Ako bi se godinama unazad analiziralo šta je to što je dovelo do negiranja činjenica utvrđenih u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, sigurno je da bi se moglo navesti više razloga, no mnogi bi se složili da je jedan od ključnih bio promjena politike SAD-a i Evropske unije prema regionu zapadnog Balkana, politika koja je u prvi plan stavila mir i sigurnost žrtvujući tome pravo i pravdu. Tom zaokretu je prethodio dugogodišnji rad Haškog tribunala, izrečene presude, kao i hapšenje zadnjih haških bjegunaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića (koji su se skrivali u Srbiji), što je civiliziranom Zapadu, koji počiva na temeljima vladavine prava, bilo dovoljno da (naivno) povjeruje kako će to u regionu dovesti do procesa suočavanja s prošlošću, katarze i izgradnje zajedničke budućnosti.

No, napuštanjem politike uslovljavanja, koju su zajednički provodile i SAD i EU, i stavljanjem Srbije u poziciju lidera regiona, kao ključnog faktora za mir i sigurnost (o čemu su u Bruxellesu zvanično govorili i najviši lideri EU), politike koje su dovele do sukoba devedestih ponovo su počele biti sve glasnije, a “nove” vođe (sigurne da su zbog svojih uticaja na nacionalna pravosuđa zaštićeni) krenuli su otvoreno s nametanjem svojih narativa, interpretirajući i negirajući presuđene činjenice u Haagu. Uvidjevši s vremenom da to mogu raditi bez ikakvih posljedica, a da pri tome i dalje mogu biti zvanični partneri Bruxellesa (licemjerno i deklarativno zagovarajući vladavinu prava i druge zapadne vrijednosti), od sve izraženijeg negiranja prešli su na revizionizam u kome, zajedno s drugim elitama – prvenstveno akademskim, religijskim i medijskim – pokušavaju potpuno promijeniti činjenice o prošlosti, negirajući sve presuđene činjenice, pa i one o počinjenom genocidu. Da li su time “osigurani” mir i sigurnost u regionu?

U Sarajevu je 20. i 21. juna održana IV međunarodna konferencija “Stop negiranju genocida i holokausta” koju su organizirali Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženja žrtava i svjedoka genocida. Cilj organizatora bio je da doprinesu podizanju svijesti o počinjenim zločinima, suočavanju mladih generacija s prošlošću, te da promoviraju poštivanje ljudskih prava.Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida naglasio je da konferencijom žele da pokažu kako su tekli sudski procesi, kako su donošene presude, i da okupe mlade ljude iz cijele regije: “Govorit ćemo kako zaustaviti sve veće i bezobraznije nastupe negatora genocida, ali i sve veće i sve šire negiranje holokausta koje je u Evropi uzelo maha”. Po Tahiroviću usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida najadekvatnije je rješenje za prostore Balkana. Upravo u svom uvodnom izlaganju je i Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH, istakao potrebu i značaj sankcioniranja genocida i zatražio usvajanje zakona o negiranju, navodeći kako je opet pokrenuta inicijativa u Parlamentu BiH za izmjenu Krivičnog zakona BiH,a koju je pokrenuo Dragan Miletić iz kluba hrvatskih zastupnika. Džaferović je pozvao je visokog predstavnika da nametne zakon o negiranju genocida i holokausta.

“Što je dosta – dosta je!”

Učesnici Konferencije, među kojima su bili i glavni haški tužitelj Serge Brammertz i Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Haagu (MRMKS), nisu imali nikakvih dilema oko toga da posljedice negiranja genocida predstavljaju ozbiljno narušavanje mira i sigurnosti u regionu.

