Pitaju me prijatelji, znam istinski prijatelji, gdje sam bio 5. septembra ove godine. Na žalost, nijesam bio na cetinjskim barikadama, s Cetinjanima koji su započeli i ispisali novu stranicu u kontinuitetu crnogorske istorije. Cijelim bićem pripadam svom narodu, bez trunke zadrške i promisli, podržavam protest protiv ustoličenja Mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru.

Pa evo redom. Kršten sam davne 1989.godine u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u svojoj ličnoj potrazi za bogom, u manastiru Vavedenje  na Senjaku. Kad već tražim boga, hajde da se krstim, računao sam da je tako ispravno, a Crkva kao svaka druga, sasvim svejedno. Moj kum na krštenju, ugledni predratni beogradski profesor knjiženosti, tada u svojoj devetoj deceniji života, doprinio je izboru. Bio mi je prvi komšija, vedre naravi, nasmijan i uvijek spreman na šalu, što nas je zbližilo. Kako sam mu ponekad donosio hljeb iz prodavnice, i druge potrepštine, rekao sam  mu: kad te već hranim hajde da me krstiš, da se za mene odrekneš đavola na krštenju.  Pristao je, s entuzijazmom, da me poduči vjeri i pravoslavlju, dan danas čuvam plašt kojim me je ogrnuo, i postrig koji sam dobio od sveštenika, više kao dragu uspomenu na mog kuma, nego na boga, jer ga tamo nisam našao, iako sam ga na krštenju primio.

Ispisa sveštenik krštenicu, ispita što mu nije bilo poznato, za nacionalnost uskliknu i upisa srpsku, ja prećutah, nijesam došao na krštenje da otkrivam nacije, niti mi to zasmeta, niti se kum usprotivi, iako je znao da sam Crnogorac, jer tako smo se i zbližili, takvog me je prepoznao i zavolio.

Znao sam naravno ko sam. Još u predškolskom dobu majka mi je jednom prilikom rekla: mi smo sine Crnogorci, mi se krstimo s tri prsta. I ko bi protiv majčinog zavjeta i ljubavi. Rođena je i odrasla u neposrednom susjedstvu s katolicima iz Krajine u priobaljju Skadarskog jezera, pa me podučila kako se oni krste, prvo lijevo pa desno, mi prvo desno pa lijevo na srce, lako je bilo savladati ovu prvu poduku vjere.

Nacionalna pripadnost ostala je postojana, zajedno s ljubavi prema roditeljima. Negdje početkom devedesetih, naišao sam slučajno na ozbiljnu istorijsku knjigu o Petru I Petroviću Njegošu, Svetom Petru Cetinjskom, iz pera Branka Pavićevića, kupio i pročitao. Tada je nacija buknula u meni, do tada je bila na nivou emocije, ali prerasla u saznanje i promisao, buknula žestokim plamenom, uzdigla me veličanstvenošću i jedinstvenošću civilizacije i kulture koju su izgrađivali naši preci, kroz vjekove. Shvatio sam da spram dana rođenja, kada sam se rodio kao Crnogorac, sve drugo u životu će mi biti lako. Crnogorcima je oduvijek bilo jednostavno umrijeti za Crnu Goru, za njenu čast, ime i slobodu, nezavisnost i samostalnost, kroz vjekove, teško se je roditi, ali jednom kad se eto rodimo, nema nam povratka i odricanja, osim bijega u aroganciju, što je najveći ljudski porok.  Nekoliko godina za redom, kupovao sam i čitao, podvlačio, istorijske knjige, nabavljao i pozajmljivao, bio sam više ambiciozan da saznam istoriju svog naroda, nego tokom svojih studentskih dana, da budem odličan student.

Za bogom sam tragao uporno, i na razne načine, da se sebi nasmijem, s ove distance, kroz poduke i knjige, kroz hodočašća i putovanja, kroz sudbine ljudske i suočavanja.  Na desetine balkanskih hramova sam obišao, Svetu Goru i Hilandar dvanaest puta, doživio tamo ponudu i čast neobičnu. Na svojoj prvoj posjeti Hilandaru 1992. godine kaže mi ekonom Vasilije, hajde da te krstimo. Kršten već, kažem. I u toj potrazi za Bogom, došao sam do straha od boga, ozbiljan nivo spoznaje, ali tu mi je prekipjelo, mene nećeš da plašiš više, odričem te se kao što sam se đavola odrekao na krštenju, sve drugo ne bih bio ja. Bila mi je potrebna ova ravoteža, sklad u duši i srcu, podjednako odricanje i od đavola kao i od boga, tu su i jedan i drugi, vrebaju, pa koji više ugrabi. S danom odricanja od boga za mene je započala istinska duhovnost, od kada sam svoje biće otvorio podjednako i za dobro i za zlo u ljudima, traganje za istinom, nasuprot religijskim dogmama, bio je neizbježan moj izbor, koji  me je višestruko nagradio, uzdigao.

