Od jugoslavenske kinematografije koja je, kako kaže redateljica Aida Begić, tražila od publike da na simpatičan način prihvati slike nasilja nad ženama i silovanja kojima su obilovali filmovi, stvari su se ipak malo promijenile, napredovale.

„Prepričavale su se replike – ‘Nemoj, Fako, duše ti… opali ženi šamar’ i to je bilo skoro normalno u svakom filmu, to je dio našeg života… E, to se počelo mijenjati kad je nakon rata (u BiH, ’90-ih) došla jedna grupa žena koja je imala drugačiji pristup sadržaju naših filmova, ali i iza kamere, o čemu govorimo i danas kroz pokret MeToo“, rekla je Begić na panelu Sarajevo Film Festivala koji se bavio problemom femicida i nasilja nad ženama u kinematografiji, ali i stvarnosti.

Panel je zakazan nakon femicida u Gradačcu, kada je bivši partner ubio Nizamu Hećimović, prenoseći ubistvo uživo na Instagramu. Nizama je ubijena nekoliko dana nakon što je ubicu Nermina Sulejmanovića prijavila policiji zbog nasilja. On je istog dana ubio još dvije i ranio tri osobe, a potom izvršio samoubistvo.

Zbog ubistava je u oba bh. entiteta 16. augusta proglašen dan žalosti, a SFF je otkazao sve projekcije, osim panela.

„Svjedočila sam groznom odnosu prema ženama, groznom seksizmu na početku svoje karijere, kad je bilo još manje žena u filmu, televiziji, posebno na visokim pozicijama“, kaže Begić.

Redateljica je autorica nekoliko filmova koji se bave nasiljem nad ženama, ali i propituju patrijarhalne obrasce u bh. društvu.

Govornice panela složne su da je upravo njih najteže mijenjati.

„Privatni patrijarhat se najteže mijenja“, rekla je Vanja Jurković, redateljica filma „Samo kad se smijem“ koji govori o nasilju nad ženama, a koji je prikazan druge noći SFF-a.

„Nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje se svuda događaju. Film sam uradila nakon što je u Hrvatskoj prije dosta godina bio jedan slučaj čija presuda je bila za mene frustrirajuća. Bila je očito mačistička, šovinistička… Imala sam potrebu više se time baviti i, na kraju, napraviti film“, rekla je Jurković.

Njezin film baziran je na više raznih slučajeva, ali svima je zajedničko to da su muškarci bili pomorci u Dalmaciji.

„Nisu baš bili dugo doma i onda bi po povratku tu svoju agresiju ispoljavali na ženama. Žene nisu imale podršku obitelji, okruženja da bi uopće mogle nešto napraviti po tom pitanju. Poruka je žrtvama da jesu podržane. Mnogo je nas koji smo tu da ih podržimo da se te stvari mijenjanju“, rekla je Jurković.

Ulogu u filmu igra Nadine Mičić.

„Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu’. To kaže najbolja prijateljica liku u filmu. To joj kaže prijateljica. U takvom društvu mi živimo. Mi smo društvo koje njeguje nasilje, to su problemi koji su usađeni daleko ranije i mi to na djecu prenosimo“, rekla je Mičić.

Prisjetila se kampanje „Nisam tražila“ kada su umjetnice pozvale žene da govore o nasilju koje su doživjela, ponajprije žene iz javnog servisa, glumice, filmske radnice, ali onda im se u sedam dana javilo više od 3.000 žena iz cijelog regiona.

„Bilo je mučno i zabrinjavajuće. Nismo znale kako da kanališemo to i da tražimo pomoć. Mi smo 2021. uputile zahtjeve FBiH gdje smo tražile izmjenu krivičnog zakona s konkretnim zahtjevima i tada smo mislile da smo napravile nešto prilično veliko, jer smo došle do prednacrta zakona. Nismo mogle vjerovati da smo to uradile. Međutim, do danas nama se više nikad niko javio“, ispričala je Mičić.

Redateljica Kumjana Novakova smatra da živimo u vremenu kada se feminističke autorice sve više ohrabruju.

„Ali feminističke autorice ne mogu riješiti sve probleme svijeta. To je nepravedno očekivati i stavljati pritisak na njih. Kultura i umjetnost su tu da stvore prostor da se određeni procesi ubrzaju. Sistemska rješenja ne leže u filmu i umjetnosti“, rekla je Novakova.

Žena je ubijena, jer je žena

U filmu „Samo kad se smijem“ redateljica Jurković nije željela prikazati scene nasilja nad glavnom junakinjom, kako je to ponekad uobičajeno, posebno u starijim filmovima.

„Na taj način bi ih možda i slavili. Ne mogu zapravo reći slavili, ali to je krivi način da se bavimo nasiljem nad ženama. Ne moramo to tako pokazati“, rekla je Jurković.

Redateljica Begić smatra da je kinematografija mnogo uradila kad je riječ o percepciji žene i naglašava da je odgovornost u tom slučaju ogromna.

„Kada je jezik u pitanju, za film je slika sve. To je ono što nam se ureže… Kako kreiramo slike koje će se urezati ljudima. Žena ne mora biti heroina da bi nam je bilo žao, neka predivna osoba… Žena je ubijena jer je žena, i to je femicid“, rekla je.

U filmu „Balada“ Begić se bavi ženom koja je neka vrsta antijunakinje.

„Jer i to je pritisak. Ti si jadnica, luzerka ako nisi Antigona broj 2… Zašto se ne izbori? Pa, ne može da se izbori. Ona je takva i njeno je pravo da bude takva“, pojašnjava redateljica.

Ademir Kenović režirao je film „Kuduz“ 1989. godine koji je primjer filma koji se bavi problemom femicida.

„Traume prošlosti su i tada vladale, kao i sada što vladaju“, rekao je Kenović na panelu.

I film „Kuduz“ govori o junakinji koja to nije, koja griješi, ali je nesumnjivo žrtva, poručeno je s panela.

„Badema je snažna. Desilo se to da jedna antiheroina u shvatanju, recimo, većine ljudi, uspijeva da se od žrtve izdigne u junakinju. Meni je bilo stalo da to bude tako, jer je njen muž bio jednim velikim dijelom produkt sredine u kojoj je živio, neobrazovanosti itd. I njega sam htio napraviti prirodnim, filmskim likom.

Najveće suosjećanje trebamo osjećati prema Bademi, naravno, i drago mi je da je ona to dobila kroz film“, rekao je Kenović.

Mnogo je posla

Redateljica Aida Begić prisjetila se kampanje prije od 20 godina, koju je radila s producenticom Amrom Bakšić Čamo.

„To je bio dio jedne šire kampanje s ciljem da se promijeni zakon kad je riječ o nasilju nad ženama. Tad je zakon bio još gori. Kampanju smo bazirale na stvarnim slučajevima, na licima raznih žena, recimo slučaj žene koju je muž polio solnom kiselinom i dobio šest mjeseci uslovno“, ispričala je.

Bavile su se i prisustvom žena u politici.

„Na nama nije teret da mijenjamo zakone, nego da razgovaramo, stvaramo prostor. Ja se u umjetnosti bavim upravo tim obrascima, koje je najteže mijenjati“, rekla je Begić.

Potcrtala je važnost promjene svijesti kod žena, ali i kod muškaraca.

„Kad se dogodi nasilje, ne smijemo pitati ženu: ‘Pa što si dozvolila, što si ostala…’ Moramo promijeniti pristup, način kako tretiramo žene. Mnogo je posla na svima nama“, zaključila je Begić na panelu o femicidu u okviru Sarajevo Film Festivala.

(Radio Slobodna Evropa, foto: Beta)