U svom uvodnom izlaganju Agius je govoreći o negiranju genocida, i istučući kako “moramo raditi na sprečavanju širenja ovog otrova”, rekao kako negiranje genocida ima više oblika – od političkog diskursa, preko medija do obrazovnog sistema i naveo četiri načina borbe protiv negiranja. Na prvom mjestu je istakao važnost procesuiranja ratnih zločinaca, govoreći o onome što je uradio ICTY i istučući važnost onoga što rade domaći sudovi. Upravo o radu domaćih sudova u svom izlaganju je govorila Munira Subašić, ocjenjujući njihov rad nulom i pozivajući Gordanu Tadić, glavnu tužiteljicu Tužiteljstva BiH, koja je sjedila u prvom redu, da čuje pozive i glas žrtava i da počnu procesuirati počinioce genocida, visoko rangirane počinioce, a ne samo one nižih nivoa.

Po Agiusu na drugom mjestu u borbi protiv negiranja jesu politički lideri i civilno društvo, pogotovo mediji čija je uloga bitna u izvještavanju javnosti o istini, u čemu će, po njemu, “Evropska unija i Ujedinjene nacije stajati rame uz rame sa vama”. Govorio je i o važnoj ulozi žrtava, njihovoj borbi da se sazna istina i procesuiranju odgovornih. Treći način borbe protiv negiranja, po njemu je reforma obrazovanja, pri čemu je priznao da je šteta već počinjena jer su generacije Srba obrazovane na uvjerenju da je Srebrenica izmišljena protiv srpskog naroda. I četvrto, po Agiusu, države moraju krivično procesuirati one koji negiraju genocid, pri čemu je upozorio da će negatori biti agresivni i uporni koliko su surovi bili i počinioci genocida, ali je zaključio: “Istorija je na strani pravde, mi ćemo pobijediti”.

Serge Brammmerz, koji već dugo javnosti u regionu upozorava na negiranje presuđenih činjenica i izostanak progona ratnih zločinaca, u svom izlaganju je govorio o glorificiranju ratnih zločinaca i stvaranju heroja od njih,navodeći da je to govor mržnje i da to ponižava žrtve. Ukazao je da se situacija i pogoršala zadnjih godina, navodeći i primjer formiranja komisija u Republici Srpskoj: “Ako neko kaže da trebaju neke komisije, samo je jedan odgovor: pogledajte presude ICTY-a i sve će vam biti jasno. Prihvatanje presuda je jedini put u budućnost.” Po njemu je “nedopustivo negiranje političara”, a na kraju izlaganja je poručio: “Negiranje više ne smije biti tolesirano. Što je dosta – dosta je!”

I Olufemi Elias, prvi čovjek Sekretarijata Mehanizma, nije imao nikakvih dilema oko toga da pojava raznih narativa u regionu ima za cilj osporavanje presuđenih činjenica, a po njemu omogućavanje tih narativa podržava patnje žrtava. Naglasio je: “Mora se uspostaviti narativ činjenica koji će negirati svako osporavanje presuđenih činjenica!”, istučući važnost haškog naslijeđa, u kome je i veliki broj utvrđenih činjenica koje jasno dokazuju da je postojala namjera da se počini genocid u Srebrenici.

Video porukom Adama Dieng,specijalni savjetnik generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida, obratio seu česnicima Konferencije jasno poručujući: “Negiranje genocida i holokausta predstavlja napad na čovječanstvo i to mora biti zaustavljeno!”

Prvi korak pomirenja – sjećanje

Iz ovih uvodnih izlaganja jasno je da čelni ljudi Mehanizma, ali i UN-a, nemaju nikakvih dilema oko toga da negiranje genocida i holkausta mora biti zaustavljeno, kao i ko su negatori i kako treba djelovati protiv njih. No, za djelovanje na koje oni pozivaju neophodna je politička podrška. A da li političari prepoznaju do čega su negiranje i revizionizam doveli, kakve opasnosti to predstavlja i koliko je bitno što prije poduzeti konkretne mjere? Odgovori na neka od ovih pitanja mogla su se čuti na drugom panelu u izlaganjima Valentina Inzka, visokog predstavnika za BiH i Amira Ahmića, oficira za vezu BiH s MRMKS.

