Skip to main content

MIRKO ĐORĐEVIĆ: U Kijevu proleće kasni

Autonomija 06. мар 2014.
4 min čitanja

Mladi demokrata Borko S. dobrano je onomad uznemirio duhove beogradske čaršije i partijskih ćepenaka njenih, izjavom da Srbiju možda čeka ono iz Kijeva.

Blago rečeno, nisu ga razumeli, jer politička čaršija čita ne onako kako je napisano već iz nutrina svoje neuroze. Nikakvo nasilje nije B.S. prizivao, niti je rekao da će nam famozni veliki brat, koga ovde inače čekaju mnogi. Stoga će u našem zapisu biti reči ne o tome već o onome što valjaju mutne i lenje vode Dnjepra, a to se Srbije i te kako tiče, budući da smo imali sve ono iz ukrajinskog scenarija – za nas Srblje ovo nije ništa novo. Mislimo na 90-te godine i sve ono što se može iščitati iz sabranih dela i nedela dičnih članova SANU – ne samo D. Ćosića – i dela i stravičnijih nedela S. Miloševića.

Znaju Ukrajinci o čemu se radi, a znamo i mi šta je bilo i kako je bilo kada smo hteli da se svi saborno saberemo na Balkanu.

Civilizovani narodi odavno od toga ne pate – nisu mnogo nesrećni Francuzi u Švajcarskoj, kao ni oni u Kvebeku u Kanadi što im Pariz nije prestonica, i što Sena ispod mosta Mirabo ne teče u Kanadi. Progovorili su trgovi, onaj Tahrir ili Agora davna u Grčkoj, te Forum u dnevnom Rimu, te Plenum građana u Bosni i najzad – progovorio je Majdan u Kijevu sredinom januara. I još nismo stigli da i to u Kijevu nazovemo prolećem i već smo shvatili da proleće na Dnjepru kasni i nikako ne stiže. Ti forumi nisu neke zvanične institucije, ali kada one čak i najdemokratskije zahvati skleroza, trgovi imaju reč. Stručnjaci to zovu „deliberativna demokratija“, odnosno demokratija građana. Oboren je režim V. Janukoviča, koji je smesta pobegao u Moskvu, jer što bi rekli Srbi – „kud će kuga do u svoj rod“. Tako je oduvek bivalo. Nabujala je Volga, izlio se Dnjepar, zazvonila su zvona na crkvama, a u Ukrajini ih ima desetak, samo pravoslavnih. Digao je V. Putin vojsku i počeo da gazi Ukrajinu, a po sporazumu iz Budimpešte, i Rusija je garant ukrajinske celovitosti. Nije istorijski paradoks, V. Putin je tako nezavisnoj Gruziji 2008. oduzeo tri pokrajine i sebi ih priključio, nije mu dakle prvi put, a nije ni poslednji nažalost. Hladni rat se polako može pretvoriti u vrući rat. Ivan Grozni – naš srpski zet – obrazac je toga, a i on je bio pobožan čovek, imao je svoju JSO zvali su se „opričnici“ i znamo sve to – znaju i deca. Znamo kako je prošao onaj plemić koji je caru groznome koji posti i moli se, kazao: „Ti meso ne jedeš ali krv piješ”. Istorija se ne ponavlja, ali neki obrasci su večni.

Istorija nije učiteljica života, a ako jeste, možda smo mi loši njeni učenici koji boluju od kratkog pamćenja.

Ukrajina hoće u EU po zovu dobrog dela svoje kulturne i civilizacijske i svake tradicije, a ruska vojska je ušla. Od januara događaji teku brzo u stoleću koje je papa Jovan Pavle II zvao „ubrzana istorija“, XX i XXI veka u krilu ove sigurno umorne civilizacije. Svet se uznemirio, jer niko ne zna o čemu grgolje mutne vode Dnjepra od severa do Karpata i do Galicije i Bukovine, pa dalje do Besarabije i Banata – nije to daleko od nas. Zapadni politički moćnici – iz NATO posebno – sada plaćaju ceh svog ćutanja iz daleke 2008, kada je Gruzija čerečena. I moćni vladari poput V. Putina pate od neke nostalgije – koliko je puta Putin ponovio da je fatalna tragedija i nesreća što se moćni Staljinov SSSR raspao: „To je bilo nešto najbolje što je postojalao od Atlantika do Urala i dalje naravno“. Da treći Rim bude i poslednji Rim i da četvrtog Rima ne bude nikada. I još jedan znak u vremenu. Kada se 1989. moćna Staljinova Imperija raspadala i kada su stotinak i više naroda – digli glavu i kada je sve počelo da liči na nas ovde, B. N. Jeljcin je upozorio – svi budite suvereni, ali to ne činite na onaj balkanski način. Već su se vijorile zastave i transparenti na na kojim su nacionalisti zahtevali od Kremlja da sve sredi „na srpski način“. Ne, bio je uporan B. Jeljcin. I mnogi Rusi i mnogi Srbi ne vole Jeljcina za koga kažu da je bio pijanica – bože moj, ima li moćnog cara koji se nije tešio kapljicom. Ima, bio je to M. Gorbačov, čovek koji nije pio ništa osim kisele vode i Rusi su ga – ne svi – zvali ne Generalni već Mineralni sekretar KP SSSR-a, i znamo kako je sve bilo i s nama i s Rusima. Ukrajina se drži na Majdanu na Forumu građana i opstaće – mi smo optimisti – jer se istorija smeje i ruga svima koji se nadaju da se ona ponavlja. A ponavlja se i nada građana koji hoće da govore. U Ukrajini ima desetak naroda, i tuce crkava, a tu su i Tatari sa Krima koje je Staljin rasejao svuda. Ima i Bugara i Srba na Kreščatiku – to su kijevske Terazije – a proleće kasni, ali ako kasni, ne znači da neće doći, jer nikada nije bilo da proleća nije bilo. Znači, s Trga Majdan govore svima. Teku mutne i lenje vode Dnjepra i uistinu još nije jasno šta valjaju, ali proleće i kada zakasni, stigne. A u Beogradu niko ni u vrućici kampanje, niko ni reči – svi se boje. Ne boje se samo oni koji bi i Srbiju da povedu u Evroaziju negde do Indije, „koja je naša rasna pramater“, kako je govorio sv. Nikolaj Srpski odnosno Velimirović.

Ukrajinski scenario može svašta da znači – ali nada ne napušta ni Srblje koji su se opredelili za EU.

(Autonomija)