„Želio bih da ponovim posvećenost Ukrajine miru. Niko od nas ne želi beskrajni rat. Ukrajina je spremna da što prije dođe za pregovarački sto kako bi se približio trajni mir. Niko ne želi mir više od Ukrajinaca. Moj tim i ja spremni smo raditi pod snažnim vodstvom predsjednika Trampa kako bismo postigli mir koji traje. Spremni smo da radimo brzo na okončanju rata, a prve faze bi mogle biti oslobađanje zarobljenika i primirje, na nebu zabrana projektila, dalekometnih dronova, bombi na energetsku i drugu civilnu infrastrukturu, i primirje u moru odmah, ako Rusija to učini. Zatim želimo da prođemo veoma brzo kroz sve naredne faze i da radimo sa SAD kako bismo postigli snažan konačni dogovor …“

Ovakva poruka Volodimira Zelenskog – upravo (nekoliko minuta poslije 16.30 juče, 4. marta) objavljena na mreži X se nekome, na prvo čitanje, može učiniti kao predaja ukrajinskog predsjednika pod nevjerovatnim propagandnim pritiskom Trampove administracije, koja prati upravo bizarni sastanak u Bijeloj kući, kojem je svjedok bila cijela planeta.

Implozija u Vašingtonu

Zelenski se, u poruci čiji smo početak citirali, nije izvinio predsjedniku Trampu i njegovom potpredsjedniku Vensu. On za to nema razloga, a ne bi imao ni opravdanja.

Njegovo obraćanje kao da govori: razumijemo potrebu Trampa i njegove vlasti da se prizna i uvaži vodeća pozicija i uloga SAD u postizanju obustave vatre i uspostavljanju mira u Ukrajini i povodom Ukrajine i želimo da eliminišemo optužbe i narativ da su Ukrajina i njeno vođstvo prepreka u tom procesu.

Razloge za takav odgovor iz Kijeva smo mogli da vidimo posljednjih dana: od Amerike, preko Mađarske i drugih Tramp-Putinovih obožavalaca i poklonika u Evropi, pa sve do Rusije – predsjednik Zelenski je prikazivan kao nekakav neodgovorni i osioni diktator, koji ne želi mir i zaustavljanje trogodišnje klanice u sopstvenoj zemlji. Čak se i sveprisutni Mask uključio: potrebno je „povratiti demokratiju u Ukrajini“, a Zelenski treba da napusti položaj i ode u inostranstvo!?

Apsurdnost takvih interpretacija nije umanjila upornost najglasnijih promotera te propagande, iz mnogobrojnih „autleta“ na političkoj MAGA desnici, koja neobično liči na kraj tridesetih godina prošlog vijeka… u Njemačkoj. Istina je laž, laž postaje istina – ako se gebelsovski ponovi dovoljno puta.

Na dan kada je Bijela kuća objavila da je vojna podrška Ukrajini suspendovana (što bi, bar na jezičko-logičkoj ravni, trebalo da znači – privremeno obustavljena), iz Ukrajine je stigao jasan odgovor: postojeće zalihe municije mogu trajati još šest mjeseci.

U igri živaca, đe svakako možemo očekivati i nova iznenađenja i obrte, nekoliko stvari se čine jasnima.

Prvo, novi Trampov mandat je počeo rušenjem i degradacijom svih važnih strukturnih i političkih elemenata koji su bili višedecenijska konstanta, odnosno podrazumijevajuća pozicija i uloga Sjedinjenih Država na međunarodnoj sceni.

To nije nekakav taktički manevar ili kozmetička promjena – otklon od vodeće pozicije u evro-atlantskoj političkoj i bezbjednosnoj konstelaciji je bezrezervan i suštinski.

