Kriminalistički fakti stoje ovako:
Na dan pokopa Jovanke Broz, udovice maršala Josipa Broza, 26. listopada 2013, oko 13:30 sati, nakon završene vojne ceremonije (pokojnica je bila prvoborac i potpukovnik JNA u mirovini), njenih pet odličja na baršunastom jastučiću, izloženih tijekom ceremonije, jedan gardist u gala odori odnio je u prostoriju planiranu za spomen-sobu Jovanke Broz i tamo ih ostavio na stolu. Prostorija je – navodno – nakon toga zaključana, ali to će već istraga utvrditi. Tri dana kasnije, 29. listopada, osoblje Muzeja suvremene historije koji drži lokaciju Kuće cvijeća na Dedinju, pa prema tome i grobnice Tita i Jovanke, otkriva da tih pet odlikovanja nedostaje. Policija je, naravno, obaviještena smjesta i prethodne kriminalističke radnje traju.
Riječ je o događaju skandaloznom po prirodi stvari: ukrasti odličja dok se pokojnica još nije ni ohladila, a pokop tek obavljen, drskost je i sramota bez premca. S kriminalističke točke gledanja, hladne i logičke, motiv je nesporan: odličja Jovanke Broz bit će procijenjena u kolekcionarskim krugovima dosta visoko, jer riječ je osobi – hajmo reći – slavnoj. Titove memorabilije uvijek su imale povišenu cijenu među kolekcionarima. Sjetimo se, uostalom, onog lovačkog karabina sistema Mosin-Nagant s ugraviranom posvetom Brežnjeva: ta je puška bila ponuđena na prodaju prije par godina, što je izazvalo nezdravo zanimanje javnosti, ali se ispostavilo da je vlasništvo nesporno: prodavač ju je pošteno kupio od legalnoga vlasnika, koji ju je, pak, također legalno dobavio itd.
Kolekcionari umjetnina, sagova, antikviteta i memorabilija ove vrste, svijet su čudan, kazat će vam svaki policajac kojemu je to sektor (znam, pričali su mi). Kadri su ubiti – ako polude, a to se događalo; a tek ukrasti ili kupiti ukradeno… Policija, dakle, ne isključuje ni mogućnost da je krađa bila naručena, što je čest slučaj. Do dana današnjeg, na primjer, nisu pronađeni antikni i skupi stolni satovi iz kolekcije Josipa Broza, ukradeni iz muzeja prije nekoliko godina; Interpol ih ima na evidenciji i tjeralicama, ali njih nema nigdje na tržištu. To je još jedan problem s kolekcionarima, vele policajci: zadovoljni su da ukradenu sliku, antikvitet itd. drže za sebe i vlastito uživanje, ne hvaleći se okolo i ne pokušavajući ih prodati.
Odlikovanja i medalje uvijek imaju s naličja ugravirani broj po kojemu se dade ustanoviti kome su dodijeljeni i tu evidenciju vode uredi za ordenje u svakoj državi, pa i SFRJ. Dakle, ako se u prodaji i pojavi neko od ukradenih Jovankinih odličja, lako je ustanoviti čija su, pak se policija – kao i obično – u to uzda.
(Tportal)