Globalnim krizama svjedočili smo i ranije, no aktualna pandemija koronavirusa utjecala je na dosad neviđenu razinu širenja različitih teorija zavjera. O tome koji je uzrok njihove brojnosti, kakvog utjecaja imaju na našu svakodnevicu i koji je uopće adekvatan odgovor na njihovu sveprisutnost, razgovarali smo s Nebojšom Blanušom, izvanrednim profesorom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, autorom knjige „Teorije zavjera i hrvatska politička zbilja 1980. – 2007.“ i protagonistom jedne epizode dokumentarnog serijala „Kolaži o laži“ koji se odnedavno prikazuje na HTV-u.

Prema jednoj studiji, samo u prvih nekoliko mjeseci pandemije pojavilo se više od 2000 glasina i teorija zavjera o koronavirusu. Kako to objašnjavate? Možemo li najveću odgovornost pripisati društvenim medijima i njima svojstvenom fenomenu eho-komora ili pak odgovore trebamo tražiti negdje drugdje?

Pandemija koja nas pogađa već godinu i pol dana pojavila se kao globalni i ujedno totalni društveni događaj. Poremetila je gotovo sve aspekte svakodnevnih životnih rutina, institucionalno funkcioniranje te političke i ekonomske procese, a u medijima je prikazana kao rat protiv nevidljivog neprijatelja. Takvu kolektivno traumatičnu situaciju, gdje je svijet okrenut naglavačke, gdje stara pravila više ne vrijede, a mnogobrojna ponašanja su riskantna, čak i udisanje zraka, ljudi doživljavaju kao difuzno i nepredvidivo ograničenje osobne slobode koju nastoje ponovno uspostaviti kao i, koliko god to iluzorno bilo, kontrolu nad vlastitim životom. Ako pritom ni oni za koje se pretpostavlja da znaju što se zbiva ne daju dovoljno uvjerljive odgovore i utjehu, ljudi se okreću alternativnim izvorima informacija, često onima koji su u sličnoj situaciji ili se takvima predstavljaju, te stvaraju privremene virtualne zajednice u kojima se mogu jedni s drugima poistovjetiti na afektivnoj razini. A danas im informacijska tehnologija omogućava da to učine lako i jeftino, čak i s ljudima s druge strane planete. U takvim eho-komorama kolažiraju se poluinformacije, poopćuju osobna iskustva na razinu alternativnog „znanja“ i stvara osjećaj sigurnosti ispred ekrana dok se izvan njihova četiri zida odvija ne samo pandemija nego i prijeti ekološka katastrofa. Osim toga, uslijed krize i straha od neizvjesne budućnosti porasla je i potražnja za objašnjenjem što se zaista zbiva, a to je plodno tlo za širenje cijelog niza dezinformacija, poluinformacija i manipulacija. Što se teorija zavjera u ovom slučaju tiče, one su projekcija odgovornosti na javne autoritete kao izraz bespomoćnosti, što uključuje i inertno korištenje mentalnih prečaca i nekritičko prihvaćanje pojednostavljenih objašnjenja. Međutim, to je samo dio priče. Kada se u ovolikoj mjeri pojavljuju ovakve tendencije, one su i simptom isključenosti velikog broja ljudi iz procesa donošenja odluka i predstavljanja njihovih interesa, koji gube povjerenje ne samo prema etabliranim autoritetima nego i prema sustavu za koji još uvijek pretpostavljamo da je demokratski. K tome, zabrinjavajuće je da na globalnoj razini raste popularnost autoritarnih rješenja.

Uzroci skepse

Istraživanje agencije Ipsos i Fakulteta političkih znanosti u kojem ste sudjelovali ukazalo je na radikalizaciju stavova o cijepljenju među građanima Hrvatske kao i porast broja onih koji vjeruju da farmaceutska industrija namjerno širi bolesti kako bi povećala profit. S obzirom na relativno slabu procijepljenost stanovništva, takvi stavovi u međuvremenu su se pretočili u našu realnost. Koliku odgovornost u tom slučaju snose spomenuti javni autoriteti, prvenstveno znanstvena zajednica?