Drugo, Trampovi vanjskopolitički prioriteti su zasnovani na novoj interpretaciji američkog nacionalizma i izolacionizma, sa dubokim prezirom svih oblika multilateralizma, o čemu smo već pisali. Podizanje trgovinskih, tj. carinskih barijera prema Kanadi, EU i Kini je već izazvalo negativne reakcije na američkim berzama, prijeteći da ekonomiju najmoćnije zemlje svijeta povuče u recesiju već poslije dva mjeseca drugog mandata. Na političkoj i diplomatskoj strani te medalje, Tramp je najozbiljnije ugrozio odnose sa najbližim i istorijski najpouzdanijim partnerima, sa kojima čak ni na nivou tajnih službi nije bilo ograničenja, prije svega sa Velikom Britanijom i sa Australijom.

Treće, i najočitije, nastupi i politika predsjedničkog kabineta (uključujući i sekretara za odbranu Hegseta, savjetnika za nacionalnu bezbjednost Volca i direktorice službi za nacionalnu bezbjednost Gabard) jasno ukazuju na podršku Putinu i interesima Rusije, ne samo u kontekstu Ukrajine.

Razlozi za takav istorijski „salto mortale“ izmiču racionalnim objašnjenjima, pa ni teorije o zavisnosti Trampa od ruskih tajnih službi ne izgledaju tako „nemoguće“ kao ranije.

Žurba kojom se promoviše prekid vatre u Ukrajini, a bez pominjanja bilo kakve obaveze ili ustupka na strani Kremlja, ukazuju na Tramp-Putin osovinu i moguću povezanost takve urgencije sa ogromnim gubicima i iscrpljenošću ekonomsko-vojnog kompleksa u Rusiji. (Nije poljski ministar vanjskih poslova Sikorski slučajno govorio o tajnoj i hitnoj Putinovoj prodaji stotinu tona zlata iz državnih rezervi.)

Na kraju, četvrto, u obraćanju naciji u Kongresu, koje je planirano za danas, ne isključuje se mogućnost da Tramp najavi ili bar pomene opciju izlaska SAD iz NATO. Njegova vjerna sjenka (glavni finansijer kampanje i neformalni lider MAGA) Ilon Mask podržava i izlazak SAD iz UN!

„Neće on tako daleko ići“ je refren koji smo često slušali tokom predsjedničke kampanje. On se pokazao vrlo naivnim.

Tramp je, nažalost, već otišao (pre)daleko, ali unazad, i u istorijskom značenju te riječi.

Evropski odgovor

Evropska Unija je prisiljena da nađe brze i efikasne odgovore. Samit u Londonu je bio demonstracija evropskog jedinstva iz nužde. To nije prvi put u istoriji Evrope.

Premijer Stamner je pokazao liderstvo, želju da pokaže bitno drukčiji odnos prema Zelenskom u odnosu na američku blamažu u Bijeloj kući, ali i zainteresovanost (što je pokazao naknadnim telefonskim razgovorom sa Trampom, o čemu javljaju agencije) da ostane neka vrsta pontonskog diplomatskog mosta prema Vašingtonu.

Njegovo snažno obraćanje u Parlamentu sa odobravanjem je slušao i Najdžel Faraž, baš kao što se čak i jedna Mari Le Pen pridužila osudi onih koji negiraju rusku agresiju na Ukrajinu i odriču pomoć trupama pod komandom Zelenskog – ostavljajući tako Viktora Orbana i njegove prijatelje u Srbiji i u BiH entitetu Srpska usamljene u poniznom aplaudiranju Trampovoj proruskoj politici.

EU je, u svakom scenariju, pa čak i onom najmanje vjerovatnom – da je ovo samo privremena Trampova MAGA „ludost“ i blef – pred najozbiljnijim istorijskim upitom sopstvene svrsishodnosti i opstanka. Pobjeda CDU/CSU u Njemačkoj je, u tom smislu, dobra vijest, baš kao i učešće kanadskog premijera Trudoa na sastancima vodećih evropskih zemalja.

Prvi izazov je, neizbježno, oblik i način konkretne vojne podrške Ukrajini, kao i učešće u mirovnim pregovorima. Utisak je da, u tom smislu, postoji mogućnost da SAD ipak naprave otklon od početnog stava – pregovori samo sa Rusima, bez Ukrajinaca i Evropljana. EU se ne može izbjeći, pa čak ni Turska. A o Ukrajini je nemoguće razgovarati bez Ukrajine.