Nedavno, dosjetim se i opet zapitam sebe, tragao si za Bogom, a jesi li ga ikada išta molio, preklinjao, bar jednom, kad ti je bilo najteže ili najlakše, najljepše ili užasno u životu, pa nijesi ni jednom, ne mogu sebe da lažem, neću sebe da lažem, pa kako onda da vjerujem u tebe a ništa te ne molim, to nijesam ja i tačka.

Onda su došle devedesete, i mitropolit Amfilohije, e on me ispisao iz Srpske pravoslavne crkve. Zgadio mi crkvu i vjeru, umjesto da širi duhovnost i ljubav, otpočeo žestok pogrom Crnogoraca, kao da mu je to bila misija i vizija. Kao da je zbog toga zasjeo na tron Svetog Petra Cetinjskog, da nas kune i proklinje, da nam se izruguje i nipodaštava, da nas odvraća od svog bića, da nam soli pamet, što bi prosto rekli, da uništava tragove i artefakte, prekraja manastirska zdanja i crkve po Crnoj Gori, falsifikuje istoriju i predanje, izmišlja nacije i odgaja nacionaliste. I ko bi normalan mogao da kaže: to je moja Crkva, to je moj Mitropolit.

U međuvremenu, na Lučindan 1993.godine, na Cetinju je na svecrnogorskom zboru obnovljena sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, izabran mitropolit Antonije Abramović, veoma cijenjeni duhovnik, za prvog poglavara obnovljene Crnogorske pravoslavane crkve.

Uzeo sam svoju krštenicu, bio je uveliko dvadeset prvi vijek, odnio je na Cetinje kod tada već Mitropolita Mihaila, da me upiše kao poštovaoca Crnogorske pravoslavne crkve, popio rakiju s njim, ispričali se srdačno. I on je kod upisa nacije uskliknuo Crnogorac, ne manje strastveno od srpskog popa na krštenju. Ovaj čin, jasno, više nije bio vezan za bilo kakvu potragu za bogom, već odrednica važna za moju ćerku, da sazna kad za to dođe vrijeme ko sam i gdje pripadam, zbog čega sam se upisao među poštovaoce CPC. Naučiću je da svojim udvaračima kaže da i ona pripada CPC, da ih laže ako treba, pa ko je ne bude poštovao, neće je sigurno ni voljeti. Jer danas je propaganda protiv CPC toliko orkestrirana i jaka, pogubna za duhovnost prije svega srpske nacije, ušla u svakodnevni život s izrugivanjem našem mitropolitu, našoj „nekanonskoj“ Crkvi, pa kako se niko ne zapita koji to kanon Crnogorska pravoslavna crkva ne poštuje. Ni manje ni više kanonska od bilo koje druge, naravno.

Narod je nastavio da živi i tokom Amfilovijevog vremena, mnogobrojne seoske, plemenske bratstveničke crkve i hramovi su bili predmet svojevrsnog plebiscita, izjašnjavanja, čije su i čiji sveštenici mogu da činodejstvuju. Mnogi  su se opredijelili za CPC, neki za SPC, po Staroj Crnoj Gori, neki su otvorili vrata seoskih hramova za sveštenike obije crkve, neki još uvijek vode spor, bilo sudski ili bratstvenički. U našem bratsvu Vušurovića, svi su bili jednoglasni i bez razmišljana odlučili za CPC, ne znam baš ni jednog Vušurovića koji je bio protivan. Mene nijesu pitali, niti je bilo potrebno da me pitaju, uostalom. Dolazio je u ranim devedesetim pop Stanišić, par puta, s pištoljem ispod odore svešteničke, da nas i hram utjera u SPC, rekla mu braća ne avetaj pope, tako nas se je okanio, ne dolazi više, niti on niti bilo koji sveštenik SPC.

A onda je Amfilohija naslijedio Jovan Mićović, Mitropolit Crkve Srbije takozvani Crnogorsko primorski, Mitropolije crnogorsko primorske, koji je nastavio još žešće Amfilohijevu misiju. Nazvao je Crnogorce pečurkama koje će nestati poslije kiše, par nedjelja pred ustoličenje. Meni je ostalo da li da se iščuđavam da li je pri čistoj svijesti i savjesti, mogao ovakvu gadost da izjavi, ili je možda preležani kovid ostavio traga, izokrenuo mu um i savjest. No, prije će biti da je tako naučen, odgajan u svojoj Crkvi, ponešen sujetom i zamisli da je eto došao na njega red da zasjedne na tron crnogorskih vladika, morao da položi, iznova i iznova, svoju autošovinističku odanost Crkvi koja ga je naučila toj i takvoj duhovnosti i religiji. Kako su Cetinje i Cetinjski manastir vjekovni simboli crnogorske državnosti i identiteta, nesalomivog duha slobode i samobitnosti, trebalo je uniziti Crnogorce, slomiti svaki otpor ideologiji svetosavlja i nacionalnog potiranja, koju Amfilohijevu misiju tako revnosno nastavlja.

