Ovog puta stvar je stigla i do vrha izvršnih vlasti dvije umiješane države: dva prva ministra očitovala su se oko naizgled blesavog, uobičajenog i banalnog nogometnog incidenta. Prvo je pobjesnio David Cameron, s adresom Downing Street br. 10, London W1: on je, veli, ‘zgrožen’ i od Uefe traži oštre sankcije za Srbiju ‘ako se dokaže’ itd. Tercirao mu je smjesta Hugh Robinson, ministar sporta u vladi Njenog Veličanstva: ‘Scene na terenu i van njega bile su sramotne’ itd. Srbijanska strana odgovorila je na istoj razini: premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić prvo je ‘najoštrije osudio’ incident, ali je i najavio da će istražni organi sve to ispitati itd., ali da se dotad valja uzdržavati od ‘paušalnog kvalificiranja’ tog događaja kao ‘rasno diskriminatorskog’ itd. Ministrica sporta, poznata šahistica Alisa Marić, također je ‘oštro’ osudila i obećala istragu svojega ministarstva itd.

Po snimkama i izjavama svjedoka, najprije će biti da je ‘u žaru borbe’, kako to vele egzaltirani sportski novinari, ‘dvanaesti igrač’ (naziv odmila istih novinara za navijačke bande huligana) malo pobjesnio i ponio se po ustaljenoj navadi. Riječ je o tekmi mladih nogometnih reprezentacija (18-21 godina) Srbije i Engleske u Kruševcu prije par dana. Prošli puta, u Engleskoj, srbijanski mladi nogometaši izgubili su sa 1:0, pa je to – kažu – donekle podiglo razinu nerviranja. Englezi su opet poveli sa 1:0 i tada je počeo cirkus. Pred sam kraj tekme engleskom nogometašu po imenu Danny Rose publika je počela priređivati majmunske koncerte svaki puta kad se približi graničnoj crti terena. Danny Rose je, naime, crnac. Kaže da su ga pogodila i dva kamena bačena iz publike. Izgleda da im je pokazao srednji prst, što nije sportski, viteški itd., mada je nekako razumljivo. Onda je došlo i do opće šorke kad su navijači upali na teren. Ništa novo, ukratko: javni red i mir, nema teže ozlijeđenih, materijalna šteta minimalna. Događa se svaki puta.

Otočki bijes

Britanski je, međutim, tisak pobjesnio: Guardian brani Rosea; Daily Mail srbijanske navijače i nogometne funkcionare naziva ‘besramnima’ jer da Rosea krive za izazivanje incidenta. Dio britanskoga tiska piše i da rasno motiviranih vrijeđanja i napada ima i u Ujedinjenom Kraljevstvu itd. Mi ovdje, na onome što britanska diplomacija licemjerno naziva ‘Istočnim Jadranom’ (to obuhvaća i Rumunjsku i Bugarsku, samo da znate), znamo veoma dobro kako to ide s tamnoputim nogometašima…

Srbijanski nogometni organi i funkcionari također su se počeli ritati. Ne daju se oni vrijeđati tek tako. ‘Neadekvatna proslava gola, ne samo Rosea, već i veće grupe engleskih igrača dovela je do jake reakcije s naše strane’, kaže selektor mlade reprezentacije Aleksandar Janković. Englezi su, veli on, ‘neprimjereno gestikulirali prema publici i prema našim momcima’, pak je, normalno, uslijedio žestoki odgovor. ‘Igračka – plačka’, kažu srbijanske babe zločestoj djeci kada im dođu u suzama.

Sada nadležna stegovna tijela Uefe vode istragu o obje reprezentacije: srbijanska je pod sumnjom za rasističke ispade, a britanska za neprilično ponašanje igrača, pak će se istom vidjeti kako će tko proći.

Rasizam – dio navijačke ikonografije

Da nije riječ o nacionalnim timovima i da nije bilo rasističkog ugla, stvar ne bi bila ni stigla do tako visoke, premijersko-ministarske, razine. Netko je očito pretpostavio da će to biti jasno i navijačima – i tu se, naravno, ljuto prevario. Briga ‘dvanaestoga igrača’ i za osjetljivost utakmice; i za osjetljivost Europe na rasističke ispade; i za ‘sportsko viteštvo’ i za ostale trice. Danny Rose je ‘crnčuga, uglješa, čamuga, fiksa’, hrvatski: ‘kmica, crnjo’; to je dovoljno. Uzgred: pričao mi je frend, strani dopisnik u Moskvi osamdesetih godina, da su huligani napali i pretukli crnog studenta usred grada; dok su ga cipelarili, vikali su ‘Prljavi Čifut!’; svatko ima svoje, a u nedostatku boljega…

Navijački huliganski klatež, razmažen udvaranjem i maženjem klubova, sportskih saveza i njihovih moćnih političko-medijsko-tajkunskih ‘kumova’ i zaštitnika, ne vidi ništa čudno ni krivo u rasističkim i drugim zabavama kojima se veselo prepušta. Na personalno poklapanje navijačkih plemena i ekstremne neonacističke desnice odavno je ukazano; srbijanska policija ima o tome preciznu evidenciju; vjerujem da ima i hrvatska. Crni sportaši – i sportašice, sjetite se one cure iz Gospića – redovito su predmet vrijeđanja, čak i od navijača vlastitoga kluba koji ih je unajmio jer su dobri. Jedan takav vratio se iz Srbije doma u Keniju jer mu je dosadilo više. Cijela stvar, dakle, polako klizi u apsurd: sve je jasnije da ovdje ni o kakvom sportu nije riječ, ni o navijanju za klub kojemu navijači žele uspjeha. Ovdje je – plašiti se – riječ o nečemu drugome: o, u boljem slučaju, stalnom jačanju moći i samopouzdanja navijačkih plemena kojima nitko ne pruža odgovarajući i primjereni otpor; ili, u gorem slučaju, o sustavnom i postupnom organiziranju ekstremno desne, neonacističke ulične armije za politički pritisak izvan ‘institucija sistema’, ako ne i gore od toga.

(Tportal)