Smrt Radomira Kurtića čudna je i tajanstvena. Sve dok se otvore arhivi, nećemo znati šta se stvarno dogodilo. Nažalost, arhivi se neće otvoriti, jer to neće dozvoliti tajna policija, vojna bezbjednost i ostali zavjerenici Crne ruke. A oni odlučuju o svemu. 

Ovako nekadašnji predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak za „Slobodnu Bosnu“ komentariše vijest koja je tek nedavno objavljena: u Moskvi je, naime, pod još nerazjašnjenim okolnostima, 17. novembra umro predstavnik Jugoimport SDPR-a Radomir Kurtić.

Jugoimport SDPR je najveća regionalna kompanija u oblasti odbrambene industrije. U državnom je vlasništvu Srbije, a bavi se trgovinom naoružanjem, odbrambenom opremom, kao i transferom tehnologija.

Nakon što je obaviještena o smrti Radomira Kurtića, Komisija kompanije obišla je svoje kancelarije u Moskvi i tom prilikom ustanovila da nedostaje veći broj dokumenata, kao i hard diskovi sa računara. Srpski mediji tvrde da Ambasadi Srbije, predstavništvu Jugoimport SDPR u Moskvi i bezbjednosnim službama Srbije istražni organi Rusije još nisu dostavili forenzičke izvještaje i informacije o Kurtićevoj smrti.

„Trgovina oružjem jedna je od unosnih privrednih grana, koju Srbija njeguje stoljećima. Danas Srbija isporučuje municiju Ukrajini, ali od Rusije, od koje predsjednik Aleksandar Vučić ima paničan strah, kupuje oružane sisteme, koji su se u Ukrajini pokazali visoko neefikasnim. Avioni koje je Rusija prodala Srbiji u našu zemlju nisu doletjeli; donijeli su ih vozovi. Srbija je tako postala prva zemlja na svijetu koja ima šinske nosače aviona. No, to je reket koji Vučić plaća Vladimiru Putinu“, kaže Čanak.

Kakav reket? Zašto?

-Da ga ne bi ubio. Vučić je, vjerujem, razumio šta su Rusi htjeli da mu kažu kada su mu pokazali snimak psa čiju su glavu ubacili u vodu, a koji je ipak nekako uspijevao da diše; ili kada je od Putina dobio interesantan poklon: pušku kojom je izvršen atentat na srpskog kralja Milana Obrenovića. U tom smislu, Vučićev strah od Putina nije neosnovan. Tim prije što znamo da je stepen smrtnosti ruskih velikodostojnika – i političkih i financijskih – izuzetno visok: ili padnu kroz prozor i popiju čaj od novičoka. Vučić, kažem, to zna. Zato se boji, zato Rusiji ne uvodi sankcije.

Ne očekujete da Naftna idustrija Srbije (NIS) bude nacionalizovana?

-Rusija Srbiju s pravom doživljava kao svoje zadnje dvorište, zato se i ponaša kao da je vlasnik Srbije.

Zašto – s pravom?

-Zato što su sve ranije vlade – od onih Slobodana Miloševića i Vojislava Koštunice, o kome mi je pokojni Vladan Batić govorio da je, eufemistički rečeno, od 1985. godine imao bliske kontakte sa Rusima, pa do Borisa Tadića – donosile pogrešne odluke kada je riječ o poslovima sa Rusijom. Svi su ruskoj agenturi na Zapadnom Balkanu, naročito onoj sa prostora Srbije i sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, dozvoljavali da sjedi u njihovim vladama. Aleksandar Vulin se, na primjer, kao srpski ministar slijepo odan ruskoj službi, klanjao Staljinovoj bisti u Moskvi i bivao priman na najvišem nivou svaki put kada ode u Rusiju. Govorimo o čovjeku koji bi, umjesto u vladi, trebalo da je na liječenju – što na odvikavanju, što na psihijatrijskoj terapiji. Ili Nenad Popović, koji je ministar bez portfelja u ko zna koliko srpskih vlada unazad.

Hoće li NIS biti nacionalizovan, to sam Vas pitala.