Već na početku svog izlaganja Inzko je bio više no jasan: “Ne možete negirati genocid i biti Evropljanin!” Govorio je dalje o negiraju i revizionizmu, potvrđujući da tome svjedočimo u BiH, važnosti preventivnog djelovanja, obrazovanju… pozivajući se na vrijednosti koje podražava njegova zemlja Austrija, ali i Evropa, te poručujući: “Mi ćemo zakopati mrtve, ali nećemo zakopati prošlost – prvi korak pomirenja je sjećanje.” Inzkovo izlaganje govorilo je o empatiji prema žrtvama, uvažavanju evropskih normi među kojima je prihvatanje presuda… No, ono što zabrinjava u tom govoru jeste da je on, ipak, visoki predstavnik u BiH i da se od njega očekuje da preduzme i neke konkretnije korake. Upravo nakon ostalih izlaganja i diskusije, u kojima je više puta ponovljeno da se od visokog predstavnika očekuje nametanje zakona o zabrani negiranja genocida i holokausta u BiH ukoliko političari zbog opstrukcija iz RS-a ne žele to učiniti, Inzko je izjavio: “Pitajte me iduće godine u ovo vrijeme šta sam uradio.”

Analizirajući izvještaje prvih ljudi ICTY/MICT-a, rezolucije Evropskog parlamenta, ali i visokog predstavnika u BiH, Ahmić je naglasio da je u svima njima vidljivo upozoravanje na negiranje genocida u BiH koje je, po njemu, počelo intenzivno 2004. nakon presude Radislavu Krstiću koji je osuđen za genocid u Srebrenici. Navodeći zaključak sa zadnje sjednice PIC-a u kome se navodi da potpuna saradnja sa Mehanizmom uključuje i poštivanje presuda koje su donijeli Haški tribunal i ovaj mehanizam,te da PIC osuđuje formiranje komisija za Srebrenicu i Sarajevo od strane Vlade RS-a, obzirom na izvještaje predsjednika ICTY/MICT-a i glavnog tužitelja, kao i visokog predstavnika, istakao je kako mu nije jasno kakve informacije još trebaju da bi se uradilo nešto konkretno na zaustavljaju negiranja genocida.

Da se, ipak, mogu preduzeti konkretni koraci, kad postoji politička volja, potvrđuje primjer evropskog zastupnika iz Slovenije, Igora Šoltesa, zahvaljujući čijem amandmanu je usvojena rezolucija po kojoj Srbija neće moći postati članica EU bez prihvatanja haških presuda. Navodeći to kao pozitivan primjer Šoltes jeu svom izlaganju na Konferenciji rekao da je i pored usvojenih rezolucija potrebno intenzivirati borbu protiv negiranja genocida: “Ne ubijaju samo bajonet i puška. Ubija i riječ”. Po bivšem haškom tužitelju Alanu Tigeru, kako je rekao u svom izlaganju na Konferenciji, presude Haškog tribunala upravo su sredstvo za suprotstavljanje negiranju: “Negiranju uvijek prethodi pokušaj uništavanja dokaza. Takav je slučaj i kada je u pitanju genocid u Srebrenici i zbog toga je naslijeđe MKSJ-a i MRMKS-a od izuzetne važnosti, i ono se mora prenositi. Materijali sudova će biti beskorisni ako ih nove generacije ne budu koristile u borbi protiv negiranja genocida.”

“Vukovi u jagnjećoj koži”

O samim negatorima je, također, bilo puno govora na Konferenciji. O onima koji negiraju holokaust govorio je Elias Tauber iz Jevrejske zajednice podsjećajući da danas većina u BiH malo znao o holokaustu i navodeći primjer: “Većina ne zna kako je sproveden holokaust u BiH. Zaboravlja se da je provođen putem zakonske regulative na način koji je preslikan iz nacističke Njemačke u Nezavisnu državu Hrvatsku.”

