Odgledah s velikim uzbuđenjem film dr. Sabine Galijatović – Subašić Naš drug Tito. Ko je ova sjajna žena, doktorica prava, zaposlenica Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu? To je žena koju je početak agresije zatekao u rodnoj Foči, i koja je različitim putevima uspjela stići do Pariza gdje završava studij, te magistrira na temu „Etnički principi nasuprot ljudskim pravima“. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu odbranila je doktorsku disertaciju „Seksualno zlostavljanje žena u Bosni i Hercegovini (1992-1995) u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava“. Naravno, i muškaraca.

Sabina mi je bliska po svemu, pa i temama kojima se bavi. Ona je žena čiji tanani sopran oplemenjuje i moj dom mnogim pjesmama, kao što je oplemenjivala i Pariz, Francusku, u poznatom filmu o Sarajevu pjesmom: Sarajevo, ljubavi moja.

Osim što je ugledna naučnica, ona je žena velikog umjetničkog senzibiliteta. Toliko je skromna da mi čak nije ni rekla koliko je nagrada film dobio. Ni taj, ni svi njeni drugi značajni filmovi, rađeni u Francuskoj, a u čijoj produkciji su učestvovale i Njemačka i Belgija. Kada bih napisala njenu biografiju, bilo bi to više nego što imam prostora da opišem svoj doživljaj filma Naš drug Tito. Stoga sve drage čitaoce upućujem na tekst Dunje Jelovac na portalu Federalna.ba: „Male nacije nisu pilići u rukama zemljoposjednika (Lemkin)“, gdje ćete naći njenu opširniju biografiju autorice.

Hotel „Jugoslavija“

Sabinu uglavnom zanimaju teme genocida, borba za žrtve i obespravljenje, najviše Srebrenica i Podrinje. Svjedokinja je pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, a urednica je i prevoditeljica mnogih naučnih radova, istraživanja i knjiga. Izlagala ih je i međunarodnoj javnosti. Izdvajam posebno dva filma: Silovanje, oružje rata i Zaklela se zemlja nebu.

Moja sestra Besima je nakon emitiranja filma o Titu rekla: „Pa, ovo jeste film o Titu, ali najviše o Sabini kakvu poznajemo“.

Da, svako umjetničko djelo, pa tako i dokumentarno, je zapravo priča i o nama, pa ne zamjerite ako budem pisala i o sebi, jer Sabina (mada puno mlađa od mene) i ja, dijelimo isti prostor i vrijeme u kome se odvijao naš život.

Ona umjetničkom intuicijom anticipira i današnje vrijeme. (Film je sniman prije petnaestak godina).

Prvi kadar je slika Hotela „Jugoslavija“, koji je bio simbol napretka bivše države. Ovih dana čitam da se taj hotel ruši. Vlast želi izbrisati sjećanje na prošlo vrijeme, izgraditi „svoje spomenike“. Isto je sa scenom s kraja filma, Kuće cvijeća, gdje pred Titovim grobom Sabina s prijateljicom stoji s pijetetom.

Portali bruje od tekstova da današnji gradonačelnik Beograda traži da se Titove kosti izmjeste s tog mjesta. Kao i kosti mnogih partizana revolucionara iz Aleje velikana iz II svjetskog rata.

Put u Foču

U početku su scene sa mezarja iz Foče, Sabina traži mezar svog djeda, prvoborca  II sv. rata, uči Fatihu prijatelju i izgovara potresne riječi:  „Ovdje im ne može niko ništa“.  Njeni ubijeni sugrađani iz Foče, s rijetkim izuzecima, nalaze se u masovnim grobnicama ili ih skrivaju drinske dubine.

Također, vidimo, kao i na kraju, strašne slike rata u Bosni i pitamo se, s jednim od govornika u filmu, koji se javlja kasnije: „Kako je došlo do ovoga“? Kako veliki novinar Boro Kontić kaže:

„Mi smo živjeli bez velikih pitanja, sručili smo se u stvarnost koja nije imala odgovore na ta pitanja“.

Kroz cijeli film prati nas lice djevojčice s plavom pionirskom kapom na kojoj je „Titovka“, zvijezda i crvena marama. Asociram Sabinu, koja je kao i ja, i veliki dio nas vjerovala bespogovorno u jednu veliku epohu.

Film gledam s kćerkom Ivanom koja se odjednom rastuži.