Drugi izazov to ne bi smio da predugo bude – ukoliko EU želi da pokaže odlučnost u rješavanju krize – a to je odmrzavanje preko 200 milijardi eura blokiranih depozita sa ruskim vlasništvom i njihovo stavljanje u funkciju podrške i kompenzacije Ukrajini.

Treći zadatak nije novog datuma, ali je svakako povezan sa aktuelnom situacijom (ne samo zbog novih blokada od strane Orbanove Mađarske i miješanja mađarskih institucija u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine), jer će od postupaka i odluka u vezi Ukrajine zavisiti, u velikoj mjeri, i kapacitet EU da (iz)vrši i unutrašnje reforme.

Kada i kako će EU zaista biti spremna za nove članice, presudno će definisati upravo pomenuta pitanja i potrebe. Ali, „prvo prve stvari“.

Ćutanje i kripto-podrška vlasti u Crnoj Gori

Reakcija iz Crne Gore na sastanak Trampa i Vensa sa Zelenskim i na sve ono što ne slijedilo, nije bilo. Ako, to jest, ne računamo dvije.

Prvu je, koliko smo shvatili, u sitne sate i prilično šturo, objavio predsjednik Milatović. Tagovao je, kako se to novim jezikom kaže, Zelenskog, pa smo tako bili sigurni da je pominjanje riječi „mir“ dva puta u rečenici i po, bez vrijednosnih određenja, značilo podršku Ukrajini. Na tome mu se, u posljednjoj u dugom nizu istovjetnih X poruka, zahvalio i sam Zelenski.

Druga reakcija, mnogostruko sadržajnija i vrlo precizna je stigla od strane bivšeg predsjednika Đukanovića. Začudo, a zapravo vrlo logično, izostali su uobičajeni jetki i maliciozni komentari iz redova vladajuće većine i uslužnih režimskih medija, i onog javnog i onih privatnih.

Nezgodna tema za „uvjerene evropejce“ i ostale instant-prijatelje Zapada je vjerovatni razlog tog izuzetnog muka povodom bilo čega što javno kaže sada počasni predsjednik DPS. Što prigovoriti toj poruci, a ne pokazati sopstvenu anti-evropsku prirodu i ideologiju?

Problem je, najmanje neočekivano, „riješio“ premijer Spajić, novom nesuvislošću i banalnošću, na koje nas je već navikao. Lider ideološko-politički pluralističkog PES je, u sred najveće evro-američke krize poslije Drugog svjetskog rata, napisao nekakvu polu-reklamu za kriptovalute, kao osnove za nove i moderne ekonomije!

Zaboravio je da napomene kako je i sama porodica Tramp upletena u situacije đe je aktuelna vrijednost njihovih „koina“ i „tokena“ na nekih 4-5 procenata od početne („$Melania“, na primjer), a nije pomenuo ni teški skandal sa kriptovalutama u Argentini, u koji je direktno upleten i njegov drugi idol, predsjednik Milei.

To Spajića i njegove koalicione partnere ne interesuje. Salve oduševljenja Trampom i Maskom su oportune, dok se („naivnim“) evropskim prijateljima i zvaničnicima prodaje mantra o tzv. Barometru 26 i „ubrzanom putu u EU“.

Koliko dugo ta jeftina predstava može trajati zavisiće, u konačnici, od situacije u Ukrajini.

Ili – za one u aktuelnim vladajućim strukturama koji vjeruju kako su i političke i bezbjednosne situacije u Srbiji i u BiH nepovezane sa zločinačkom agresijom Rusije na Ukrajinu – zavisiće od razvoja situacije kod tih naših susjeda.

Da skratimo, za kraj: Mandiću, Spajiću, Bečiću i inima je za opstanak na vlasti potrebno da Tramp spasi Putina. Da izgubi Ukrajina, dakle! Sve ostale opcije otvaraju put Crne Gore prema EU, a njih čine politički nepotrebnima.

(Pobjeda, foto: Gradski portal)