Marc Bloch, George Orwell, Ognjen Prica i Klaus i Erika Mann. Zalazim u kavanu La Résistance, tako reći njima u čast, a otvorio ju je jedan poznati radijski novinar.

(Forum.tm, foto: Beta)