Navedena radikalizacija o tzv. velikoj farmaceutskoj zavjeri ukazuje na to da se ne samo povećao broj onih koji u nju vjeruju, nego i onih koji ne vjeruju, i u osnovi ove pojave je (ne)povjerenje prema institucijama, barem kao početna reakcija na pandemiju. Međutim, u međuvremenu se razvio i niz drugih teorija zavjera koje se izravno fokusiraju na uzroke nastanka koronavirusa, a koji se nadovezuju kako na sumnjivu ulogu farmaceutike, tako i na povezanost nastanka virusa s vojnim previranjima među tzv. velikim silama, štetnim utjecajima komunikacijske tehnologije te konačno globalne kontrole stanovništva. Evidentno je da takvi stavovi utječu na protivljenje cijepljenju, a profesionalni antivakseri ih svjesno šire i podgrijavaju. Međutim, nesnalaženje i nedosljednosti u znanstvenoj zajednici, donošenje odluka Stožera prema političkim kriterijima i njihova višestruka nekonzistentnost, kao i često napuhavanje problema nuspojava od strane mainstream medija, izazvali su skepsu prema cijepljenju kod šire populacije koja ne vjeruje u navedene teorije zavjera. U takvoj stihijskoj situaciji izostalo je i sustavno istraživanje razloga odbijanja i strahovanja od cijepljenja na kojem bi se temeljila ozbiljna komunikacijska kampanja vlasti, a koja se ne bi svodila na iritantno verglanje „ostanimo odgovorni“, prijetnje i očajničke pozive na cijepljenje.

Dokazano je da na sklonost vjerovanju u teorije zavjere utječu različite karakteristike poput socio-ekonomskog statusa i religioznosti. No što je s političkim preferencijama? Kako na njih gleda desnica, a kako ljevica?

U kontekstu pandemije s jedne strane imate širenje međunarodne suradnje, naročito bioznanosti i farmaceutike te informacija i dezinformacija, a s druge strane zatvaranje nacionalnih granica radi zaštite populacije. To je učinilo građane desnih svjetonazora, koji i inače nacionalnu zajednicu doživljavaju organizmički, dodatno sklonijima doživljavanju ugroženosti nacije od strane maglovito zamišljenih snaga i aktera te sklonijima globalnim teorijama zavjera, naročito ako uz to imaju izraženije populističke stavove. S druge strane, lijevo orijentirani građani snažnije se protive netransparentnom odlučivanju u uskim krugovima vlasti i jače izražavaju antielitističke teorije zavjera. Kada govorimo o lokalnim teorijama zavjera koje ispitujemo od 2007., lijevo orijentirani građani i danas snažnije vjeruju u zavjere vlasti iz razdoblja Domovinskog rata i tranzicije, dok su desni skloniji vjerovati kako Hrvatskoj nastoji zlo nanijeti sprega unutarnjih i vanjskih neprijatelja.

Na istraživanju o ulozi lokalnih teorija zavjera doktorirali ste 2009. godine. Tada je preko 90 posto građana vjerovalo u barem jednu zavjeru iz perioda 1990-ih. Koje od njih su se najviše održale? Ona o petoj koloni, za kojom je posezao ministar Beroš, ili pak o stranim plaćenicima, kojom su se razbacivali članovi Domovinskog pokreta?

Slične rezultate dobivamo i danas kako u pogledu lokalnih, tako i globalnih teorija zavjera. Obje teorije koje ste spomenuli odnose se na grupu teorija o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, odnosno današnjim refleksima o crnim, žutim i zelenim vragovima, koje imaju konstantnu podršku kod nešto više od 30 posto hrvatskih građana. S druge strane, najkonsolidiranija kroz cijelo razdoblje od 14 godina koliko pratimo ovaj fenomen je interpretacija da su pretvorba i privatizacija velikim dijelom rezultat sprege mafije i državnih struktura, koju i dandanas podržava 68 posto građana. Iza nje sa 63 posto podrške slijedi interpretacija da su srpski intelektualci i političari u suradnji s tadašnjom JNA započeli ratove u Hrvatskoj i BiH kako bi ostvarili ideju Velike Srbije. Treća najpopularnija, s 55 posto podrške, smatra da je obavještajno podzemlje u Hrvatskoj premreženo kriminalnim grupama i zakulisnim interesima koji se ostvaruju protuzakonitim djelovanjem.

Bastardizacija demokracije

Koji je uopće adekvatan odgovor na sveprisutnost teorija zavjera? Naime, u disertaciji ste istaknuli kako smatrate da je umjesto generalnog odagnavanja takvih pojava kao zabluda i gluposti potrebno razlikovati opravdane od neopravdanih teorija, a logiku i argumentaciju onih opravdanih potom ugraditi u obrazovni proces.

