Danas, kada obilježavamo tužno sjećanje na žrtve Srebrenice, na dane kada su neljudi zvijerski ubijali ljude, moramo se zapitati, jesmo li izvukli pouke, da nam se tako nešto nikada ne ponovi.

Nažalost, mislim da nijesmo.

U posljednje vrijeme često čujemo da Srebrenica nije u Crnoj Gori i da mi ne bismo trebali time da se bavimo, a ja kažem da je Srebrenica i naše tužno iskustvo i sjećanje, jer se, ako ništa drugo, dešavala pred našim očima u zlom vremenu, a učesnici su ljudi sa kojima smo živjeli donedavno u istoj državi i danas živimo jedni pored drugih.

Znamo dobro da pametni ljudi i narodi uče iz tuđih iskustava, a oni drugi iz svojih. Naravno i nažalost, mi pripadamo onima drugima i da je Srebrenica posljednja opomena da budemo pametniji.

Nirnberški procesi poslije drugog svjetskog rata (1945-1949) kojima su osuđeni ratni zločinci nacističke Njemačke, bili su snažna poruka bolne istine, ali nijesu riješili problem nacizma koji je izazvao II svjetski rat i njegove užasne posledice. DENACIFIKACIJA Njemačke koja je uslijedila poslije tih procesa je učinila da mi danas imamo Njemačku kao faktor stabilnosti u Evropi.

U dva navrata sam obišao „kuću istorije“ u Bonu (tada administrativnom centru Njemačke) i shvatio svu suštinu denacifikacije. Shvatio sam da je to borba za istinu, jer samo na istini možemo graditi budućnost. Svaki Njemački građanin i nekoliko puta u životu obavezno posjeti svoju „kuću istorije“ spoznajući istinu o zlu i tragediji koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugim narodima. Denacifikacija Njemačke je mnogo sveobuhvatniji svjetski projekat, ali namjerno pomenuh samo „kuću istorije“ kao jedan veoma važan segment spoznaje istine o sebi.

Danas, kada smo gotovo svi bili u prilici da više puta vidimo tragediju Srebrenice, kada je o tome doneseno više pravosnažnih presuda u Hagu, još uvijek imamo ljude oko nas koji ne priznaju genocid u Srebrenici. Da stvar bude gora i opasnija državna politika Srbije i njeni akademski krugovi, takođe ne priznaju srebrenički genocid. Ne priznaju baš oni koji su i tada stojali iza te zle ideologije koja je proizvela genocid.

Nedavno je sjajni Andrej Nikolaidis dobro primijetio da je ideologija devedesetih koja je sijala smrt u Bosni i Hrvatskoj poražena u ratu, ali je nastavila da živi u miru do današnjih dana.

Vidimo je i osjećamo veoma dobro i mi u Crnoj Gori, živeći nažalost u vremenu sličnom onom koje je prethodilo tim zlim devedesetim godinama. Fašizam u različitim oblicima je tu oko nas i kroz mržnju, laži i različite oblike nepodnošljivosti stoji nam kao „Demoklov mač“ iznad glava.

Najzad moramo shvatiti da je nepriznavanje genocida u Srebrenici, otvoren izraz fašizma koji se nad nama nadvio. Protv njega se moramo boriti istinom i samo istinom, koliko god ona bila tužna, okrutna i bolna. Samo tako ćemo se spasiti da se zlo ne ponovi. Možda je sreća što u ovim zahtjevima nijesmo sami, ali slaba je to utjeha kada znamo da i Srebrenica nije bila sama, a doživjela je neviđenu tragediju.

Nakon Srebrenice svi se moramo zapitati ili barem posumnjati i u „božju pravdu“ u koju vjeruju vjernici ili „kosmičku pravdu“ za sve ostale, ako danas jasno vidimo kome je pripala Srebrenica (Republika Srpska) i koja ideologija i dalje živi u ovoj kvazidržavnoj tvorevini koja Bosni ne da mira.

I da zaključim, nema nama na ovim prostorima mira bez ozbiljne i temeljne denacifikacije Srbije koja je čuvar i baštinik velikosrpske ideologije koja je proizvela tragediju devedesetih i koja to može ponoviti, ako se ništa ne uradi. Živi i čuva se ta zla ideologija u portama njihovih crkvenih hramova i u glavama najviših državnih zvaničnika. Akademski i medijski krugovi je drže življom nego ikada. Ta ideologija zla nas je pokrila kao paučina i zato je denacifikacija neophodna, bez odlaganja.

Valjda to i svijet vidi. Evropa je dugoročno spašena denacifikacijom Njemačke, a Balkan mora biti spašen denacifikacijom Srbije.

(Antena M)