-Vojvođanski Naftagas najprije je otet Vojvodini, pa preimenovan u Naftnu industriju Srbije, a onda 2008. godine poklonjen Rusiji. Samo su Liga socijaldemokrata Vojvodine i Liberalno-demokratska partija u Skupštini Srbije te 2008. glasale protiv predaje NIS-a Rusima. Prodaja NIS-a, govorio sam tada, energetska je omča kojom će Rusija zadaviti Srbiju, što upravo gledamo.

Preko NIS-a se godinama pere ogromna količina novca, koji se distribuira kriminalnim i paravojnim organizacijama, kao i ostalim “udruženjima” koja služe za destabilizaciju država regiona. Problem NIS-a nije ekonomski.

Nego?

-Riječ je o financiranju političkog i paravojnog utjecaja Rusije na region Zapadnog Balkana. Drugim riječima, NIS je legitimna vojna meta: agresoru u Ukrajini mora se ukinuti izvor financiranja. U tom smislu, nacionalizacija NIS-a bila bi čin patriotizma. Svako odugovlačenje je – veleizdaja.

Što je onda afera “Generalštab”?

-To je izmišljena afera. Zgrada nekadašnjeg Generalštaba stavljena je pod zaštitu države, ona je kulturno dobro. Međutim, status kulturnog dobra dobila je tek kada je, tokom NATO intervencije na SRJ 1999. godine, bila srušena. Zašto? Zato što je upravo ta ruševina trebalo da posluži kao podsjetnik na “zločinačkog NATO agresora”, da citiram Slobodana Miloševića. Generalštab je simbol antizapadne, anti-NATO propagande, zato ga toliko brane. Od tog rugla u centru Beograda konačno bi trebalo napraviti nešto korisno i pametno. Druga je stvar što je zgrada nekadašnjeg Generalštaba trebalo da bude poklonjena zetu američkog predsjednika Donalda Trampa. Potvrdilo se, međutim, da je kapital najplašljivije životinja u prirodi: čim nešto šušne, on bježi. Tako je Kušner odustao od investicije.

Da, ali zašto je Generalštab trebalo da bude poklonjen? “Srbija se saginjati neće”, a ispade da plaća reket i Americi i Rusiji.

-Naravno. Budući da ste dovedeni u tu poziciju, reket plaćate onome ko je jači. Nakon devedesetih, kada je cijelom regionu napravila zlo koje se neće zaboraviti ni za stotinu godina, šta Srbija ima na raspolaganju? Nema razlike između politike Slobodana Miloševića i politike “srpskog sveta” Aleksandra Vulina, izuzev činjenice da se taj “svet” veoma smanjio. Ko sada brine o Srbima izvan Srbije, koji su Beogradu uvijek služili za destabilizaciju tih država?

Brine li Milorad Dodik o Srbima u Bosni i Hercegovini?

-Milorad Dodik?! Dodik je nova rukavica na ruskoj pesnici, baš kao što je to bio Radovan Karadžić i ostali koje je Slobodan Milošević huškao na rat. Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) osmislila je genocid u Bosni i Hercegovini, unaprijed računajući s tim da će, prema svedočenju Latinke Perović, u tom ratu poginuti osamdeset i šest hiljada ljudi.

Da, Latinki Perović je 1987. to rekao akademik SANU Antonije Isaković, dodajući da se taj rat neće voditi na teritoriji Srbije.

-Tako je. Sve su znali, sve su isplanirali. Htjeli su rat, ali ni jedan od tih akademika, ideologa i huškača na zločin zbog toga nije osuđen. U tom smislu, Milorad Dodik je, kažem, samo nova rukavica navučena na istu pesnicu. Da ne budem baš direktan, pa da kažem šta je na šta navučeno. I nova rukavica udara istu metu, istom snagom i iz istog razloga. Jer je rat unosan biznis. Da nije, ne bi se vodio.

Je li i održavanje konstantne krize u BiH vrsta unosnog biznisa? Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili su neprijatelji u Hrvatskoj, ali saveznici u komadanju Bosne i Hercegovine. Jesu li Dragan Čović i “predsjednik Dodik” na sličnom zadatku?