Kroz teorije zavjera često se kondenziraju i artikuliraju stvarni društveni problemi, koji se onda mogu izražavati na manje ili više fantazmatičan način. Mnogi bi rekli da zadnja tri spomenuta lokalna primjera nisu uopće teorije zavjera nego istine. To mogu reći samo ako smatraju sve teorije zavjera naprosto netočnima, što mediji još uvijek promoviraju i sudjeluju u društvenoj stigmatizaciji onih koji tako misle. Međutim, ako samo malo promijenimo optiku i gledamo na njih kao interpretacije, vidjet ćemo da je takva logika prisutna u puno većoj mjeri svakodnevno. Kada se argumenti čine opravdanima, tada se konspiratorna interpretacija ne stigmatizira, već proglašava istinom. Među opravdanim i rigoroznim konspiratornim mišljenjem mogu istaknuti pravni konstrukt i postupak dokazivanja udruženog zločinačkog pothvata ili pak istraživačko novinarstvo koje je mnogo puta otkrilo stvarne korupcijske i druge kriminalne skandale. Najopćenitije rečeno, ako bismo o tome ne samo na razini primjera nego i na razini kriterija opravdane skeptičnosti ljude sustavnije obrazovali od najranije moguće dobi za razvoj takvog mišljenja, s jedne strane to bi ih „cijepilo“ od neopravdanih teorija zavjera, a s druge strane time bismo doprinijeli antiautoritarnoj kulturi koju ovo društvo očajnički treba.

Jedan od ljubitelja autoritarnih tendencija je bivši američki predsjednik Trump, čiji je tim, među ostalim, vrlo vješto koristio popularnost zavjereničkog pokreta QAnon. Što to znači za budućnost političkih kampanja, ali i razinu demokracije u takvim društvima?

Donald Trump je kroz cijeli svoj mandat bastardizirao demokratski poredak u SAD-u, da bi ga 6. siječnja ove godine pokušao srušiti putem nasilnih protesta i upada agresivne gomile u Kongres kako bi spriječila brojanje elektorskih glasova tj. Trumpov izborni poraz. U svom mandatu snažno se oslanjao na manipulacije, dezinformacije, otvorenu laž, govor mržnje i rasizam i sve to pakirao u desničarski populizam. U tom smislu, dodatno je radikalizirao političke podjele u SAD-u, kanalizirao nezadovoljstvo podprivilegiranih skupina, posebice bijelaca, u otvoreni prijezir prema demokratskim procedurama i svojim porukama osnaživao ekstremne pristaše, među kojima se ističe notorni religijski kult QAnon, čiji su članovi bili najgorljiviji prosvjednici u napadu na Kongres. Trump nije izmislio prljavu negativnu kampanju, ali se njome obilato koristio i svojim neuvijenim bijesnim govorom snizio kriterije političke pristojnosti u javnoj komunikaciji. Uz napadanje svih onih koji mu se suprotstavljaju i zahtijevanje neupitne lojalnosti promovirao je stil autoritarnog vođe. Ali sve to je već viđeno i drugdje, takve tendencije vidimo i u Brazilu, Indiji, Turskoj, Mađarskoj itd., pa i kod nas u Hrvatskoj. Trump je samo prilagodio političkom kontekstu SAD-a lik vođe „čvrste ruke“ koji se predstavlja kao karizmatski zaštitnik zaboravljenih i odlučni protivnik korumpiranog establišmenta. Međutim, njegova politika je produbila ne samo političke nego i socijalne razlike, a glavnina njegova političkog naslijeđa svodi se na podrivanje demokracije. No za razliku od SAD-a, čije su institucije i mehanizmi izdržali ovaj test, u slabijim demokracijama autoritarni populisti imaju više mogućnosti zaposjesti državu, kontrolirati institucije preko svojih vjernih pristaša i puno snažnije derogirati demokratska načela.

Uz redatelja Predraga Ličinu protagonist ste jedne epizode serijala „Kolaži o laži“ koja će se uskoro emitirati. Koju urotu ste za tu priliku uspjeli „prodati“ stanovnicima Zagreba? Je li na tragu Ličininog „Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj“?

Kada bih to otkrio, pokvario bih vam užitak gledanja te epizode. Mogu reći samo to da smo se stavili u cipele teoretičara zavjera, odabrali jednu uobičajenu lokalnu zavjereničku temu i poigravali se nekonzistentnim informacijama oko nje, odstupajućim podacima i rupama u nekim interpretacijama. Pretenciozno smo prikazali neke podatke i sve to kolažirali u intrigantnu priču koja nastoji pobuditi sumnjičavost kod gledatelja. Zapravo, htjeli smo pokazati kako je lako proizvesti laž bez previše tehnologije i plasirati je u bespuća zbilje društvenih mreža.

(Portal Novosti, foto: N1)