„Sjećaš li se, mama, kako si mojoj seki Hani namotavala krpice da je ufrčkaš, ispitivala je tekst koji je govorila ispred prvačića na zakletvi: ‘Danas, kad postajem pionir….’  Svi su za njom ponavljali, a ona došla kući s ovakvom kapicom i maramom. A ja, slijedeće, 1990. dobila bedž, jeftinu patent olovku od marke i čokoladicu. Rekli su da sam poletarac, nisam ni znala šta to znači. Gorko sam plakala u ćošku sobe kad sam došla kući. Znam da je ta naša škola kasnije dobila ime „Fatima Gunić“, po ubijenoj učiteljici’.“

„Za svaku tvoju reč, od sveg ti srca fala“

Nižu se bezbrojne slike sretnog djetinjstva, predaja štafete, sletovi, Titov papagaj. Da, i ja sam slijepo vjerovala u sve što sam učila u školi, u ono u što su moji roditelji skojevci i komunisti govorili. Ja sam kao mlada glumica u Zagrebu, održavala fizičku kondiciju, trčeći po nasipu na Savi. Taj nasip sam i ja gradila na ORA „SAVA“ 1969. pjevajući: „Razija Omanović, to je naše ime, c’jelo će se Sara’jvo, ponositi njime“. Kad bi mi ponestalo snage, zamišljala sam kako nosim Titu štafetu i iz toga crpila novu snagu.

I, bila na Zagrebačkom kolodvoru kad je prolazio Plavi voz s Titovim mrtvim tijelom, s masom od desetina hiljada ljudi pjevala:

„Za svaku tvoju reč, od sveg ti srca fala.“

Ovim scenama obiluje film.

Gospođa Dubravka Latifić, partizanka s „Neretve“ i „Sutjeske“ govori o slikama zaklanih ljudi za sofrom, i onom u šta su njeni saborci vjerovali: bolji život, komunizam, nadu… Bila je to velika epoha, epoha u koj se kovalo bratstvo i jedinstvo, jedna od najvećih ideja u povijesti. Autorica ne zaboravlja istaći da su mnoge žene pristupile Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), ravnopravno sa svojim muškim kolegama.

Šta osta, brate rođeni?

I, šta smo dobili devedesetih – pitam se? Šta ostade od tolikog bratstva i jedinstva, brate rođeni?!

Kasnije, kao i kod Sabine, dolazi otrježnjenje.

„Blještave slike iz djetinjstva počinju da gube sjaj“, veli ona. 

Sabini otrežnjenje dolazi s odlaskom na Goli otok, kroz upoznavanje sa svim užasima i strahotama šta je taj otok značio. O tome, vjerujem, manje-više, znate sve. Dva čovjeka govore u filmu o Golom, ali bez mržnje.

Zlatko Hill kaže:

„U Staljinovim kazamatima su ubijani ljudi, a na Golom otoku je ubijan čovjek u čovjeku.“ Ja se s tim ne bih složila. Naravno da je i u Sibiru ubijan čovjek u čovjeku. A, da ne govorim o tome da je u Staljinovim kazamatima ubijeno oko 20 miliona ljudi, cijela jedna Jugoslavija.

Treba čitati Karla Štajnera, ruske pisce i sjećanja njihovih porodica. Hill veli da on ne krivi Tita, nego „titiće“, one koji su ga tamo strpali. Ali, naravno da je Tito znao za Goli otok, i to ostaje jedna od najstrašnijih mrlja njegove vladavine. (Ali za mnoge druge stvari sigurno nije mogao znati, šta su mu pojedini političari radili iza leđa, čime se sve bavila UDBA, i.t.d.).

Moćne su scene Brijuna, raskoši, bogatstva, uređenih parkova s gazelama i žirafama kao kontrast slikama razvalina na Golom od kojih nas hvata jeza.

Naš veliki pisac, rahmetli Avduka Sidran, u filmu, također, iznosi strašnu povijest svoje porodice. Da ne zna da li je njegov otac bio na Golom iz uvjerenja, ili ga je neko lažno optužio. Jer, bilo je i toga. Zapikaš nečiju ženu, pa čovjeka ni kriva ni dužna tamo otpremniše. Znamo sve i o montiranim procesima. Ali, Abdulah Sidran ne bi bio to što jest da ne izgovori u jednom momentu:

„Uništio mi je sve, ali ja opet fino pričam o njemu. Platili smo katastrofalan račun. ALI, JA NISAM TALENAT ZA MRŽNJU“.