O negatorima je govorila i Deborah Lipstadt, američka povjesničarka i profesorica studija holokausta. Obraćajući se učesnicima Konferencije video porukom istakla je kako su negatori “vukovi u jagnjećoj koži”: “Ne hodaju u uniformama i ne nose svastike, ali suštinski se ne razlikuju od nekadašnjih počinilaca holokausta. To su ljudi koji paradiraju kao ugledni akademici, imaju institute, časopise, radove, ali i novo ime – umjesto nacista, oni se danas zovu revizionistima.” Govorila je i o slučaju tužbe koju je protiv nje podnio David Irving zbog njenih optužbi da negira holokaust, što on i jeste radio. Sudski se borila i pobijedila. (O ovom slučaju je snimljen i film u Americi.)

O negiranju su na konferenciji govorili i drugi učesnici. Bivši reis Mustafa Cerić povodom Konferencije je u suradnji sa žrtvama pripremio brošuru u kojoj se objašnjava suština negiranja holokausta i genocida sa izuzetno rijetkim fotografijama žrtva holokausta. Zijad Bećirević,direktor Ifimesa iz Slovenije je ukazao na obaveze međunarodne zajednice u pogledu sankcioniranja genocida,ali i obaveze državnih organa u BiH koji moraju institucionalno organizirati borbu protiv negiranja genocida,jer žrtve očekuju državnu pomoć i angažman i kroz institucije sistema,a ne da se borba protiv negiranja vodi samo preko organizacija žrtava.Na panelu na kome su govorile žrtve, čula su se potresna svjedočenja, ali i vidjela snaga tih ljudi koji su svojim svjedočenjima dali veliki doprinos u sudskim procesima. Profesor Emir Turkušic je govorio o svojim raspravama s Radovanom Karadžićem tokom svjedočenja, među kojima pominjući onu kad mu je Karadžić rekao da su dokumenti pisani na srpskom, a on mu kao svjedok odgovorio da je lično pisao te dokumente i to na bosanskom jeziku, no Karadžićje ponavljao da su na srpskom, čime ga je, kaže, pokušavao vrijeđati i ponižavati u sudnici, no on nije pristajao na to i siguran je da je iz tih diskusija izašao kao pobjednik.

Učesnici konferencije su na kraju podržali zaključke po kojima se: 1. Ponovo pozivaju negatori genocida i holokausta da prestanu sa negiranjem sudski utvrđenih činjenica, glorifikacijom zločina i zločinaca, nametanjem narativa i revizionizmom; 2. Imajući u vidu haško naslijeđe, kao i rezolucije Evropskog parlamenta, rezolucije brojnih država usvojenih na osnovu presuđenih činjenica, izvještaje ICTY/MICT-a upućenih Vijeću sigurnosti UN, kao i izvještaje visokog predstavnika upućenih generalnom sekretaru UN-a, zahtjevamo od svih negatora, među kojima su danas najglasniji i najizraženiji Republika Srbija, bh. entitet Republika Srpska, Ruska Federacija, ali i druge države i pojedince, da prestanu s negiranjem presuđenih činjenica; 3. Podržava se rad MICT-a da do kraja dovede procese koji su u toku, poštujući najviše međunarodne standarde kako bi se ostvarila pravda. Podržavaju se dalje aktivnosti MICT-a usmjerene na identifikaciji i dokumentiranju svih oblikanegacije sudskih utvrđenih činjenica; 4. Tražimo da državni organi BiH hitno preduzmu sve raspoložive mjere i radnje u cilju zaustavljanja negiranja genocida i holokausta, a posebno pozivamo Parlament BiH da usvoji Zakon o zabrani negiranja genocida i holokausta. Ukoliko Parlament BiH ne usvoji navedeni zakon do kraja ove godine, zahtjevamo od visokog predstavnika da nametne zakon; 5. Tražimo od međunarodne zajednice da hitno osigura regionalnu suradnju u progonu ratnih zločinaca i da pravosudni organi BiH, na čelu s TužiteljstvomBiH hitno počnu primjenjivati naslijeđe ICTY/MICT-a; 6. Tražimo da pravosudni organi BiH na čelu s Tužiteljstvom BiH hitno usvoje preporuke i izvještaje međunarodnih institucija i zahtjeve udruženja žrtava i nevladinih organizacija za procesuiranje ratnih zločinaca.

(Dženana Karup Druško, Avangarda / Foto: Avangarda)