-Zagrebačko-beogradska koalicija za uništenje i podjelu Bosne i Hercegovine postoji još od devedesetih. Dodik i Čović samo nastavljaju ono što su ratom pokušali da ostvare Milošević i Tuđman. Zahtjevi za trećim entitetom nisu od juče, baš kao ni priča o entitetima. Riječ je o namjeri da se faktički podijeli zemlja, na što je međunarodna zajednica već jednom naivno nasjela. Dejtonski sporazum su novembra 1995. potpisale zaraćene strane. Podsjećam ko su zaraćene strane u tom trenutku: eksponenti Srbije s jedne strane, sa druge hrvatska vojska koja je direktno učestvovala u operacijama u susjednoj državi, te Armija BiH. Pritom, tadašnje rukovodstvo Republike Srpske nije učestvovalo u pregovorima, prepuštajući Slobodanu Miloševiću da pregovara u ime njih, tj. u ime RS. Miloševićev potpis stoji na Dejtonskom sporazumu.

Trideset godina je prošlo od Dejtona, ratnim zločincima, ali i tim politikama presuđeno je u Hagu. Vidjeli smo kakvi su sve zločini počinjeni u BiH, ali i u Hrvatskoj, na Kosovu. Kako to da su te ideologije, ti projekti i dalje tako živi?

-Znate li kada je Ilija Garašanin napisao “Načertanije”? Prije 161 godinu. Ipak, ta je ideja još živa. Stevan Moljević u “Homogenoj Srbiji” 1941. godine kaže da ako u nekom mjestu nema srpske većine, to se mora popraviti, jer Srbija, da bi opstala, mora biti homogena. Ako ste krenuli u projekat “svi Srbi u jednoj državi”, možete biti poraženi koliko god hoćete puta, ali – nema zaustavljanja. Ta ideja opstaje zato što se postavke ne mijenjaju.

Kada je, nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka podijeljena na okupacione zone, njen zapadni dio kontrolisali su zapadni saveznici; istočni je pripao SSSR-u. Zapadna Njemačka je tokom decenija prolazila proces denacifikacije i suočavanja s nacističkom prošlošću; razvila je kulturu sjećanja na nacističke zločine i na zlo koje je nacizam donio i Njemačkoj i svijetu. Istočna nije.

Ukinuli smo nacizam, govorilo se, konstatovali da nemamo naciste i Hitlerov totalitarizam zamijenili Staljinovim. Danas, 2025. godine, neonacistička stranka Alternativa za Njemačku ima više nego duplo pristalica po glavi stanovnika u istočnoj nego u zapadnoj Njemačkoj. Što je logično. Šta hoću da kažem? Srbija se nikada nije suočila sa svojom prošlošću, sa zločinima koje je počinila; umjesto kulture sjećanja na žrtve, srpsko se društvo ruga i negira zločine. I ovo što rade studenti nisu nikakve promjene.

Zašto nisu?

-Zato što njihov cilj nije da se promijeni stanje svijesti, sistem, da se odbaci ideologija koja je nanijela zlo i Srbiji i susjedima, nego da se smijeni Aleksandar Vučić. To znači da će uz kontrolisana propagandna sredstva, nereformisane bezbjednosne strukture, uz opstanak i tretman ratnih stranaka devedesetih kao legitimnih i legalnih političkih opcija Srbija zauvijek ostati prijetnja miru i stabilnosti regiona. Uvijek će se naći neki Dodik, koga će Rusi na svoju pesnicu navući kao rukavicu.

Ipak, da li je Dodik, trgovinom sa Amerikancima, izašao iz projekta? Je li time oslabljen “srpski svet”?

-Što se tačno Dodik dogovorio sa Amerikancima, to još niko ne zna. Tek ćemo vidjeti… Dodik nije političar, Dodik je trgovac. I to dobar. U sve što je radio ulazio je kao trgovac, vodeći prije svega računa o svom interesu. I onda kad su ga Amerikanci doveli na mjesto predsjednika vlade sa dva poslanika kako bi napravio diskontinuitet sa zločinačkom politikom Radovana Karadžića, i tada je trgovao. Shvativši da se materijalno mnogo više isplati Karadžićeva od proevropske i proameričke politike, Dodik se samo prebacio na rusku stranu. Ne zaboravite, pritom, da se, kao predsjednik Vlade, nasmijani Dodik uredno sretao sa Slobodanom Miloševićem. U tom smislu, neko bi rekao da je Milorad Dodik spretan i vješt trgovac.