Takva je i naša Sabina. Ona priča jednostavno, toplo, istinito, bez lažne patetike, a kaže sve.

Sonja Biserko nam svjedoči o pokušaju da se Tito već 1980, kad on umire, diskredituje u srbijanskoj javnosti. Gledamo dokumentarne slike suludog Miloševićevog govora na Gazimestanu u kome se priziva rat:

„Opet smo u bitkama i pred bitkama…“

Trbušni ples u Kumrovcu

Film obiluje i komičnim detaljima. Za humor je zadužen književnik Emir Imamović Pirke. On govori o tome da za nas Tito nikad nije bio ljudsko biće, nego svetac, mit, prorok. I, u šali dodaje:  „Samo mi nije jasno kako je Tito dozvolio da ga u filmu igra neko ljepši od njega, Richard Burton. Valjda mu je zato, iz osvete, odveo sa sobom na brod Liz Taylor.“

Komične su i scene iz Kumrovca, gdje se ljudi, bivši borci, a i drugi, skupljaju da obilježe Dan mladosti. Tu se igra i pjeva. OK. Ali, što žene koje obnažene plešu trbušnjake, nikako mi nije jasno. I ti ljudi, poput Titovog papagaja, samo ponavljaju: Tito, Tito, Tito.

Dr. Denis Bećirović, današnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, stručno objašnjava sve Titove pobjede: nad fašizmom, staljinizmom, mržnjom i bratoubilaštvom.

Važan  je bio i svjetski značajan Pokret nesvrstanih, koji je Tito utemeljio 1956. U filmu ga vidimo sa Nehruom i Naserom. Pokret protiv kolonijalizma i imperijalizma.

Vraćam se opet na Titove grijehe. Naš režim jeste bio totalitaristički, ali ne kao u zemljama Istočnog bloka. Ali, da se nisi smio ni našaliti na račun druga Tita i Partije – nisi. Autorica vodi dijalog sa Lazarom Stojanovićem čiji je film Plastični Isus oduzet, a on strpan u zatvor. Film je proglašen svetogrđem i krivičnim djelom, kvalificiran kao „neprijateljska propaganda“.

Tito se nije mogao prikazivati drugačije nego što smo ga viđali u kino žurnalima i na televiziji, u javnosti. Sama sam bila prisutna u foajeu Kamernog teatra 55 kad je crna marica došla po jednog velikana naše književnosti, koji je pripit izveo neprimjerenu gestu i rekao:

„Ovo je za druga Tita“.

Književnik Safet Kafedžić, čije su drame izvođene tokom rata u Narodnom pozorištu u Sarajevu, nakon oslobođenja je napravio slijedeći vic:

Jedan kolega je rekao da se pravi nova država u kojoj neće biti bogatih. 

„Jel’ to znači da ćemo svi onda biti siromašni?“, upitao je Safet.

„Ljubičice bijela“

Odrobijao je nekoliko godina u Zenici, došao kući, a onda opet, bez objašnjenja, odveden na dodatno robijanje. Čuvena je knjiga Židovke Ženi Lebl, koju je napisala uoči raspada Jugoslavije na nagovor Danila Kiša: „Ljubičica bijela“.

Naime, Ženi Lebl je bila mlada novinarka kada je od nekoga čula vic koji je ispričala u redakciji Politike: „Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu tešku 100 kilograma“. Uhapšena je i odležala dvije i po godine na Golom otoku i Svetom Grguru. Nije htjela odati kolegu od kojeg je čula vic.

Ovo nema u filmu, dodajem svoja sjećanja…

Opet, pred kraj filma, gledamo apokaliptične scene rata u Bosni, koncentracijskih logora, čujemo Sabinin glas koji nam govori, kao i na početku: „Ko je, zapravo, bio Josip Broz Tito? Pričati o tome je naša obaveza.“

Naročito u Bosni je velika sjeta za Titovim vremenom. Da, Sabinina mama je imala navezen Titov lik na zidu, moja uramljenu onu čuvenu sliku iz Oslobođenja. Ovdje su ljudi doživjeli apokalipsu, i sjećaju se s nostalgijom vremena u kome, barem prividno, nije bilo nacionalizma. Jednom mi je veliki novinar Ferala Predrag Lucić rekao:

„Ovo što sad živimo je toliko strašno, da nam čak i to prošlo vrijeme izgleda sjajno.“

„Titovo naslijeđe je i to da smo danas nismo više građani, nego konstitutivni narodi“, Sabinine su riječi.