U pitanju je brutalan proces asimilacije započet prije jednog vijeka. Srpski nacionalizam se radikalizuje, u pitanju je permanentna brutalna agresija koja ima za cilj da uništi crnogorsku naciju. I u ovoj misiji se pronašao Mitropolit Joanikije, ova mu misija prija, čini mu se da su Crnogorci nacija kojoj prijeti nestanak, pa eto njegove beskrajne sreće.

Mene barikade nijesu usrećile, već unijele zebnju, kako dalje. Jedan je jedini put pred nama, došlo je vrijeme  da zatražimo svoje svetinje, da jasno i glasno, čiste savjesti i nepomućene svijeti, otpišemo Mitropoliji Crnogorsko Primorskoj Crkve Srbije da ode iz Cetinjskog manastira, da napušte crnogorsku svetinju, da je vrnu kome i pripada, crnogorskom narodu i crnogorskoj državi. Nijesmo ni mi Crnogorci više spremni na kompromise, a bili smo cijelog vijeka spremni na dostojanstvene i častvene kompromise sa Srbima, bez sumnje i krivnje bilo koga za našu spremnost na kompromis, ali više, za vijek vjekova ne prihvatamo bilo kakav kompromis. Posebno ne na našu štetu, na štetu naših predaka, našeg imena i časti, našeg nacionalnog bića, etičkog i etničkog, naše države čiji je svaki grumen i krš zaliven patnjom i žrtvom, krvlju i suzama nejači crnogorske. Vrijeme kompromisa je okončano, ostala nam je borba za ime i budućnost, za Cetinjski manastir prije svega, za sve naše svetinje, kako je oduvijek i bila, jedino borba za Crnu Goru vječna. Iz vatre i izviiskre su se rađala pokoljenja da plamen slobode i istine, pravde i nezavisnosti nastave, časti i dostojanstva crnogorskog, čojstva i junaštva crnogorskog. I opet će, i dovijeka živjeti i rađati se Crna Gora i Crnogorci.

Crkveno pravoslavno crnogorsko pitanje je bez sumnje vanredno kompleksno i komplikovano, zamršeno i zataškano, obuhvata mnoge vjekove i nauke, predanja ali i povelje i dokumenta, faktografska i istoriografska pisanja. Pročitao sam sve, skoro sve što je na temu Crnogorske pravoslavne crkve napisano, pa mi je danas kristalno jasno i bespogovorno da je Cetinjski manastir, utemeljen poveljom Ivanbega Crnojevića, ustrojen kao samostalan, kao prijestona katedra samostalne i autokefalne Mitropolije pravoslavne, kojoj je samo i jedino gospodar Ivanbeg postavljao glave te Crkve, mitropolita – kir Visariona i episkopa – kir Vavilu.

Gospodar Ivan Crnojević otvara novu epohu ovdašnjeg pravoslavnog hrišćanstva, u diskontinuitetu na zetsku svetosavsku eparhiju. Povelje i druge hrisovulje svjedoče da se „u Hrista Boga blagovjerni i Bogom čuvani Gospodar zetski“ ne poziva niti jednim slovom na njenu sukcesiju. Kanonsko pravo je nedvosmisleno.

Sedamnaesto pravilo IV Vaseljenskog sabora  glasi:

„Ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se unaprijed (u budućnosti) osnuje, u takvom slučaju razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom i građanskom“ .

Nema sumnje da je od prvog dana od kako je Gospodar Ivan Crnojević sagradio Manastir, napisao osnivačku Povelju i predao ga narodu crnogorskom, Cetinjski manastir crnogorski, pripao narodu crnogorskom i državi crnogorskoj, čije temelje mi danas nastavljamo. Vrijeme je došlo, da zatražimo što je naše, naše svetinje, ne smijemo niti možemo od sebe pobjeći, niti imamo kuda iz naše Crne Gore, i naših predaka. Oni nas prizivaju danonoćno da se dozovemo pameti i nauku. Zatražimo Manastir cetinjski da nam ga vrnu, pokrenimo se ka tom svetom cilju. Naša civilizacija koju želimo da baštinimo i nastavimo, čiji je spomenik prvorazredni upravo Cetinjski manastir, je vrednija od države, nadilazi državu, seže u naše biće. Za razliku od barikada od 5. septembra, cijelo biće mi ukazuje da odlazak Mitropolita Joanikija iz Cetinjskog manastira treba upriličiti cvijećem i aplauzima. Živim za taj dan kada ćemo ga ispratiti dostojanstveno, kao dan istinskog pomirenja Srba i Crnogoraca, koji će se neumitno desiti.

(Autonomija)