Što biste Vi rekli?

-Rekao bih da je pokvarenjak. Ne mislim da je ovoga puta nešto značajno izvukao; tim prije što se dogovarao sa administracijom predsjednika SAD, koji je trgovac nekretninama i nakupac mineralnih bogatstava zemalja koje su u problemu. Da u aktuelnoj američkoj politici važe bilo kakvi principi, Amerika bi dala bezrezervnu podršku Ukrajini. Da sam na Dodikovom mjestu, ne bih se mnogo pouzdao u njihovu riječ.

Što je sa Crnom Gorom? Zašto je državni vrh Srbije uznemirila vijest o tome da je Crna Gora zatvorila još pet poglavlja u pregovorima sa EU? Što Beogradu smeta Crna Gora u EU?

-Prvo, slavlje u Podgorici organizovano povodom približavanja Crne Gore EU obavlja se za trpezom koju je davno postavio Milo Đukanović. Oni koji danas slave do juče su vodili hajku protiv onih koji su Crnu Goru gurali prema EU. Naravno, čestitke Crnoj Gori što je uspjela da napravi novi korak u pravcu članstva u EU. Zašto se to ne sviđa Srbiji? Sjećate se da je Vučić više puta kritikovao bivšu vlast zato što je Crnoj Gori dozvolila da ode od Srbije. Da sam bio na vašem mjestu, to ne bih dopustio, ponavlja Vučić. Obnovu državnosti Crne Gore 2006. godine Vučić doživljava kao odlazak od Srbije. Za njih Crna Gora nije država, nego dio Srbije koji izlazi na more. I to je suština.

Problem je što danas u Crnoj Gori imate “petu kolonu”, koja misli isto i čiji je cilj da državu Crnu Goru vrati pod komandu Srbije. A to je ono što ne mogu da razumijem.

Čija je to peta kolona?

-Beogradska. I ruska. Ta ideja je ruska taman onoliko koliko je i cijela srbijanska politika ruska. Zato Srbiji smeta ulazak Crne Gore u EU: time bi, naime, Crna Gora smanjila mogućnost upliva i uticaja Beograda i Kremlja. Najzad, ulaskom u EU, Crna Gora bi definitivno zatvorila vrata pogubnoj politici “Načertanija”, homogene Srbije, velike Srbije, Memoranduma, “srpskog sveta”. Zato je Beograd bijesan. 

Ako bi se zaista time zatvorila ta teška vrata o kojima govorite, da li bi Beograd otvorio vrata nekoj drugoj politici; onoj koja bi, kao Marko Nikezić sedamdesetih godina prošloga vijeka, Srbima iz Bosne i Hercegovine poručila – vaš glavni grad nije Beograd, nego Sarajevo?

-Ne bi. Supstanca mislećih ljudi u Srbiji je ispošćena – iseljavanjem, raseljavanjem, medijskom blokadom, sistematskim uništavanjem svake kritičke misli… Kažu da u Srbiji danas imate dvije politički i ideološki sukobljene strane: režim i građansko-studentski pokret. Taj građansko-studenski pokret najavljuje da će na izbore izaći sa svojom listom, kada god da oni budu raspisani, iako još niko ne zna za šta se tačno zalažu, kakvu Srbiju žele, da li su, kao Milo Lompar, i oni za “srpski integralizam”, što je novo ime za “veliku Srbiju” i “srpski svet”. I to je problem Srbije: uvijek imate dvije opcije i uvijek obje pogrešne. Zato kažem da studentsko-građanski pokret neće dovesti do suštinskih promjena. Rašće pritisak, Srbija će se sve više sabijati u sebe, dok ne implodira.

Nema novog Marka Nikezića, zaboravite.

Tamara Nikčević (Slobodna Bosna)