„Danas smo prestali živjeti kolektivitet i povukli se u svoju intimu.“

Film se završava upečatljivim riječima  autorice:

„Sve je to moje, i ta crvena petokraka, i raspad zemlje, i naša historija, sve.“

Nakon emitiranja filma telefoni zvone do usijanja. Nižu se poruke i komentari. Opće je oduševljenje. A, onda slijedi ono: „A, ja bih stavila/stavio još ovo“, Ja bih i ’68. godinu, ja Hrvatsko proljeće,  ja uspjehe „Energoinvesta“ itd.

Evo, ja da snimam film pitala bih se, na primjer:

„Zašto Tito, kad je već imao snage da lupi šakom od sto i na ZAVNOBiH-u odluči, uprkos Đilasu, Moši, Rankoviću, da će BiH biti federativna jedinica, nije imao snage na II zasjedanju AVNOJ-a izboriti se za šestu baklju? Nisam nacionalista, ali ako svi drugi imaju pravo na nacionalno ime, zašto ne bih imala i ja?! Možda bi sudbina Bošnjaka i BiH izgledala drugačije da je bilo tako“.

Zašto je BiH dugo, do pojave Hamdije i Branka, uz Kosovo, bila najsiromašnija republika? A toliko je dala…

Zašto nisu, kako je bilo predviđeno, odabrali Jajce za glavni grad FNR Jugoslavije. Pa, u BiH su bile najznačajnije bitke, a Jajce nije samo najljepši i povijesno najznačajniji grad, ono je srce Bosne, a i Jugoslavije?

A, šta je sa stravičnim odmazdama nad nesretnim stanovnicima Zapadne Hercegovine, nad starcima koji su ni krivi ni dužni ubijani zato što su im sinovi, iz uvjerenja ili prisilno, mobilizirani u domobrane i u ustaše. Bile su velike odmazde i u gradovima. Česta riječ, misao, stih, koji nalazimo i kod najbriljantnijih pisaca  revolucionara je osveta.

„Osvetu, sele, osvetu“ (Stojanka); „Svetu slobodu i osvetu slutim“ (Goran). Iste riječi i Ćopić stavlja u usta i narodnoj heroini Mariji Bursać.

A, na Mezarju u Potočarima stoji: „Neka osveta bude pravda“

A, otkud u srcu Općine Stari grad ulice Miloša Obilića, Stevana Sinđelića, park Cara Dušana?! I ko je i zašto htio sravniti sa zemljom Baščaršiju?

Tito je bio laf

Ali, prođimo se toga, govorim prijateljima. Važno je da ste potaknuti. Najgore je kad vas film ostavi ravnodušnim. Snimajte vi svoj film, pišite knjige. Historičari pišu da će Sabinino djelo biti važno u izučavanju novije historije i da je važno za kulturu sjećanja. Ja lično mislim da nijedan sistem nije dobar. O svakom treba govoriti kritički, a to je velika vrijednost filma Naš drug Tito.

Za neke u Jugoslaviji je Tito bio politički genij, drugi tvrde da je bio zločinac.  To pogotovo tvrde oni koji bi da cijepaju moju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, a zahvaljujući njemu mi danas jesmo država. I, naravno, Armiji BiH. E, sad, šta nam donosi Dayton, bumo videli.

Ja samo znam da je Tito bio laf. Puno bih dala da sam mogla s njim sjediti u Bijeloj kući, kad je zapalio kubu, a kad su ga opomenuli:

„Izvinite, mi ovdje ne pušimo“,  čuti kako je sa smiješkom odgovoriti „Blago vama.“

I, da, puno bih dala da slijedimo put antifašizma koji je Tito zacrtao.

Puno mladih žele danas pobjeći. Neki odlaze zbog školovanja, neki zbog siromaštva, nacionalizma. Neki su bogati, ali bježe.

Ona prelijepa djevojčica Sabina, koja se pojavljuje kroz cijeli film s „Titovkom“, nije otišla. Ostala je da se bori za svoju zemlju kroz istraživanja, pa i kroz svoje filmove. Ostala je, kao što je i drug Tito, ne zaboravimo, jedini državnik na svijetu koji je kroz cijelo vrijeme II svjetskog rata bio uz svoje borce.

I, umjesto zaključka, navodim na kraju autoričinu odjavu:

„Htjela sam sve vidjeti, sve sačuvati. I petokraku, i raspad zemlje, naša historija je sve to.“

Hasija Borić (Radio Sarajevo)