Bila je romanti?na, idealista i pomalo naivna. Nije imala nimalo takta, rekla bi šta misli posve ogoljeno. Bila je dosljedna svojim stavovima i stvarima u koje je vjerovala, a vjerovala je da svi ljudi trebaju biti jednaki i slobodni. Bila je puna ljubavi i spremna da da život za one koje voli. Imala je poseban talenat da pri?a bajke i pri?e. Bila je partizanka, 100% ratni vojni invalid i moja majka. Zvala se Zumra.

*****

Toga dana je pucalo. Po?eo je rat. Mami je bio ve? drugi, k?erki i meni prvi. Ovdje se vrijeme mjeri ratom, prije onog rata, poslije ovog rata. Na radiju smo ?ule da iz Sarajeva ima neki avion za Beograd.
-Spremaj se mama!
Ušla sam u k?erkinu sobu, otvorila ormar, rukama obgrlila stvari i samo ih gurnula u kofer. Bile smo spremne za desetak minuta. Dozivala sam mamu iz hodnika i ve? otvorila ulazna vrata. Došla je u kombinezonu sa prekrasnom ?ipkom.
-Idi Miro, spasi dijete! Znaš da ja ne mogu da hodam.
-Ja ?u te nositi mama!
Dotakla je moj obraz rukom i palcem obrisala suzu. Nasmiješila se. Pogledala plavu loknavu glavicu svoje unuke, krupne o?i koje su je gledale zbunjeno i prestrašeno.
-Idi Miro!
Otišle smo, duž šetališta pa preko mosta Bratstva i jedinstva. Kakve li ironije u tom nazivu. Padala je kiša, ?uo se fijuk metaka. Jedva samo zaustavile taxi. Automobil se kretao polako. Svi smo ?utali. Gledala sam kroz prozor i stalno vidjela mamu kako u kombinezonu sa prekrasnom ?ipkom stoji pred vratima.

*****

Ro?ena je u Banjaluci. Porodica ?ejvan je u to doba koje se zvalo Kraljevina Jugoslavija, a koje je mama zvala “bivša Jugoslavija”, bila dobrostoje?a i ugledna. Mama je živjela sa amidžom, njegovom porodicom i ebom (baka op.au.). Bila je ebina miljenica, jedina k?er njenog najmla?eg sina. Bez roditelja je ostala kada je imala ?etiri godine. Odrastala je bezbrižno sa amidžinom djecom kao sa ro?enom bra?om i sestrama.
Imala je sve što bi poželjela, haljine šivene od štofova iz Be?a, šešire ala Deanna Durbin, tada slavna holivudska glumica, fotoaparat. Išla je u gimnaziju i ?itala Mir-Jam.
Sa komunisti?kom idejom upoznala je narodna heroina Vahida Maglajli?. Vahida je bila mnogo starija od mame i bila joj je uzor u svemu. Ona je odvela na sastanak skojevaca, a mama je bila oduševljena. Vjerovala je da pripada ne?emu velikom i plemenitom u tom vremenu kada je sve ve? mirisalo na rat.

*****

Kada je po?eo Drugi svjetski rat mama je ve? bila ilegalka. Ustaškim agentima je bila sumnjiva. Amidža se spremio u sve?ano odijelo i otišao u komandu da objasni kako njegova Zumra nema ništa sa tim komunistima. I povjerovali su mu. Jadnik, nije imao pojma da spava na komunisti?kom propagandnom materijalu koji je mama skrivala ispod njegovog kreveta. Drugi put više nisu sumnjali, mamu su zatvorili u zloglasnu Crnu ku?u, a amidžu u sve?anom odijelu izbacili iz komande.
No? prije nego je pobjegla iz Crne ku?e, mama je slušala jauke drugarice Zdrave Korde. Ustaše su je mu?ile, zabijali eksere ispod noktiju. Zdrava je izdahnula a da nije ni rije?i rekla.
Sakrivena zarom, mama je došla na Kozaru, tik pred ofanzivu. Od Kozare do desanta na Drvar, preko Dalmacije, do Sarajeva, 6. aprila 1945. godine. Pri?ala je kako se me?u drugovima i drugaricama dok su još borbe trajale pronio glas kako je poginuo Valter.

*****

Posljeratne godine mama je provela po bolnicama i banjama trpe?i jake bolove. Kada su ki?meni pršljenovi okoštali i bolovi su prestali. Komisija je konstatovala da je mama 100% ratni vojni invalid. Ubrzo je otišla u penziju. Morala je mnogo ulagati u svoje zdravlje kako bi što duže ostala pokretna i bila je u tome veoma disciplinovana.
Udala se i rodila brata. Ljekari su joj zabranili da ima još djece, ali mama nije marila. Sedam godina nakon brata rodila je mene.

*****

Stigle smo na aerodrom. Bilo je puno ljudi kao iz onih filmova kada Jevreji bježe iz Njema?ke pred Drugi svjetski rat. Uspjela sam k?erku ugurati u avion koji su zakupili baš Jevreji. Imala sam sre?u pri povratku ku?i, povezli su me mladi? i djevojka koji su živjeli u istom naselju, na Grbavici. Mamu sam zatekla kako sjedi u hodniku, još uvijek je bila u onom kombinezonu. Prošli su sati a ona, kao da se nije pomjerila.
-Jesi uspjela, jesi li spasila dijete?!
-Jesam mama, jesam.
Nasmijala sa sa vidnim olakšanjem.
-Daj mi molim te ku?nu haljinu, malo mi ko zima.

*****

Kada su nam javili da je moja k?i sretno stigla za Beograd skuhala sam kafu. Mama je uzela fildžan i zagledala se u njega.
-Znaš Miro, u ratu nema neutralnih i ti ?eš morati da se opredijeliš, rat te na to prisili.
-Pa šta ?u, kuda ?u?
-Idi tamo gdje si ro?ena, preko puta kina Radnik, tamo gdje je tvoja osnovna škola i gimnazija. Idi tamo gdje je stadion Koševo, gdje su tvoji prijatelji i kuma Vesa. Idi tamo gdje je bila tatina radnja, cijelo Sarajevo je znalo ko je majstor Boško. Idi tamo gdje ti je srce.
Sa Grbavice sam preko Vrbanja mosta prešla u opkoljeno Sarajevo 20. maja 1992. godine. Mama je došla vozilom UNPROFOR-a krajem avgusta.

*****

6. aprila 1945. godine moja mama Zumra ušla je u Sarajevo. Pri?ala mi je kako se me?u drugovima i drugaricama dok su još borbe trajale pronio glas kako je poginuo Vlater.
16. oktobra 1992. godine moja mama sahranjena je na starom partizanskom groblju Lav, u Sarajevu. Na sahrani smo bili samo ja, moj prijatelj Nešo i ?ika Fikret, kome je moj otac bio vjen?ani kum. Nisam nikoga drugog ni zvala i sahrane su u to vrijeme bile opasne, sa brda su pucali i kada ste se opraštali od svojih najmilijih. Na drvenoj plo?i bilo je uklesano Zumra ?ejvan Tešanovi?, a iznad zvijezda petokraka.

*****

Moja mama je vjerovala da svi ljudi trebaju biti jednaki i slobodni. Borila se protiv fašizma i vjerovala da su ga nekada davno pobijedili. Bila je idealista, romanti?na i pomalo naivna.

*Mirjana Tešanovi?, ro?ena u Sarajevu. Pravnica i glavna i odgovorna urednica Impulsportala.

(DwP)